Kliker.info

Mugdima Karabega Mugdu, istinsku legendu novinarstva bivše nam države, starijim čitaocima , naročito u Mostaru i širem području Hercegovine nije potrebno uopšte predstavljati. Za one mlađe, iz njegove biografije izdvajamo par podataka koji potvrđuju da je čitav svoj život živio i još uvjek živi, najljepšu profesiju na svijetu, novinarstvo.Diplomirao je na Noviinarsko – diplomatskom fakultetu u Beogradu 1952. godine i novinarstvom se počeo baviti te iste godine kao urednik lista Škole pjesšdijskih oficira JNA u Vipavi, pod nazivom “Vojnik Vipave”.

Od tada  pa do danas neprestano se bavi pisanjem, dakle punih 58 godina. Bio je urednik u listu “Oslobođenje”, dopisnik tog lista u Kairu, urednik kulturne rubrike i šef Dopišnistva “Oslobođenja” u Mostaru koje je obuhvaćalo Hercegovionu i dio primorja od Dubrovnika do Splita. Nastavio je da se aktivno bavi novinarstvom i u dijaspori Chicaga, sarađujući u mostarkom “Mostu”, u “Bosanskoj posti” u Norveškoj, kao urednik lista “Zambak – BiH odjek” naše dijaspore u Chicagu .Danas radi kao zamjenik urednika web portala Chicagoraja.U opširnom intervjuu za Kliker.info, kojeg objavljujemo iz dva dijela, detaljno govori o mnogim aktuelnim temama koje neminovno opterećuju sve Bosance i Hercegovce .

Kliker.info : Ovaj razgovor vodimo u jeku predizborne kampanje za izbore u BiH koji se već odavno nazivaju sudbonosnim  s obzirom da , prema mnogima, samo totalno izmjenjena politička  konfiguracija u našoj zemlji može izvući zemlju iz totalnog beznađa. Dijelite li ovo mišljenje  i ima li nade za Bosnu i Hercegovinu ? 

 Karabeg :  IMA LI NADE za Bosnu I Hercegovinu? Ima jer kad nada presuši , kaže poslovica, život ne vrijedi pišljiva boba. Ja nisam obožavalac nekih drevnih mudrosti koje se ponavljaju za svaku prigodnu priliku, ali vjerujem u tu maksimu.U pravu si, sada, bolje rečeno od početka rata do danas, vlada beznađe.  Bacimo, međutim, pogled koje stoljeće unazad. Kad su Osmanlije osvojile područja BiH pogubili su zadnjeg kralja i vlastelu kako bi satrli svaku nadu u samostalnost i državnu nezavisnosti naše domovine. Pa ipak, vremenom, BiH se kristalizirala kao  posebna teritorija unutar Osmanlijskog sultanata o kojoj je Stambol morao voditi posebnu brigu i čija se riječ ipak slušala. Domaća vlastela pa i dio stanovnistva vrsili su vazne funkcije u bosnaskog veziratu i bili stovani od strane Turaka! Iza Osmanlija dolaze Austro – Ugari koji su čak anektirali BiH u teritoriju svoje Carevine, odnosno prekratili joj život. Ali ni ta nova vlast Bečkog dvora nije mogla tek tako postupati sa BiH i njenim narodima. Organizovala je državu modernih karakteristika, formirala organe vlasti na bazi nacionalno – religioznih pariteta, eksploatalisala bh. bogatstva ali uporedo s tim gradila objekte – škole, gimnazije, željezničke i automobilske puteve, rudnike, prve moderne fabrike itd. Koji su i danas u upotrebi na našim područjimna.

Dakle i u tom periodu okupacije i prividnog nestanka jačala je posebnost bh. bića kao posebne teritorije s kojom se ipak niko ne moze poigravati po svom ćejfu… Period Kraljevine Jugoslavije je sporazumom Cvetković / Maček i čerečenjem Jugoslavije na banovine koje su zbrisale organizacionu posebnost i cjelovitost BiH, činilo se opjevao posmrtno opijelo Bosni i Hercegovini. Ali ona je preživjela i te nasrtaje. Fasistička najezda I stvaranje divlje Nezavisne države Hrvatske još su jednom stavili kriz na BiH. Ali i tog puta bez rezultata. Jer je Narodno oslobodilačka borba udarila temelje nove Republike BiH unutar Jugoslavije. U periodu najnovije agresija na BiH sa dvije strane činilo se da su sve nade pokopane. Jer su Tuđman i Milošević pravili velike račune bez krčmara, dijeleći BiH na srpski i hrvatski dio, polazeći od maksime da su muslimani u BiH uzgredna pojava osmanslijske okupacije i da ih treba zadovoljiti nekim mrvicama sa velike trpeze hrvatsko – srpskih dogovora i gošćenja tuđim blagom.

Pa ipak BiH opet polijeće iz pepela, ko zna koji put u svojoj dugačkoj istoriji. Ja ne želim biti nikakav prorok istorije jer nisam za to kvalifikovan. Ali tvrdim da nade ima i da će BiH opet biti onakva kakva je vijekovima bila. Treba sačekati. Tu vrijeme nije važno. Deceniju, dvije, možda cijelih pedeset ili sto godina. Svakako, kad gledamo iz perspektiva pojedinaca, koji će možda živjeti jos samo pet, deset ili dvadeset godina, onda ta vremenska distanca znači za njih NIKAD. Ali istorija se ne mjeri dužinom vakta pojedinih ljudi, ona ima svoje aršine u svakoj oblasti življenja, pa i kod vremena. Jer cijeli svijet, posebno Evropa, realizuje koncept globalizacije državnog i međuunarodnog prava,  na osnovama nacionalno – religiozne tolerancije i svestrane saradnje svih naroda u jednoj državi. Taj trend se nastavlja i siguran sam da će doći vrijeme kad  neće biti mjesta nacionalnim sudarima, mržnjama, kontroverzama i pojedinačnim nacionalističkim kalkulacijama kakve su one u Republici Srpskoj, u jos uvijek živoj Herceg Bosni, pa i u opasnim krugovima zavatrenih islamista u BiH koji bi bili srećni da dobiju svoju Muslimaniju sa odrednicama Kur’ana kao temeljima, čime bi uistinu bile pokopane sve nade u boljitak i napredak BiH, pogotovo muslimana u njoj.
Da odgovorim na srž tvog pitanja: šta očekujem od novih izbora?  U tvom pitanju ima i odgovor: treba totalno izmijeniti političku situaciju, političke stranke i mnoge rukovodeće ličnosti  u BiH pa da dođe do prekretnice. To se međutim, prema pisanju analitičara, neće ni ovog puta dogoditi, sudbina BiH ostaje i dalje na “čeki” dok cijeli svijet ne shvati da smo mi daleko veći problem nego sto to oni pa i mi mislimo. I da počne djelovati na toj liniji.

