Kliker.info

Kliker.info :  Najveći dio svog života  proveli ste u višenacionalnoj zajednici   a uspješnu novinarsku karijeru ste gradili u  multietničkom I multikulturalnom  Mostaru . Sada svega toga nema,  a  svoje  pozne godine provodite u Americi, odnosno  Chicagu, gdje svega pomenutog ima, ali je sve, čini mi se , ipak drukčije.

 Karabeg :  Dok smo imali jaku državu, Jugoslaviju, govorilo se o bratstvu i jedinstvu i zajedništvu koje – kako je ponavljao Tito – treba čuvati kao zjenicu oka svog – nad kojim su stražarali partijski i državni organi. I nije bilo sudaranja nacionalizama, ispoljavanja mržnji, pogotovo ne klanja. Jer je država uvijek djelovalo oštro prema svim nacionalizmima. Druga je stvar šta se ispod žita sijalo i raslo ! Kažu to je bila diktatura komunista. Da iskreno kažem više volim takvu diktaturu nego demokratske slobode nacionalnih i nacionalističkih partija koje nas vec 20 godina vode bespućima razilaženja. Nacionalističke utvare su nam oduzele naše gradove, naše kuće, naše slobode, našu domovinu, naše pravo na rad i život dostojan čovjeka. U tom pogledu sam uistinu jugonostalgičar, žalim za onim vremenima koja su bili bolja od ovog najgoreg. Odmah po pobjedi takozvane nacionalne demokratije izbačena je deviza kako je Tito izmislio svoju devizu “čuvanja bratstva i jedinstva kao zjenice oka” i komponovao veliku podvalu. A čim se nacionalizam ustoličio počeli su na raznim stranama doslovno vaditi ljudima zjenice očiju nasih, rezati grla i spolne organe..

Ali ne želim reci da je Jugoslavija mogla opstati. Komunizam ipak nije dozvolio razmah demokratije, nije uveo ekonomski sistem koji bi stimulisao privatne, individualne  sposobnosti i inicijative, što je, bilo sputano partijskom linijom, onemogućilo slobodni razvoj privrede. Zbog toga je nastala velika ekonomska kriza koja je, potpomognuta razmahivanjem republičkih, narodnih i religioznih nacionalizama i samodovoljnosti, po zakonitostima nužde morala dovesti do propasti tog sistema jer ekonomija je kičma svake države. Da se ranije krenulo putevima demokratije ne bi bilo toliko strasti u rušenju Titove Jugoslavije. Ne žalim ja taj sistem jer je, kako pokazuju i, primjeri Sovjetskog saveza, Rumunije, Bugarske, Poljske, Albanije.., morao doživjeti kolaps. Ali žalim što je nakon njega doslo sto puta gore. Raskrstio sam sa mogućnošću produžavanja života jugoslovenske zajednice. Ali od nove demokratije i “prvih slobodnih izbora” očekivao sam sve, ali nikako agresije, etnička čišćenja, logore, ubijanja svega što nije moje nacije.

 Međutim naša multikultura, multireligiozna i multinacionalna struktura je mačiji kašalj prema američkom mozaiku razlika i suprotnosti. Ovdje postoje sve religije pa i mnoge od pet hiljada religioznih sekti i grupacija koliko ih ima u svijetu. Ovdje su predstavnici gotovo svih naroda i narodnosti svijeta, svih ekonomskih slojeva, svih boja kože, jezika, mentaliteta i psihologija. Ovdje postoje krajnji konzervativci i krajnji liberali, pistalice fašizma i kluklusklanovskog rasizma i dosljednog humanizma, vjerski pokreti koji zaustavljaju kretanje istorije i razvoj humanizma i građanske inicijative za stvaranje atmosfere stvarne tolerancije i poštivanja prava građana.. Ovdje se počesto teško snalazim kad pišem komentare o američkim prilikama. Jer ne mogu da shvatim, zbog ranijih ideoloških pripadanja i vaspitanja, da se u toj mjeri javljaju krajnje konzervativni pogledi koji koče progres i da ih društvo toleriše jer ta tolerancija je zapisana u Ustavu. Ne mogu da shvatim niti da prihvatim slobodu recimo fašističkih grupa u SAD da se okupe na ulicama i uzvikuju parole o supremaciji bijelog čovjeka i o potrebi maltene istrebljenja ljudi druge boje kože, pa i Jevreja, pa i muslimana kojim se prišiva etiketa alkaidovaca i fundamentalnih terorista, premda su u ogromnoj većini normalni građani SAD koji vole svoju novu domovinu SAD.

