Muhamed Filipović : Kriza u srpsko-hrvatskim odnosima
Piše : Muhamed Filipović (NN)
Srpsko-hrvatski odnosi nikako da se uravnoteže i postanu dobri. Iako je zapadna politika i srpskoj i hrvatskoj državi dala značajne ustupke u pogledu odnosa prema njihovom djelovanju tokom raspada bivše države, te im osigurala sasvim nezasluženo mjesto garanta mira u Bosni i Hercegovini, čime je u stvari posredno priznata činjenica da su i te dvije države sudjelovale u ratu u našoj zemlji, mada nisu tretirane kao napadači, a obje su to bile, te dvije države ne mogu nikako da izađu iz vrzinog kola starih nesuglasica i sukobljavanja.
Svaka od njih bi željela da ona postane lider u regiji koja se naziva zapadni Balkan, a u tom nastojanju ove dvije države jedna drugu nastoje eskamotirati iz prvih redova borbe za demokratski preporod ove regije i prikazati sebe kao nosioca napretka ka europskim standardima i odnosima. Obje ove države nisu nikada sjele da mirno i bez predrasuda razmotre svoje odnose i nisu istresle cijeli prtljag postupaka i akcija koje nisu mogle, a da ne stvore loša osjećanja i mišljenja i koje uvijek prijete da izađu na vidjelo.Osim toga, obje ove države misle odista i u tom se gorko varaju, da su one kreatori odnosa na ovom prostoru.
Od Berlinskog kongresa su naše domaće političke snage imale jedino slobodu djelovanja naspram prisustva osmanskog i uopće muslimanskog faktora na ovim prostorima, a u svakom drugom pogledu odnose i situacije su kreirale i diktirale zapadne zemlje. Tako je i moglo doći do toga da se Bosna i Hercegovina da na upravu Austrougarskoj monarhiji, a da ne postane, kako je to bilo normalno i kako su neke značajne unutarnje snage željele, treća slavenska država na Balkanu. I sam nastanak Kraljevine Jugoslavije više je rezultat anglo-francuske diplomatije nego postignuće Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno jakog pokreta za ujedinjavanje Južnih Slavena, koji je tada bio na vrhuncu. Velike europske sile su, i tada, nasuprot Americi (Wilson je mislio na pravo samoodređenja), željele da nastane jedna jaka zemlja na Balkanu, pod vođstvom faktora koji su već ispoljili vjernost zapadnim silama, a da ona bude južni krak i oslonac u stvaranju tzv. sanitetskog kordona naspram komunističke Rusije.
Taj kordon trebalo je da se pruža od Finske (Manerhajmov ustanak i oslobađanje finske ispod dominacije Rusije je bio motiv), preko Poljske, koja je bila tradicionalna antiruska i u kojoj je vlast dobio maršal Pilsudski, Čehoslovačke, koja je ispoljila veliku energiju u borbi protiv nove komunisitčke Rusije (djelovanje češkog korpusa u građanskom ratu je dokaz za to), pa preko anitkomunisitčke Hortijeve Mađarske, sve do Jugoslavije i najzad do Bugarske. Turska je tada bila u ratu za samoodržanje.U tom smislu su zapadne sile bile snažno zainteresirane za jaku Jugoslaviju i obilno su pomagale njenog tadašnjeg gospodara regenta i kasnijeg kralja Aleksandra Karađorđevića i predsjednika vlade Nikolu Pašića, pa su im opraštale i mnoge postupke koji su izlazili iz okvira tolerabilnosti.
Nažalost, osobito nakon događaja u Narodnoj skupštini Jugoslavije i ubojstva hrvatskih političara, te osobito nakon nastanka terorističkog ustaškog pokreta i ubojstva kralja Aleksandra u Marselju, postalo je jasno da Jugoslavija nije čvrsta tačka i oslonac u antikomunističkom kordonu. Stoga je britanska diplomatija, koja je imala snažan utjecaj na regenta kneza Pavla Karađorđevića, zahtijevala od srpskih i hrvatskih političara da nađu sporazum i ojačaju jugoslavensku međunarodnu i unutarnuu poziciju.Tako je došlo do sporazuma Cvetković – Maček. Slabost tog sporazuma sastojala se u tome što je on išao preko interesa jedne druge zemlje, a to je bila Bosna i Hercegovina. Podijelivši Bosnu i Hercegovinu, Srbi i Hrvati nisu odustali do logične težnje da, ako su dobili dio, zašto ne bi dobili i cijeli zalogaj, pogotovo što ni jedni ni drugi nisu priznavali nacionalni identitet Bošnjaka i smatrali su ih Hrvatima ili Srbima, tj. prisvajali su ih bez pitanja. Upravo je taj moment donio kasnije tragične događaje sa hrvatskim pokušajima da se Srbi sasvim eliminiraju iz Bosne i Hercegovine.
Nažalost, unatoč svim negativnim iskustvima, ova nastojanja eliminacije određenih historijskih subjekata sa teritorija na kojima su oni živjeli nisu nikada prestala. Proglašenje neovisnosti hrvatske države koje je izvršio Tuđman, praćeno je eliminacijom Srba iz hrvatske historije u kojoj su oni bili konstitutivni faktor i njihovog pretvaranja u nacionalnu manjinu, u kojem statusu oni imaju ograničena oprava.Kad se tome doda Tuđmanova akcija protjerivanja Srba iz mjesta njihovog tradicionalnog prebivanja, onda teret prošlosti u srpsko-hrvatskim odnosima izgleda još veći. Tome ništa ne doprinosi činjenica da su se i Srbi i Hrvati pokušali namiriti u Bosni i Hercegovini, kako su to planirali pravi autori rata za Bosnu i Hercegovinu John Major, Francois Mitterand i Helmut Kohl.
Zbog snažnog otpora Bošnjaka i pristalica neovisne Bosne i Hercegovine, tri i pol godine krvavog rata nije moglo donijeti željeni rezultat i sve je završilo onim nedonoščetom od mirovnog sprazuma koji se naziva Dejtonski sporazum. Hrvati su u svoj bilans unijeli smanjenje broja Srba na najmanju mjeru u cijelooj historiji Hrvatske i njihovo puno marginaliziranje. Srbi nisu dobili Bosnu i Hercegovinu kao nadomjestak za srpske teritorije u Hrvatskoj i za Kosovo, a svi zajedno su izgubili, jer su toliko zagadili međusobne odnose i odnose sa Bošnjacima da je teško zamisliti da sarađuju, osim pod nadzorom stranih faktiora i u interesu ostvarivanja njihovog sadašnjeg glavnog cilja, ulaska u Europsku uniju. Sada se međusobno optužuju za genocid, a to je takva optužba iz koje nije moguće izaći neokrnjenih odnosa. Balkanska priča, ali sa dosta začina koji dolazi sa Zapada.
Komentari