Kliker.info :  U slučaju da ne dođe do radikalne promjene nakon oktobarskih izbora  , optimisti očekuju jači angažmam međunarodne zajednice , prije svih Amerikanaca. Pošto  vas bije glas dobrog poznavaoca miljea gdje se  kreira politika Obamine administracije, recite nam šta će u narednim mjesecima  poduzeti  Amerikanci na Balkanu ?

Karabeg :  Na početku sukoba u BiH 1992. godine napisao sam tekst u “Oslobođenju” pod naslovom “Non pasaran!” U kojem sam tvrdio da fašizam neće proći u Mostaru poznatom po zajedničkom življenju i toleranciji muslimana, Hrvata i Srba. Taj tekst je jedan poznati britanski novinar uvrstio u svoju kjnjigu o događajima u BiH, kao ilustraciju optimizma jednog bh. novinara, a i sam je vjerovao da kod nas neće biti takav krkljanac kakav se dogodio. Ali ljuto se prevarih. Narednih mjeseci uslijedila je serija sastanaka evropskih država i diplomata uz asisteniciju Sjedinjuenih Država. Te sastanci u Briselu, te u Londonu, te u Parizu, te u Ženevi, uz prateća objašnjenja: odmah zaustaviti krvoproliće u BiH. Ali sve su to bili ćorci. Narednih 45 mjeseci krv se lila na sve strane, izginulo je barem 150 hiljada ljudi, oko million i po, možda cijela dva miliona, protjerano sa svojih ognjišta, polovina ih je završila u emigraciji širom svijeta. Tada sam priznao da sam se grdno prevario, da moje novinarsko iskustvo nije imalo dobar kompas. 

Od 1995., kad su prestali oružani sukobi nakon sporazuma u Dejtonu, pa do danas, raspravlja se o sudbini pocijepane BiH i traže putevi da postane cjelovita i snažna država. Ali evo ni nakon 180 mjesei nema rješenja. Ti me Halile sada pitaš: da li će se tokom narednih nekoliko mjesei naci rješenje posredstvom svjetske zajednice, prvenstveno Amerikanaca. Sudeći po svemu onom šta prati ove predizborne akcije, nereealno je gajiti takav optimizam. Jer mi izbore došekujemo u situaciji kad Milorad Dodik krsti Sarajevo nazivom da je to bh. Teheran, što će reći prestonica brutalnog islamizma. Istovremeno nagovještava novoosmanske janičare koji, putem politike Turske, žele da pokore BiH i naprave od nje “Muslimaniju” u kojoj će Srbi i Hrvati biti pridavljeni i obespravljeni. U isto vrijeme ponovo diže glavu Herceg Bosna za koju se mislilo da je pokopana. Paraleno s time rukovodioci partija i stranaka koje se bore za cjelovitu BiH međusobno su ili zavađeni, ili nemaju nikakve koordinacije. Kako u takvim uslovima napraviti taj veliki preokret koji bi najzad kompoziciju BiH usmjerio pravim kolosijekom u budućnost?

 Ja podržavam Obamu. Ali pitam se da li će moći da usresredi svoje snage i na BiH u situaciji kad ima za vratom još uvijek ratove u Avganostanu i Iraku, kad ga Republikanci kvalifikuju kao čovjeka koji uvođenjem nekih normi socijalizma, komunizma pa i fašizma ruši temelj američkog kapitalizma, jer puno petlja prste Asdministracije u slobodne političke, ekonomske i finacijske tokove SAD. Da li će u tom kolopletu imati vremena i snage da se detaljnije zabavi sudbinom podjeljenje i osiromašene BiH?  Ja mislim da neće moći, bez obzira koliko imao dobre namjere. Ali to ne znači da će SAD dići ruke od BiH. Moramo se prisjetiti da su Karadžićeve i Mladićeve zločinačke horde napadnute 1995. godine upravo po nalogu predsjednika Klintona i da je sporazum u Dejtonu dokrajčio rat, bez obzira na svinjariju sa stvaranjem Republike Srpske. Američka diplomatija neće slegnuti ramenim i reći: šta nas se viže tiče ta malena i izgubljena BiH. Ona će morati i dalje da itekako vodi računa o tom području koje je središnjica južne Evrope i tog zlosrećnog Balkana . Ona će i dalje uticati na evropske države da pronalaze rješenja koja će od BiH napraviti pravu državu  sposobnu da se uklopi u međunarodnu zjednicu. Jer to je zapisano u službenim dokumentima Američke vlade i Kongresa, a sve što je u SAD na papiru sa pečatom to se poštuje i slijedi u stopu. Samo bojim se da će to potrajati mnogo duže od “narednih nekoliko mjeseci”. Jer BiH je izmrvljena, izmučena, podijeljenja, ne samo politički, već sistematskim razvijanjem nacionalno – vjerskih mržnji. A te mržnje radjaju podozrenja, sumnje, udaljavanja, sudaranja i biće i dalje snazni faktori destabilizacije i onemogućavanja BiH da prodiše kao jedinstvena i cjelovita.

Kliker.info :   Neki analitičari smatraju da je rezolucija Srbije o Kosovu,   koja je usaglašena sa zemljama EU,  definitivni pokazatelj da Srbije odustaje od  KIM, čime se kako kažu , završava poglavlje raspada Jugoslavije. Da li je prema vašem mišljenju završeno  crtanje karata na Balkanu ?