Ipak ovdje sve to funkcioniše. Kako i zašto? Jer SAD imaju Ustav koji dokraja poštuju. Jer imaju snažnu vojsku, policiju, organe istrage i spijunaže. Jer nemaju Republike Srpske I Herceg Bosne koje deru BiH na tri suoprostavljena dijela. Jer oni djeluju efikasno uvijek kada se pojave prijeteće manifestacija rasizma, religiozne fobije, seperatizma bez pokrića, fašističkih natruha itd. U nas je došlo do bućkurisa kad je država praktično nestala, kad su se pojavile nove državice na platformama uskog nacionalizma i nacionalnih mržnji sve do istrebljenja. Toga u SAD ne može biti. Zbog toga imam odiozu prema svim državnim prospektima državica na prostorima Jugoslavije zajedno sa nasom BiH gdje je radni čovjek, takozvani mali čovjek – građanin, zadnja rupa na svirali. Prvenstveno ekonomski od čega sve počinje i gdje se  sve završava. Kritičan sam prema raznim pojavama u SAD i njenim ponašanjima na svjetskoj sceni. Ali cijenim i poštujem SAD. U njoj mi danas žive , uz moju najužu porodicu, dvije kćerke sa zetovima i šest unučadi, dvije sestrične sa četvero djece. Dva unuka su zavrsila fakultete i već rade i zarađuju za svoje potrebe. Jedna unučica studira a već se zna da će i tri ostala unuka na studije. Jer roditelji im zarađuju pristojno, imaju sredstava da finansiraju njihova poskupa školovanja. Sestrične i njihovi muževi takođe su se već, materijalno, uklopili u ovire SAD. Je li to danas moguće u BiH gdje su politikanstva i stranačka nadmetanja daleko važniji od životnog i društvenog standarda. Tako sam ugradio svoj koncept življenja u prilike SAD koja mi je ipak nova domovina – pomajka.

 Jeste, sve je u SAD drukčije nego ranije, u Jugoslaviji. Ali ja naša stradanja, naše izgone iz domova i domovine, prihvatam kao istorijsku činjenicu. A istorija kaže da su milioni ljudi prije nas, od starog, srednjeg i novijeg vijeka, morali napuštati svoje domove i svoje domovine. Mi smo samo zrno soli u toj ogromnoj masi. Premda se nikad neću pomiriti sa onim šta se dogodilo u BiH, ipak sam uklopio svoje unutrašnje proteste u normu kako sam samo jedna od mnogobrojnih žrtava terora, eksodusa i novih snalaženja u podneblju koje nam je bilo apsolutno strano. I nemam dubokih trauma. Jer ne mogu kraj života posvetiti traumama i stalnim podsjećanjima kako sam nekad bio rahat, a sada pun zebnji, nedomumica i nesnalaženja. Svojim novinarskim radom na tlu SAD ispunjavam te duhovne praznine i traume I polako ih brišem.  

Kliker.info :  Razgovaramo neposredno nakon godišnjice  terorističkih napada  na USA koji su iz temelja promjenili odnose u svijetu. Vaš vlastiti doživljaj 11. Septembra, predsjednika Busha i njegovog nasljednika Obame ?

