Kliker.info

Nova godina je stigla u svijet koji tone u novo mračno doba. Tehnologije za koje smo očekivali da će nas osloboditi teškog rada i siromaštva i spriječiti kolaps okoliša uglavnom se koriste da bi živote ljudi učinile još težim. Velike humanističke ideologije koje stoje iza društvenih pokreta i promjena u protekla tri stoljeća leže u ruševinama, a fašistički  tropi šire se među onima koji imaju najviše za izgubiti. Ljevica leži poražena, marginalizirana i podijeljena – kao i svijet koji nije uspjela promijeniti.

Piše : Yanis Varoufakis 

Kao stari ljevičar, vjerujem da imam pravo izjaviti sljedeće: Trumpovo prisustvo u Bijeloj kući je naša krivica. To što previše Britanaca krivi migrante za sekularnu stagnaciju, koja s njima nema nikakve veze, također je krivica ljevice. Činjenica da je Europa podijeljena i potiče rat je također, pogodili ste, na naš račun. To što se zelena ulaganja zanemaruju na planeti koja se zagrijava je zato što ljevica nije uspjela oteti projekt zelene tranzicije iz kandži profitera s Wall Streeta koji pokušavaju profitirati od trgovine kreditima za zagađivače.

Jesam li preoštar prema ljevici? Zapravo nisam. Istina, nismo sjedili u upravnim odborima velikih finansijskih institucija i kompanija kada su uništili živote mnogih ljudi 2008. godine. Sami su to učinili. Ali na ljevici smo imali alate koji su mogli najaviti nadolazeći krah. Mogli smo ponuditi razumne politike u korist pogođene većine. Umjesto toga, uživali smo u vlastitim glasovima držeći strastvene govore na inače velikim skupovima: Occupy Wall Street, Indignados i Aganaktismenoi. Trošili smo energiju raspravljajući o nebitnim pitanjima, dok su ljudi poput Baracka Obame, Gordona Browna i evropskih socijaldemokrata smišljali nove načine – često u naše ime – da prebace gubitke bankara na leđa najranjivijih dijelova društva. Ukratko, imali smo priliku zaštititi većinu od pohlepe nekolicine. Ali to nismo učinili. Rezultat je val nativističkog protofašizma prikrivenog kao neupitni patriotizam i realističku geopolitiku.

Ovo je najveći paradoks našeg doba. Ljevica nikada nije bila slabija i u lošijem ugledu. I nikada nam nije bila potrebnija. Razlog je taj što samo marksistička ljevica pokazuje interes za preispitivanje jedine stvari koja još uvijek može uskladiti čovjekove tehnološke kapacitete s ljudskom potrebom za slobodom i prosperitetom: prava vlasništva nad mašinama, algoritmima i oskudnim prirodnim resursima.

Gdje smo sada? Kapitalizam je poražen 2008. godine gotovo jednako uvjerljivo kao i sovjetski komunizam 1991. godine. Od tada su mjere štednje za većinu i državni “socijalizam” za velike kompanije i finansijske institucije finansirali eksploziju cloud kapitala u rukama velikih tehnoloških kompanija: to su mašine koje ne proizvode robu, ali generiraju ogromnu moć da direktno oblikuju naše ponašanje.

Rezultirajuća trajna stagnacija koja se u međuvremenu dogodila manifestuje se kao problem dvije planine: imamo ogromnu gomilu novca (prva planina) koja odbija da se ulije u produktivne investicije i podjednako veliku gomilu javnog i privatnog duga (druga planina) koju bi produktivne investicije mogle eliminisati. Rastuće nezadovoljstvo i povratak ultradesnice su neizbježni u takvoj situaciji – baš kao i 1929. godine, kada se Wall Street posljednji put srušio.

Nova tehno-feudalna vladajuća klasa koristi kapital i moć u oblaku kako bi oblikovala naše ponašanje, preuzela kontrolu nad tržištima i isisala profit u obliku renti, produbljujući sistemsku stagnaciju. Konkurencija na tržištima je praktično nedostižna, s izuzetkom komunističke Kine. Širom zapadnog svijeta, kapitalistička tržišta se smanjuju, a oblak kapital potkopava samu ideju liberalnog pojedinca, kao i neoliberalnu fantaziju da će smanjenje države donijeti rast. Socijaldemokratija je također demontirana, što je tužna potvrda činjenice da se država blagostanja ne može finansirati oporezivanjem neuhvatljivih tehno-gospodara i neodgovornih privatnih kompanija koje su vremenom postale vlasnici naših država, kao i sredstva za direktno mijenjanje našeg stanja uma.

Oblak kapital nastavlja razvijati moći umjetne inteligencije i praktično ukida naša vlasnička prava nad našim vlastitim mislima, intelektualnim proizvodima, čak i audiovizuelnim reprezentacijama pojedinca. Privatizacijom dolara stabilnim kriptovalutama i vojno-industrijskog kompleksa kombinacijom dronova i umjetne inteligencije, naši tehno-gospodari razvijaju novu transhumanističku ideologiju – tehnofeudalizam – koja zamjenjuje neoliberalizam.