Karabeg :    Kad god čitam nove informacije o čvoru Kosovo i reagovanju velikosrpskih nacionalista, pomalo se naljutim. Srpska politika tretira, kako kazu, “otcjepljenje” Kosova iz tkiva Srbije, kao pojavu koja je tek od juče. Premda se dobro sjećaju Kosovske bitke i Turaka, ni jednom riječju ne spominju da su oni davno otcijepili Kosovo iz svoje države, postupcima pritisaka, zakidanja prava Kosovara – Albanaca,  eksploatacijom njihovih prirodnih bogatstava, progonima pa na kraju i ratnim poduhvatom koji je onemogućila intervencija međunarodnih snaga. Kosovo je već sedam decenija pastorče Srbije. Albanci sa Kosova, koje pomalo posrdno nazivaju “šiptarima”, bili su poznati kao radnici za teške terete, kao oni koji cijepaju drva i unose ih u šupe bolje stojećim građana sirom nekadašnje Jugoslavije, kao stručnjaci za juhke i kolače… Uglavnom kao pomoćna radna snaga.

Problem Albanaca na Kosovu začeo se još za vrijeme Titove Jugoslavije i prethodio je krvavim obračunima unutar Jugoslavije. Zar nije svojevremeno Slobodan Milošević najavio prolijevanje krvi. Dakle do bunta na Kosovu i stvaranja posebne države došlo je krivicom srpske nakaradne politike, a ne odlukama međunarodne zajednica koja je samo prihvatila i ovjerila realno stanje i  većinom država priznala nezavisnost Kosova kao poebne države. Sve sto Beograd radi posljednjih godina samo je prazno puhanje protiv vjetra, jer proces formiranja zasebne drzave Kosovo je apsolutno gotovo stvar. Mislim da je time crtanje novih geo –političkih karata na području bivše Jugoslavije svršena stvar. Nikle su nove nezavisne drzave : Hrvataska, Srbija, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija i Kosovo. Biće, međuti, još umišljenih iscrtavanja unutrašnjih granica, poput Dodikovih nabacivanja mogućnosti da se Republika Srpska uključi u “majčicu Srbiju”, što je apasurd jer to svijet nikada neće dozvoliti.

Kliker. Info  :   Na vezi između Kosova I BiH, odnosno RS , godinama a pogotovo tokom  ove predizborne kampanje u BiH  jašu  predstavnici vladajuće koalicije u manjem bosansko-hercegovačkom entitetu. Kao što vidimo  međunarodna zajednica ne reaguje a aktuelni  političari iz FBIH očito nisu kadri da valjano odgovore na Dodikove rušilačke akcije. Šta je riješenje ?

Karabeg :  Taj izraz kako predstavnici manjeg entiteta neprestano “jašu” na vezi izmedju Kosova, BiH i Republike Srspke, itekako paše u naporima da se pojašnjava takva taktika i strategija velikosprskih secesionista. Cini misle da su i međunarodna zajednica, i aktuelni političari Federacije BiH , zamoreni tom taktikom jahanja ata koji je davno iskočio izvan jahačke staze i jurca labirintima samozavarajućeg bespuća. Postoji jedan efikasan izraz za takva stanja: mi smo oguglali od te vike Milorada Dodika i njegovih brojnih pratioca. Jer svjetska zajednica je rekla i stalno ponavlja: nema mjesta za bilo kakvo povezivanje procesa otcjepljenja Kosova od Srbije i spekulacija oko nekakvih referenduma izdvajanju Republike Srpske iz tkiva BiH. Kosovo je pokrajina u kojoj je Srba svega oko desetak odsto, u kojoj 90 odsto stanovništva govori jezik koji nema ničeg zajedničkog sa srpskim govorom, mentalitet, tradicija i kulutura Albanaca  apsolutno su različiti od tih srpskih atributa.

 Uz sve to srpske nacionalisticke vlasti su decenijama maltretirale Albance Kosova i, kako već rekoh, praktično ih istjerali iz zajedničke države Srbije. Tako da je izdvajanje Kosova u samostalnu državu jedan poptuno prirodni proces diktiran nuždom realnosti. S druge strane Republika Srpska je neprirodna tvorevina     koja je rezultirala zlocinačkim djelovanjem velikosrpskog nacionalizma u BiH podržavanog Slobodanom Miloševićem i debelim slojem nacionalista Srbije. Ona egzistira na terirotiji krvave agresije , očišćena, što klanjem, što protjerivanjem muslimana i Hrvata, koji tu imaju svoje domove, svoje okućnice, livade i polja, svoje duboko korjenje nasilno isčupane fašističkom najezdom srpskih kabadahija. I, gledaj kako je to zgodno secesionistima: hajde da sada na referendumu glasamo o tome koje za samostalnost i pripajanje Srbiji, a ko nije! A oni što to neće, što je to njihova davna prapostojbina koju ne misle ničim zamjenjivati, tu više nema jer su protjerani od strane onih koji to hoće, nasilu!

Ali, nažalost Halile, ona je već petnaestak godina  prijetnja cjelovitosti Bosne i Hercegovine, dakle praktično izvedenog secesionizma koji nema pokrića u stvarnosti BiH, ni u jednom međunarodnom zakonu o ustrojstvu država. Dodik i kompanija su, međutim, lukavi , agresivni i beskrupulozni akteri velikosprske politike u BiH. Ne biraju sredstva kako bi unosili pomutnje, raspirivali mržnje i nepovjerenja i bojili najtamnijim tonovima “ostatak BiH”, prvenstveno muslimane. Zbog toga se treba navići na tu bjesomučnu hajku i nipodništavati je ćutanjima, podsmjehom, plaženjem jezika ili jednostavno slijeganjem ramena. Jer, uvjeren sam, od tih prijetnji secesijom neće nikad biti ništa, bez obzira na  slabosti bh. politike i političara koji su za cjelovitost.        Svakako ni ta nasš”ravnodušnost” neće biti pravi lijek za uspostavljanje cjelovite BiH. Jer na jednoj strani nacionalisti RS ne mogu izdvojiti svoju republiku iz okvira BiH normalnim procesom. Ali na drugoj stran i Republika Srpska je već odavno praktično otcijepljena od ostalih dijelova organizma BiH. Uspostavila je samostalne organe gdje je  god to bilo moguće, onemogućila zaokruženje BiH kao snažne države, njeni organi preuzimaju funkcije koje im ne pripadaju jer su po ustavu isključivo zajedničke ili pak “centralizovane” u vrhovnim organima Države BiH. Dakle neže biti teritorijalnog secesionizma, ali praktični secesionizam unutar BiH je vec odvano naša stvarnost.