Karabeg: Napad na SAD, pogotovo rušenja dva nebodera u sredistu Njujorka, koje sam gledao u živom TV preosu, šokirali su me kao kad je srušen Stari most u Mostaru. Nisam vjerovao da su fundamentalni teroristi u stanju da odu tako daleko I pogube avionima i ognjevima nekoliko hiljada ljudi, među kojim je bilo i protestanata, i katolika, i muslimana, i Jevreja, i bijelaca, i Crnaca i Azijata odnosno Arapa.. Zbunjuje me neke izfabrikovane priče kako je taj napad režirala sama špijunska služba SAD kako bi pokazala kolike su opasnosti od ekstremnih islamista i osvetnika. Kao i priča da u zgradama nije bilo Jevreka jer su ranije, navodno, obaviješteni o napadu. Ipak je to previše ako je čak i stvar mašte I nisam srećan što neki u to vjeruju.

To je, međutim, bila ilustracija koliko terrosti tipa Bin Ladenovih Al Kaidovaca mrze sve što je američko. I sve što je normalno ljudsko. Očekivao sam da će američki eksperti za analize događaja i posljedica prostudirati sve aspekte izvora te mržnja i preduzeti neke mjere I u tom pravcu, na planu spoljne politike. Uslijedili su, istina, ratovi u Iraku I Avganistanu. Ali ratovima se može donekle skršiti neprijatelj ali ne može nikad dokraja razriješiti rebus I naći izlaz, kao što je bio zapleten u tom terorističkom aktu.Nisam odobravao politiku Republikanaca i predsjednika Buša mlađeg jer sam ocijenio da je suviše oslonjena na visoki kapital, da nije vođeno dovoljno brige o siromašnim staležima I o srednjoj klasi koja poprilično dobro živi ali je stalno izložena rizicima kriza i neočekivanih zastoja u razvoju I životnom standardu. Mislim da su Republikanci suviše vodili računa o onim dobro stojećim i o vrhovima kapitala, jer tu je njihova moć i izborna baza.

Obama je uletjeo u taj ring pun entuzijazma I deviza o pomoći radnom čovjeku, siromašnim i građanima srednjeg sloja. Pa i radi u tom smislu. Zdravsteno osiguranje za sve građane najveći je domet koji jedna država može dostići. On je udomaćen u mnogim državama Evrope pa i one Istočne, ali u SAD ukazuju da je to osiguranje preskupo. Zar može biri skupa briga o životu ljudi. Obama je položio kamene temeljece i mnogih drugih mjera u korist narodnih masa. U toim ringu dobija međutim teške udarce pa čak i nokaute jer je primio na leđa sve promašaje prethodne administracije koji se sada pripisuju njemu. Ali nije objektivno mogao otkloniti promašaje prethodne administracije kako bi recesija bila efikasno zaustavljena I ponovo počelo novo zapošljavanje. Tu je omanuo, pa mu se to sada sveti. Jer protivnici su iskoristili to kako bi njemu prišili posljedice svega onog što su oni kumovali prije njega, a narod, kad ostaje bez posla, obično odapinje strijele na ljude koji su na vlasti, a ne na one koji su vladali prije njih. Ipak I pored tih slabosti Obama je moja slaba strana, ja sam uz njega jer sam uvjeren da su njegove mjere od koristi za ogromnu većinu Amerikanaca, da je on unio nove tonove u spoljnu politiku SAD, da predano radi na razvijanju religiozne, rasne i nacionalne ravnopravnosti i tolerancije.

 Kliker. Info :   Islamobofobija je danas u Americi  neporeciva činjenica. S obzirom da se i pored svojih godina mnogo krećete I družite sa našim ljudima širom Sjeverne Amerike, recite nam kako se  naši ljudi nose sa tom pojavom ?

 Karabeg : Najveći broj kao ja, a mislim kao i ti, Halile, boli pojava što većina građana SAD povezuje nas muslimane sa Bin Ladenom, Al kaidom i islamskim fundametalizmom. Boli me što se teroristički akti na tlu SAD, pogotovo oni od 11. septembra 2001. u cjelini vezu sa cjelinom muslimana svijeta, njih oko milijardu i sto miliona, možda i više. Boli me što se nakana izgradnje islamskog centra u Njujorku blizu “Graund zero” plaća gdje su srušena dva nebodera, koristi, od strane religioznih konzervativaca i mrzitelja islama u cjelini, povezuje sa muslimanima svijeta u cjelini. Muslimani iz BiH u SAD su lojalni građani. Premda su vrlo  kritični prema  toleranciji  fobije koje ne bi smjeli tolerisati, oni su u krajnjoj instanci zahvalni Americi što im je omogućila da rade, da zarađuju, da kupuju kuće, da školuju djecu, da mogu poslati i pomoć rodbini u BiH. Ali i nova domovina Amerika mora biti zahvalna i njima jer su unijeli nešto nove krvi u njene tokove, jer vrijedno rade, plaćaju poreze i obogaćuju državnu kasu.

 Mnogo ih je, među kojim sam i ja, koji smatraju da je američki kapitalizam ipak pomalo grub i nedovoljno human prema srednjem staležu i  onim koje čak pritište neimaština. Recimo kad treba otpustiti nekog radnika pozovu ga u kanceleriju kod mendažera i kazu: ”Spakujte vaše stvari, vi ste fajed. Otpušteni ste ovog trenutka.” A fajed po meni dolazi od rijeci faje, što znači vatra. Dakle: vi ste “izvatreni” iz kompanije! Nema objašnjena zašto, to nije dužna uraditi kompanija. A taj radnik je možda deceniju, dvije ili tri stvarao dobra svoje kompanije. Pa recimo podatak da je danas  u SAD oko 50 miliona siromašnih koji čak muku muče sa ishranom. Za zemlju američkog bogatsva i snage to je nespojivo. Ili recimo protesti protiv opšteg zdravstvenog osiguranja koje uvodi Obama. Ili jednostavno oduzimanje novokupljenih kuća iz vlasništva par miliona građana jer su se navodno zaletjeli prilikom kupovine, nisu odvagali svoje mogućnosti. A propisi i banke su im omogućili da se sami zavaraju. Itd, itd.

 Kliker.info :  Kako komentarišete taj podatak  da naša dijaspora u Americi u domovinu šalje par milijardi dolara godišnje a na izbore će izaći svega par hiljada  ? 

Karabeg : Vremenom ljudi se udaljavaju praktično i  psihološki, od problema domovine. U BiH ima na pretek briga, ali i ljudi u dijasporama imaju svoje velike brige. U SAD traje neprestana borba za ekonomsko održanje, za čuvanje posla i zarada, za ostvarenje prihoda koji mogu pokriti rashode. U međuvremenu politička situacija u BiH, jalovo nadmetanje nacionalnih i nacionalističkih stranki, korupcija, mito, akcije protiv jedinstva zemlje.., pune glave naših u inostranstvu dok ih ne prepune pa se ne može dalje. Jača briga potiskuje slabiju, a život u SAD nameće daleko jače obaveze od brige o stanju u domovinu. Zbog toga ljudi ovdje vremenom oguglaju, BiH im postaje daleka i strana, izbori im se čine kao trošenje vremena i novaca uludo. To što šalju milijarde u domovinu je briga oko svojih najbližih ali i velika pomoć Bosni i Hercegovini da ne dođe do punog rasula zbog gladovanja i neimaština. Po meni je slabljenje  političkog interesa za BiH normalna posljedica svega onog šta se događa tamo i s čime se susrećemo  ovamo. I ljudske psihologije koja polazi od maksime: najprije ja i moja porodica, a onda sve ostalo! A možda se to događa i po logici narodne poslovice: daleko od očiju – daleko od srca.