Kliker.info :   Sudeći  prema  aktuelnim  dešavanjima te podršci  političkim strankama na prošlim izborima koje nemaju simpatija prema  zemlji u kojoj  žive i djeluju, dobar dio građana BiH ne prihvataju je kao svoju domovinu. Šta uraditi da se ta situacija promjeni, jer u suprotnom, priznat će te. male su šanse da  Bosna i Hercegovina postane ozbiljna država u kojoj će svi biti sretni i zadovoljni ?

Karabeg :  Mržnje posijane sjemenom  u dubokim komorama tame ljudske svijesti i mentaliteta, proklijale su početkom agresija i ratnih sukoba, razvile guste i zilave krošnje do kraja sukoba i sistemstki su zalijevane i njegovane svih petnaest godina nakon sklapanja kakvog – takvog mira. Analitičari političkih prilika u BiH kao i psiholozi, sociolozi i psihijatri objavili su proteklih godina naučne radove o tome kako su te mržnje, te netrpeljivosti, danas veće i dublje nego tokom krvavih sučeljavanja. To je neoborivi fakat stvarnosti koja nas okružuje, u koju smo umočeni do grla, možda čak do očiju. Prebiram po vlastitoj psihi i pitam se: da li i sam mrzim protagoniste Republike Srpske? Priznajem: mrzim ih. Zbog toga što stalno negiraju BiH kao moguću državu. Zbog toga sto o Sarajevu i okruženju govore kao o drugom Teheranu, kao o poligonu koji se priprema da prihvati novoosmanske janičare koji bi trebalo da podjarme Srbe i Hrvate u “muslimaniji”. Mrzim ih jer negiraju zločine koje su počinili. Kako da ih volim. Ali ta mržnja nije usmjrena na Srbe kao narod. U vrijeme agresije na Mostar imao sam u stanu četiri Srbina – komšije, kojim sam pomagao da nabavljaju hranu i uvjeravao da ih nove ustaše neće pobiti.

Danas se u školama podijeljenim nacionalno – religioznim jarkovima izučavaju  istorije, jezici književnosti.., čijim se sadržajima podizž sve veći bedemi izmedju muslimana, Srba i Hrvata, koji su ipak ovdje stoljećima živjeli jedni sa drugim, jedni uz druge, miješali se, razvijali komšijsku pažnju i toleranciju  itd. A škole pripremaju podmladak za produžavanje i jačanje mržnji, koji će stasati za desetak godina, a jeda je generacija vec stasala, puna osvetničkih nagona. Zbog toga su neki građani – stanovnici BiH protiv zajedničke BiH, za separaciju, za osnivanje svojih državica u državi BiH, kao što su Republika Srpska i Herceg Bosna, i za čvrste veze sa svojim “majčicama” Srbijom i Hrvatskom. Ja ne vidim načina da se učini bilo šta efikasno što bi u snošljivom vremenskom periodu promijenilo situaciju i išlo u prilog cjelovitosti BiH.. Hrvatska strana je u tome suptilnija, manje agresivna i manje bezobzirna, premda znam iz iskustva da mnogim leži na srcima ideja o stvaranju hrvatske republike u BiH slične onoj koja se naziva Republika Srpska. Ima i islamskih ekstremista koji priželjkuju cijepanje BiH radi stvaranja nekakve svoje islamske države u Evropi, sto je za muslimane BiH pogubno. Kako to troje pomiriti, približiti i dovesti do zajedničkog zivota – to uistinu ne mogu prognozirati jer nema brzog reješenja, izuzev protoka vremena koji bi snagom događaja i  razvoja situacije u cijeloj Evropi učinio te mržnje i te podjele bezpredmetnim.

Kliker.info  :  Nedavno sam pročitao komentar koji otprilike kaže da su  nakon  Miloševića, Karadžića i Bobana, najveći  neprijatelji  BiH I bosanskohercegovačkoh društva,  Dodik i vehabije. Vaš komentar?

Karabeg :  O ulogama Miloševicž, Karadžića, Bobana, Dodika I ostalih aktera   razaranja Bosne i Hercegovine ne bih mnogo govorio jer tu su stvari prilicčo poznate, očigledne i opipljive. Dodik ne krije svoje misli i nakane, on sebi svojstvenom brutalnom bezobraštinom govori i domacćj javnosti i svjetskoj zajednici da od BiH nikad neće biti cjelovite države i da ce Republika Srpska dalje ici putem vlastite drzave Srba u BiH. Kratko receno: Cijeli koncept raspada Jugoslavije vezan je uz stav velikoinacionalista da je BiH tu sporedna stvar, da je treba raščerečiti i podijeliti između dva najjača aktera rasula – izmedju Srbije i Hrvatske – a građane BiH utješiti mrvicama koje bi zadovoljile i svjetsku zajednicu, u formuli navodnog poštivanja građanskih prava manjina. Dodik je već dokazani “Neprijatelj države broj jedan”. Ulogu vehabija i vehabizma kao konzervativne, agresivne i fundamentalne struje u islamskom svijetu ne treba podcjenjivati, premda nema mjesta ni ocjenjivati ih kao neku veliku, razarajuću snagu koja svojim djelovanjem može razoriti građansko biće BiH.   S tim sto uz vehabije postoje i druge fundamentalističke struje koje ugrožavaju  biće BiH. To su oni koji uistinu žele da muslimani dobiju svoju muslimaniju kao pandam Republici Srpskoj i eventualnoj nekoj državici Hrvata. Ima ih koji kažu: kad su kidisali da se izdvoje, neka ih, vrijeme je da i mi imamo nesto svoje. Ali to je za muslimane, po meni, najpogubnija politička varijanta.

Taj “tvrdi islamizam” posmatra sudbinu BiH sa uzanog postolja religije, i to one fundamentalne, samodovoljne i razarajuće kad se njome bave ekstremisti. Mislim da ni vehabije, ni ekstremisti svih vrsta u redovima bh. muslimana ne bi mogli sami po sebi stvoriti od nje neku islamsku republiku koja bi zasmetala svijetu i mirisala na terorizam. Ali pojava tih esktremista, makar bila malobrojna i rijetka, uvećava se po sto ili hiljadu puta smišljenom propagandom neprijatelja cjelovite BiH koji neće ni po koju cijenu organizovanje i uslocenje jake i cjelovite drzave. Tako da se od desetak vehabija stvara lazna opticka gomila od njih stotinu, hiljadu ili deset hiljada. Sjetimo se hapšenja i hajke čitavih buljumenti policije i unutrasšjih poslova BiH na nekakve vehabije u seocetu kod Tuzle. Na kraju je ispalo prema dječijoj priči “Eto vuka, !”, a kada je lov završen nigdje ni vučjeg okota. U RS su takaođe policijaci po nalogu suda ganjali neke seoske muslimane koji su redovno išli u džamiji, osumnjičili ih kao vehabije i sklone terorizmu, tražili da otkriju svoje zalihe oružja i slično. Pa na kraju svi su oslobođeni jer je hajka bil lažna. Ali svi ti događaji ostavljaju iza sebe široke tragove i otvaraju sve nove prostore da se muslimanski dio BiH osumnjiči za pripremu nekakvih terorista, za gajenje fundamentalizma i bolesnog islamizma. Što od BiH stalno čini nekakvog sumnjivca kojeg treba “dobro pripaziti”!  

Kliker.info :  Najveći dio svog života  proveli ste u višenacionalnoj zajednici   a uspješnu novinarsku karijeru ste gradili u  multietničkom I multikulturalnom  Mostaru . Sada svega toga nema,  a  svoje  pozne godine provodite u Americi, odnosno  Chicagu, gdje svega pomenutog ima, ali je sve, čini mi se , ipak drukčije.

 Karabeg :  Dok smo imali jaku državu, Jugoslaviju, govorilo se o bratstvu i jedinstvu i zajedništvu koje – kako je ponavljao Tito – treba čuvati kao zjenicu oka svog – nad kojim su stražarali partijski i državni organi. I nije bilo sudaranja nacionalizama, ispoljavanja mržnji, pogotovo ne klanja. Jer je država uvijek djelovalo oštro prema svim nacionalizmima. Druga je stvar šta se ispod žita sijalo i raslo ! Kažu to je bila diktatura komunista. Da iskreno kažem više volim takvu diktaturu nego demokratske slobode nacionalnih i nacionalističkih partija koje nas vec 20 godina vode bespućima razilaženja. Nacionalističke utvare su nam oduzele naše gradove, naše kuće, naše slobode, našu domovinu, naše pravo na rad i život dostojan čovjeka. U tom pogledu sam uistinu jugonostalgičar, žalim za onim vremenima koja su bili bolja od ovog najgoreg. Odmah po pobjedi takozvane nacionalne demokratije izbačena je deviza kako je Tito izmislio svoju devizu “čuvanja bratstva i jedinstva kao zjenice oka” i komponovao veliku podvalu. A čim se nacionalizam ustoličio počeli su na raznim stranama doslovno vaditi ljudima zjenice očiju nasih, rezati grla i spolne organe..

Ali ne želim reci da je Jugoslavija mogla opstati. Komunizam ipak nije dozvolio razmah demokratije, nije uveo ekonomski sistem koji bi stimulisao privatne, individualne  sposobnosti i inicijative, što je, bilo sputano partijskom linijom, onemogućilo slobodni razvoj privrede. Zbog toga je nastala velika ekonomska kriza koja je, potpomognuta razmahivanjem republičkih, narodnih i religioznih nacionalizama i samodovoljnosti, po zakonitostima nužde morala dovesti do propasti tog sistema jer ekonomija je kičma svake države. Da se ranije krenulo putevima demokratije ne bi bilo toliko strasti u rušenju Titove Jugoslavije. Ne žalim ja taj sistem jer je, kako pokazuju i, primjeri Sovjetskog saveza, Rumunije, Bugarske, Poljske, Albanije.., morao doživjeti kolaps. Ali žalim što je nakon njega doslo sto puta gore. Raskrstio sam sa mogućnošću produžavanja života jugoslovenske zajednice. Ali od nove demokratije i “prvih slobodnih izbora” očekivao sam sve, ali nikako agresije, etnička čišćenja, logore, ubijanja svega što nije moje nacije.

 Međutim naša multikultura, multireligiozna i multinacionalna struktura je mačiji kašalj prema američkom mozaiku razlika i suprotnosti. Ovdje postoje sve religije pa i mnoge od pet hiljada religioznih sekti i grupacija koliko ih ima u svijetu. Ovdje su predstavnici gotovo svih naroda i narodnosti svijeta, svih ekonomskih slojeva, svih boja kože, jezika, mentaliteta i psihologija. Ovdje postoje krajnji konzervativci i krajnji liberali, pistalice fašizma i kluklusklanovskog rasizma i dosljednog humanizma, vjerski pokreti koji zaustavljaju kretanje istorije i razvoj humanizma i građanske inicijative za stvaranje atmosfere stvarne tolerancije i poštivanja prava građana.. Ovdje se počesto teško snalazim kad pišem komentare o američkim prilikama. Jer ne mogu da shvatim, zbog ranijih ideoloških pripadanja i vaspitanja, da se u toj mjeri javljaju krajnje konzervativni pogledi koji koče progres i da ih društvo toleriše jer ta tolerancija je zapisana u Ustavu. Ne mogu da shvatim niti da prihvatim slobodu recimo fašističkih grupa u SAD da se okupe na ulicama i uzvikuju parole o supremaciji bijelog čovjeka i o potrebi maltene istrebljenja ljudi druge boje kože, pa i Jevreja, pa i muslimana kojim se prišiva etiketa alkaidovaca i fundamentalnih terorista, premda su u ogromnoj većini normalni građani SAD koji vole svoju novu domovinu SAD.