Kliker.info :  Sudeći prema  mišljenju naših ljudi iz svih dijelova Amerike, centralna  tema    dijaspore I danas  su vezana za ratna dešavanja te traženje odgovora na vječnu dilemu  otiči ili ostati  u Bosni I Hercegovini, odnosno Americi ? 

Karabeg  : Kad smo prije petnaestak godina tek stigli u SAD, mnogi naši zemljaci su mi govorili kako će se vratiti u BiH čim ispune uslove za američku penziju. Danas, međutim, oni koji odlaze u svoja mjesta na petnaestak dvadeset ili nešto više dana radi odmora, govore drukčije. Svi sa radošću pričaju o susretima sa starim znancima, o lijepim sijelima u kućama, kafanama i restoranima, o lozovači, žilavci i blatini, o dugim razgovorima koji griju srce. Priče o ratnim danima i događajima su beskrajne, jer će srednja i starija generacija otići u grobove sa tim sjećanjima.Ali krajnji komentar glasi: Ipak se ne bih vraćao tamo. Uslovi su teški, nema posla, narod tesko živi, nema zapošljavanja, zdravstvena zaštita slaba i skupa, itd. I vlada nered, mita i korupcije, gradovi su prljavi, nema sloge, nema političkog rješenja.

         Gotovo sve ankete među mladim u BiH govore kako bi ih većina rado otisla u inostranstvo, na Zapad, kad bi imali mogućnosti za useljenje u druge zemlje. Mladi ne vide perspective za dobijanje posla jer sve je više obrazovanih ljudi sa fakultetskim diplomama, a sve manje nade da se dođe do posla. To je realna ilustracija sadašnjeg stanja u BiH koje traje dugo i potrajaće, bogami, jošs… Jedino rješenje je ono sto šmo rekli u početku: korjenita promjena svega u BiH: politike, stranaka, jalovih političara, odnosa prema ekonomiji i zapošljavanju. I što je najbitnije promjena stava međunarodne zajednice koji nam govore kako oni neće energično da zaustave sabotiranje stvaranja cjelovite BiH, prećutkujući sve bezobraštine Dodika i njegovih pratilaca, kojih, kako vidiš, ima na pretek.

Kliker.info :  Cijeli svoj život živjeli ste i još živite novinarstvo. S obzirom na tu činjenicu  , o čemu bi , u ovom momentu, svaki novinar u BiH , Mostaru i dijaspori  koji drži do svog imena, morao voditi računa  ? 

Karabeg : Prije svega pisati istinito, bez dodvoravanja političarima, partijama I “jakim”, bogatim i beskrupuloznim ljudima koji imaju itekakav uticaj na stanja i kretanja u BiH i na orijentaciju pojedinih novina. Za vrijeme Titove Jugoslavije priznajem da smo se mi novinari morali držati izvjesnih normi, što će reći znali smo dokle smijemo ići u kritikama stanja i vlasti. Inače slijedile su reperkusije  i kazne za suviše “oštra pera”. Danas, međutim, vlada sloboda štampe. Pod time podrazumijevam činjenicu da ni jedna stranka ne može da se nametne medijima i novinarima i da diktira sadržaje tekstova i stepen kritičnosti jer je uspostavljen višepartijski sistem. Ali i to se u praksi manifestuje uslovno. Jer vlasnici velikih novinskih kuća, oni koji imaju najviše akcija, su naši novi bogataši koji imaju svoje materijalne i političke interese i asmbicije, pa od novinara “svojih medija” traze dozu stićenja tih njihovih interesa i pohvale njima bez pravog pokrića. Ja sam u SAD srećan kad pišem jer uistinu nemam cenzora ni cenzura, pišem slobodno prema svojim aršinima, a to je novinaru dragocjena prednost i veliko zadovoljstvo.