Ipak ovdje sve to funkcioniše. Kako i zašto? Jer SAD imaju Ustav koji dokraja poštuju. Jer imaju snažnu vojsku, policiju, organe istrage i spijunaže. Jer nemaju Republike Srpske I Herceg Bosne koje deru BiH na tri suoprostavljena dijela. Jer oni djeluju efikasno uvijek kada se pojave prijeteće manifestacija rasizma, religiozne fobije, seperatizma bez pokrića, fašističkih natruha itd. U nas je došlo do bućkurisa kad je država praktično nestala, kad su se pojavile nove državice na platformama uskog nacionalizma i nacionalnih mržnji sve do istrebljenja. Toga u SAD ne može biti. Zbog toga imam odiozu prema svim državnim prospektima državica na prostorima Jugoslavije zajedno sa nasom BiH gdje je radni čovjek, takozvani mali čovjek – građanin, zadnja rupa na svirali. Prvenstveno ekonomski od čega sve počinje i gdje se  sve završava. Kritičan sam prema raznim pojavama u SAD i njenim ponašanjima na svjetskoj sceni. Ali cijenim i poštujem SAD. U njoj mi danas žive , uz moju najužu porodicu, dvije kćerke sa zetovima i šest unučadi, dvije sestrične sa četvero djece. Dva unuka su zavrsila fakultete i već rade i zarađuju za svoje potrebe. Jedna unučica studira a već se zna da će i tri ostala unuka na studije. Jer roditelji im zarađuju pristojno, imaju sredstava da finansiraju njihova poskupa školovanja. Sestrične i njihovi muževi takođe su se već, materijalno, uklopili u ovire SAD. Je li to danas moguće u BiH gdje su politikanstva i stranačka nadmetanja daleko važniji od životnog i društvenog standarda. Tako sam ugradio svoj koncept življenja u prilike SAD koja mi je ipak nova domovina – pomajka.

 Jeste, sve je u SAD drukčije nego ranije, u Jugoslaviji. Ali ja naša stradanja, naše izgone iz domova i domovine, prihvatam kao istorijsku činjenicu. A istorija kaže da su milioni ljudi prije nas, od starog, srednjeg i novijeg vijeka, morali napuštati svoje domove i svoje domovine. Mi smo samo zrno soli u toj ogromnoj masi. Premda se nikad neću pomiriti sa onim šta se dogodilo u BiH, ipak sam uklopio svoje unutrašnje proteste u normu kako sam samo jedna od mnogobrojnih žrtava terora, eksodusa i novih snalaženja u podneblju koje nam je bilo apsolutno strano. I nemam dubokih trauma. Jer ne mogu kraj života posvetiti traumama i stalnim podsjećanjima kako sam nekad bio rahat, a sada pun zebnji, nedomumica i nesnalaženja. Svojim novinarskim radom na tlu SAD ispunjavam te duhovne praznine i traume I polako ih brišem.  

Kliker.info :  Razgovaramo neposredno nakon godišnjice  terorističkih napada  na USA koji su iz temelja promjenili odnose u svijetu. Vaš vlastiti doživljaj 11. Septembra, predsjednika Busha i njegovog nasljednika Obame ?

Karabeg: Napad na SAD, pogotovo rušenja dva nebodera u sredistu Njujorka, koje sam gledao u živom TV preosu, šokirali su me kao kad je srušen Stari most u Mostaru. Nisam vjerovao da su fundamentalni teroristi u stanju da odu tako daleko I pogube avionima i ognjevima nekoliko hiljada ljudi, među kojim je bilo i protestanata, i katolika, i muslimana, i Jevreja, i bijelaca, i Crnaca i Azijata odnosno Arapa.. Zbunjuje me neke izfabrikovane priče kako je taj napad režirala sama špijunska služba SAD kako bi pokazala kolike su opasnosti od ekstremnih islamista i osvetnika. Kao i priča da u zgradama nije bilo Jevreka jer su ranije, navodno, obaviješteni o napadu. Ipak je to previše ako je čak i stvar mašte I nisam srećan što neki u to vjeruju.

To je, međutim, bila ilustracija koliko terrosti tipa Bin Ladenovih Al Kaidovaca mrze sve što je američko. I sve što je normalno ljudsko. Očekivao sam da će američki eksperti za analize događaja i posljedica prostudirati sve aspekte izvora te mržnja i preduzeti neke mjere I u tom pravcu, na planu spoljne politike. Uslijedili su, istina, ratovi u Iraku I Avganistanu. Ali ratovima se može donekle skršiti neprijatelj ali ne može nikad dokraja razriješiti rebus I naći izlaz, kao što je bio zapleten u tom terorističkom aktu.Nisam odobravao politiku Republikanaca i predsjednika Buša mlađeg jer sam ocijenio da je suviše oslonjena na visoki kapital, da nije vođeno dovoljno brige o siromašnim staležima I o srednjoj klasi koja poprilično dobro živi ali je stalno izložena rizicima kriza i neočekivanih zastoja u razvoju I životnom standardu. Mislim da su Republikanci suviše vodili računa o onim dobro stojećim i o vrhovima kapitala, jer tu je njihova moć i izborna baza.

Obama je uletjeo u taj ring pun entuzijazma I deviza o pomoći radnom čovjeku, siromašnim i građanima srednjeg sloja. Pa i radi u tom smislu. Zdravsteno osiguranje za sve građane najveći je domet koji jedna država može dostići. On je udomaćen u mnogim državama Evrope pa i one Istočne, ali u SAD ukazuju da je to osiguranje preskupo. Zar može biri skupa briga o životu ljudi. Obama je položio kamene temeljece i mnogih drugih mjera u korist narodnih masa. U toim ringu dobija međutim teške udarce pa čak i nokaute jer je primio na leđa sve promašaje prethodne administracije koji se sada pripisuju njemu. Ali nije objektivno mogao otkloniti promašaje prethodne administracije kako bi recesija bila efikasno zaustavljena I ponovo počelo novo zapošljavanje. Tu je omanuo, pa mu se to sada sveti. Jer protivnici su iskoristili to kako bi njemu prišili posljedice svega onog što su oni kumovali prije njega, a narod, kad ostaje bez posla, obično odapinje strijele na ljude koji su na vlasti, a ne na one koji su vladali prije njih. Ipak I pored tih slabosti Obama je moja slaba strana, ja sam uz njega jer sam uvjeren da su njegove mjere od koristi za ogromnu većinu Amerikanaca, da je on unio nove tonove u spoljnu politiku SAD, da predano radi na razvijanju religiozne, rasne i nacionalne ravnopravnosti i tolerancije.

 Kliker. Info :   Islamobofobija je danas u Americi  neporeciva činjenica. S obzirom da se i pored svojih godina mnogo krećete I družite sa našim ljudima širom Sjeverne Amerike, recite nam kako se  naši ljudi nose sa tom pojavom ?

 Karabeg : Najveći broj kao ja, a mislim kao i ti, Halile, boli pojava što većina građana SAD povezuje nas muslimane sa Bin Ladenom, Al kaidom i islamskim fundametalizmom. Boli me što se teroristički akti na tlu SAD, pogotovo oni od 11. septembra 2001. u cjelini vezu sa cjelinom muslimana svijeta, njih oko milijardu i sto miliona, možda i više. Boli me što se nakana izgradnje islamskog centra u Njujorku blizu “Graund zero” plaća gdje su srušena dva nebodera, koristi, od strane religioznih konzervativaca i mrzitelja islama u cjelini, povezuje sa muslimanima svijeta u cjelini. Muslimani iz BiH u SAD su lojalni građani. Premda su vrlo  kritični prema  toleranciji  fobije koje ne bi smjeli tolerisati, oni su u krajnjoj instanci zahvalni Americi što im je omogućila da rade, da zarađuju, da kupuju kuće, da školuju djecu, da mogu poslati i pomoć rodbini u BiH. Ali i nova domovina Amerika mora biti zahvalna i njima jer su unijeli nešto nove krvi u njene tokove, jer vrijedno rade, plaćaju poreze i obogaćuju državnu kasu.

 Mnogo ih je, među kojim sam i ja, koji smatraju da je američki kapitalizam ipak pomalo grub i nedovoljno human prema srednjem staležu i  onim koje čak pritište neimaština. Recimo kad treba otpustiti nekog radnika pozovu ga u kanceleriju kod mendažera i kazu: ”Spakujte vaše stvari, vi ste fajed. Otpušteni ste ovog trenutka.” A fajed po meni dolazi od rijeci faje, što znači vatra. Dakle: vi ste “izvatreni” iz kompanije! Nema objašnjena zašto, to nije dužna uraditi kompanija. A taj radnik je možda deceniju, dvije ili tri stvarao dobra svoje kompanije. Pa recimo podatak da je danas  u SAD oko 50 miliona siromašnih koji čak muku muče sa ishranom. Za zemlju američkog bogatsva i snage to je nespojivo. Ili recimo protesti protiv opšteg zdravstvenog osiguranja koje uvodi Obama. Ili jednostavno oduzimanje novokupljenih kuća iz vlasništva par miliona građana jer su se navodno zaletjeli prilikom kupovine, nisu odvagali svoje mogućnosti. A propisi i banke su im omogućili da se sami zavaraju. Itd, itd.

 Kliker.info :  Kako komentarišete taj podatak  da naša dijaspora u Americi u domovinu šalje par milijardi dolara godišnje a na izbore će izaći svega par hiljada  ? 

Karabeg : Vremenom ljudi se udaljavaju praktično i  psihološki, od problema domovine. U BiH ima na pretek briga, ali i ljudi u dijasporama imaju svoje velike brige. U SAD traje neprestana borba za ekonomsko održanje, za čuvanje posla i zarada, za ostvarenje prihoda koji mogu pokriti rashode. U međuvremenu politička situacija u BiH, jalovo nadmetanje nacionalnih i nacionalističkih stranki, korupcija, mito, akcije protiv jedinstva zemlje.., pune glave naših u inostranstvu dok ih ne prepune pa se ne može dalje. Jača briga potiskuje slabiju, a život u SAD nameće daleko jače obaveze od brige o stanju u domovinu. Zbog toga ljudi ovdje vremenom oguglaju, BiH im postaje daleka i strana, izbori im se čine kao trošenje vremena i novaca uludo. To što šalju milijarde u domovinu je briga oko svojih najbližih ali i velika pomoć Bosni i Hercegovini da ne dođe do punog rasula zbog gladovanja i neimaština. Po meni je slabljenje  političkog interesa za BiH normalna posljedica svega onog šta se događa tamo i s čime se susrećemo  ovamo. I ljudske psihologije koja polazi od maksime: najprije ja i moja porodica, a onda sve ostalo! A možda se to događa i po logici narodne poslovice: daleko od očiju – daleko od srca.

Kliker.info :  Sudeći prema  mišljenju naših ljudi iz svih dijelova Amerike, centralna  tema    dijaspore I danas  su vezana za ratna dešavanja te traženje odgovora na vječnu dilemu  otiči ili ostati  u Bosni I Hercegovini, odnosno Americi ? 

Karabeg  : Kad smo prije petnaestak godina tek stigli u SAD, mnogi naši zemljaci su mi govorili kako će se vratiti u BiH čim ispune uslove za američku penziju. Danas, međutim, oni koji odlaze u svoja mjesta na petnaestak dvadeset ili nešto više dana radi odmora, govore drukčije. Svi sa radošću pričaju o susretima sa starim znancima, o lijepim sijelima u kućama, kafanama i restoranima, o lozovači, žilavci i blatini, o dugim razgovorima koji griju srce. Priče o ratnim danima i događajima su beskrajne, jer će srednja i starija generacija otići u grobove sa tim sjećanjima.Ali krajnji komentar glasi: Ipak se ne bih vraćao tamo. Uslovi su teški, nema posla, narod tesko živi, nema zapošljavanja, zdravstvena zaštita slaba i skupa, itd. I vlada nered, mita i korupcije, gradovi su prljavi, nema sloge, nema političkog rješenja.