Kliker.info : I za kraj ovog razgovora ostavio sam pitanje koje se obično postavlja na početku  svakog intervjua. Možete li u par redaka sublimirati životni put novinara i pisca Mugdima Karabega 

Karabeg: Moj novinarski put je bio relativno gladak, ispunjen zadovoljstvima i zanosima PISANJA. Život mi je išao od ruke. Kao odličan gimnazijalac poslan sam po planu Partije na studije u Beograd, na fakultet novinarstva i diplomacije. Smještaj u domu obezbjeđen, stipendija za one prilike dobra, zaposlenje zagarantovano. To je bilo naročito srećno za mog oca Mustafu, inace učitelja i nastavnika, koji je imao četvero djece a nije imao sredstava da ih sve školuje na studijama. Zatim dolazi rad u  novinarstvu, od mostarske “Slobode” do “Oslobođenja” i saradnje u mnogobrojnim listovima NIP “Oslobođenje”. Dva puta sam kaznjen zbog idejnih skretanja u Mostaru pa sam po nalogu visokih rukovodioca morao ići u Kairo četiri godine, za dopisnika Oslobođenja, jer sam jednom visokom političaru “kvario političku atmosferu u Mostaru”. Drugi put sam morao, opet po kazni, ići u Sarajevo za urednika kulturne rubrike jer sam se opet sudario sa političkim glavešinama u Hercegovini. Ali u oba slucaja te kazne su u stvari bile nagrade. Jer biti dopisnik u inostranstvu i urednik kulturne rubruki glavnog republičkog lista predstavljali su napredovanje za svakog novinara. Ni protekli rat nije ubio u meni veselost, moj slogan da živim što bolje i zadovoljnije u danu koji sviće, bez velikih planova za  budućnost opterećenih velikom ambicijom koja razara mnoge ljudske duhove.

Mislio sam da će mojim prisilnim dolaskom u SAD biti završena ta novinarska biografija. Ali ovdje sam angažovan kao urednik u listu “Zambak – BiH odjek”, napisao oko stotinu reportaža o našim ljudima u mnogim od tridesetak država SAD, bavio se putopisima koji su mi od prvih koraka u novinarstvu legli na srce. Novinarstvo mi je omogućilo da obiđem sve gradove, sela i zaseoke na podrucju Hercegovine I od poteza  Dubrovnika do Splita, na koje se protezalo zaduženje dopiništva Oslobođenja u Mostaru čiji sam bio šef. Zatim sam putopisno obisao Egipat, Irak, Libiju, Siriju, Kuvajt, Bangladeš, Rumuniju, Bugarsku, Tursku, Holandiju, Belgiju, Englesku, Španiju, Italiju, Njemačku, Švicarsku,  Poljsku, Mađarsku kao i sve nekadašnje republike Jugoslavije. Kad bih danas sve te putopisne reportaže sabrao među korice neke knjige bilo bi tu barem tri hiljade stranica, Sarađivao sam u Časopisu MOST u Mostaru, u listu BOSANSKA POŠTA u Norveskoj, itd. 

I dan danile pišem I to me čini srećnim, čini mi se da stalno letim nekim čvrstim krilima prostranstvima maštanja i fine uživancije. Dakle, sve u svemu, novinarstvo je bila moja odrednica po rođenju, jer sam već u višim razredima gimnazije ispisivao zidne novine za moj razred i bio poznat kao odličan spisatelj školskih zadaća na časovima srpsko – hrvatskog jezika. Jasno, ideje novinara se sudaraju sa svim skretanjima, pokvarenostima, političkim ambicijama i  budalaštinama pojedinaca, grupa, partija pa i cijele države. I to me često ljutilo, ali nikad nisam rekao ne vrijedi borba protiv tog zla. Niti mislio da novinar može jednim tekstom rijesiti neki gordijev čvor društva. Novinarstvo je ipak samo prva pratilja visoke politike koja komanduje životom i države i njenih državljana.  Jer  zlo je stalna komponenta ljudskog društva, da njega nije mislim da novinarstvo ne bi  bilo neophodno.Tako  ti je to … 

Halil Šetka (Kliker.info)