         Gotovo sve ankete među mladim u BiH govore kako bi ih većina rado otisla u inostranstvo, na Zapad, kad bi imali mogućnosti za useljenje u druge zemlje. Mladi ne vide perspective za dobijanje posla jer sve je više obrazovanih ljudi sa fakultetskim diplomama, a sve manje nade da se dođe do posla. To je realna ilustracija sadašnjeg stanja u BiH koje traje dugo i potrajaće, bogami, jošs… Jedino rješenje je ono sto šmo rekli u početku: korjenita promjena svega u BiH: politike, stranaka, jalovih političara, odnosa prema ekonomiji i zapošljavanju. I što je najbitnije promjena stava međunarodne zajednice koji nam govore kako oni neće energično da zaustave sabotiranje stvaranja cjelovite BiH, prećutkujući sve bezobraštine Dodika i njegovih pratilaca, kojih, kako vidiš, ima na pretek.

Kliker.info :  Cijeli svoj život živjeli ste i još živite novinarstvo. S obzirom na tu činjenicu  , o čemu bi , u ovom momentu, svaki novinar u BiH , Mostaru i dijaspori  koji drži do svog imena, morao voditi računa  ? 

Karabeg : Prije svega pisati istinito, bez dodvoravanja političarima, partijama I “jakim”, bogatim i beskrupuloznim ljudima koji imaju itekakav uticaj na stanja i kretanja u BiH i na orijentaciju pojedinih novina. Za vrijeme Titove Jugoslavije priznajem da smo se mi novinari morali držati izvjesnih normi, što će reći znali smo dokle smijemo ići u kritikama stanja i vlasti. Inače slijedile su reperkusije  i kazne za suviše “oštra pera”. Danas, međutim, vlada sloboda štampe. Pod time podrazumijevam činjenicu da ni jedna stranka ne može da se nametne medijima i novinarima i da diktira sadržaje tekstova i stepen kritičnosti jer je uspostavljen višepartijski sistem. Ali i to se u praksi manifestuje uslovno. Jer vlasnici velikih novinskih kuća, oni koji imaju najviše akcija, su naši novi bogataši koji imaju svoje materijalne i političke interese i asmbicije, pa od novinara “svojih medija” traze dozu stićenja tih njihovih interesa i pohvale njima bez pravog pokrića. Ja sam u SAD srećan kad pišem jer uistinu nemam cenzora ni cenzura, pišem slobodno prema svojim aršinima, a to je novinaru dragocjena prednost i veliko zadovoljstvo.

Kliker.info : I za kraj ovog razgovora ostavio sam pitanje koje se obično postavlja na početku  svakog intervjua. Možete li u par redaka sublimirati životni put novinara i pisca Mugdima Karabega 

Karabeg: Moj novinarski put je bio relativno gladak, ispunjen zadovoljstvima i zanosima PISANJA. Život mi je išao od ruke. Kao odličan gimnazijalac poslan sam po planu Partije na studije u Beograd, na fakultet novinarstva i diplomacije. Smještaj u domu obezbjeđen, stipendija za one prilike dobra, zaposlenje zagarantovano. To je bilo naročito srećno za mog oca Mustafu, inace učitelja i nastavnika, koji je imao četvero djece a nije imao sredstava da ih sve školuje na studijama. Zatim dolazi rad u  novinarstvu, od mostarske “Slobode” do “Oslobođenja” i saradnje u mnogobrojnim listovima NIP “Oslobođenje”. Dva puta sam kaznjen zbog idejnih skretanja u Mostaru pa sam po nalogu visokih rukovodioca morao ići u Kairo četiri godine, za dopisnika Oslobođenja, jer sam jednom visokom političaru “kvario političku atmosferu u Mostaru”. Drugi put sam morao, opet po kazni, ići u Sarajevo za urednika kulturne rubrike jer sam se opet sudario sa političkim glavešinama u Hercegovini. Ali u oba slucaja te kazne su u stvari bile nagrade. Jer biti dopisnik u inostranstvu i urednik kulturne rubruki glavnog republičkog lista predstavljali su napredovanje za svakog novinara. Ni protekli rat nije ubio u meni veselost, moj slogan da živim što bolje i zadovoljnije u danu koji sviće, bez velikih planova za  budućnost opterećenih velikom ambicijom koja razara mnoge ljudske duhove.

Mislio sam da će mojim prisilnim dolaskom u SAD biti završena ta novinarska biografija. Ali ovdje sam angažovan kao urednik u listu “Zambak – BiH odjek”, napisao oko stotinu reportaža o našim ljudima u mnogim od tridesetak država SAD, bavio se putopisima koji su mi od prvih koraka u novinarstvu legli na srce. Novinarstvo mi je omogućilo da obiđem sve gradove, sela i zaseoke na podrucju Hercegovine I od poteza  Dubrovnika do Splita, na koje se protezalo zaduženje dopiništva Oslobođenja u Mostaru čiji sam bio šef. Zatim sam putopisno obisao Egipat, Irak, Libiju, Siriju, Kuvajt, Bangladeš, Rumuniju, Bugarsku, Tursku, Holandiju, Belgiju, Englesku, Španiju, Italiju, Njemačku, Švicarsku,  Poljsku, Mađarsku kao i sve nekadašnje republike Jugoslavije. Kad bih danas sve te putopisne reportaže sabrao među korice neke knjige bilo bi tu barem tri hiljade stranica, Sarađivao sam u Časopisu MOST u Mostaru, u listu BOSANSKA POŠTA u Norveskoj, itd. 

I dan danile pišem I to me čini srećnim, čini mi se da stalno letim nekim čvrstim krilima prostranstvima maštanja i fine uživancije. Dakle, sve u svemu, novinarstvo je bila moja odrednica po rođenju, jer sam već u višim razredima gimnazije ispisivao zidne novine za moj razred i bio poznat kao odličan spisatelj školskih zadaća na časovima srpsko – hrvatskog jezika. Jasno, ideje novinara se sudaraju sa svim skretanjima, pokvarenostima, političkim ambicijama i  budalaštinama pojedinaca, grupa, partija pa i cijele države. I to me često ljutilo, ali nikad nisam rekao ne vrijedi borba protiv tog zla. Niti mislio da novinar može jednim tekstom rijesiti neki gordijev čvor društva. Novinarstvo je ipak samo prva pratilja visoke politike koja komanduje životom i države i njenih državljana.  Jer  zlo je stalna komponenta ljudskog društva, da njega nije mislim da novinarstvo ne bi  bilo neophodno.Tako  ti je to …    

 Halil Šetka  (Kliker.info)