Regulacija, antimonopolski zakoni i zakoni o bogatstvu ne mogu obuzdati nekontroliranu feudalnu moć. U svijetu u kojem tehno-feudalizam cvjeta prerušen u dinamički kapitalizam, sve ostale ideologije – liberalizam, neoliberalizam i socijaldemokratija – izumiru, baš kao i bivši feudalni ideali viteštva ili božanskog prava kralja.

Stara priča o ideološkom sukobu između ideologa slobodnog tržišta i socijaldemokrata ne odgovara stvarnosti u kojoj se nalazimo. Prava politička moć danas proizilazi iz kontrole nad imovinskim pravima – i jedini način da se zaista briljantne nove tehnologije stave u službu čovječanstva jeste demokratizacija kontrole nad njima, posebno na radnim mjestima gdje se koriste. Samo revitalizirana ljevica može se boriti za to.

Ali ljevica prvo mora povratiti povjerenje duboko skeptičnog društva, što može učiniti samo distanciranjem od svojih pet kardinalnih grijeha.

Ljevica je upala u zamku države blagostanja kada je napustila svoju ambiciju da osigura društveni napredak intervencijama na radnom mjestu. Zaboravivši šta zapravo pokreće proizvodnju, socijaldemokratske stranke su završile kao stranke penzionera. Preraspodjele su neophodne u svakom civilizovanom društvu, ali društvo zaglavljeno u načinu razmišljanja usmjerenom na blagostanje ne može dugo ostati civilizovano.

Zatim, laburisti. Kao što je William Morris elokventno upozorio, slavljenje rada koji otupljuje ljudski um kao da je neka vrlina je pogrešno i zaglupljujuće. Industrijski roboti i cloud kapital, jednom oteti od tehno-gospodara, moraju se koristiti kao alati ljevice za oslobađanje rada od rada i usmjeravanje ljudi ka kreativnom, zanatskom radu koji ne samo da zadovoljava dušu već i proizvodi stvari visokog kvaliteta.

Zeleni kejnzijanizam je sjajna stvar u teoriji, ali u praksi ima ozbiljnih problema. Kao što je Michal Kalecki predvidio prije nekoliko decenija, čak i ako vladajuće klase dozvole državi da poveća svoj ukupni profit kroz javna ulaganja u društveno neophodne projekte, poput zelene energije, njihova primarna strategija će biti da se dočepaju državnog novca i ugase kejnzijansku politiku mnogo prije nego što većina osjeti koristi.

Akceleracionizam (ubrzavanje kapitalizma do njegovog propasti) također može biti koristan u pravom kontekstu, ali i katastrofalan ako se primjenjuje nepromišljeno. Ideja da će se većina urazumiti i ustati da zaštiti svoje interese čim situacija postane dovoljno loša jednako je neosnovana kao i vjerovanje tehno-gospodara da ćemo svi biti sretni i slavni kada njihov cloud kapital i vještačka inteligencija preuzmu planetu. Zaustavljanje daljnjeg pogoršanja situacije u kratkom roku, putem preraspodjele i kejnzijanskih politika, od ključne je važnosti, pod uvjetom da ljevica ne podlegne iskušenju da proglasi državu blagostanja i kejnzijanizam trajnim rješenjem.

Konačno, moguće je da je naš najveći grijeh nešto protiv čega smo se nekada borili, samo da bismo ga na kraju, sa sumornom spremnošću, i sami prihvatili: autoritarizam. Oni koji su mladost proveli u ljevičarskim krugovima mogu ispričati mnoge strašne priče. Ali trulež je počela mnogo ranije, kada naši prethodnici, uključujući Karla Marxa i Friedricha Engelsa, između ostalih, nisu predvidjeli da će naši moćni normativni tekstovi privući mnoštvo sljedbenika i vjernika. Ubrzo su ljevičari počeli zlostavljati drugove, grabiti vlast, eliminirati protivnike umjesto da se bore u raspravama, tražiti utjecajne pozicije u sistemu protiv kojeg su se navodno borili, uspavljivati ​​poslušne studente, preuzimati kontrolu nad Politbiroom i slati svakoga ko se pobunio u gulag, stvarni ili metaforički.

Pod uslovom da smo u stanju da ostavimo sve te grijehe iza sebe, zadatak pred nama je jasan: cilj je pokazati da radikalna demokratizacija radnih mjesta i osnovne ekonomske infrastrukture nije samo radikalni ideal, već praktičan preduvjet za autentično slobodniji, bogatiji i sretniji život.

Svaka teorija promjene mora početi s vizijom budućnosti za koju se vrijedi boriti. Ali ne može se tu zaustaviti. Da bi bila korisna, ljevica mora iznijeti jasne korake koje treba poduzeti da bi se cilj postigao – ne samo sutra ili za šest mjeseci, već za godinu i pet godina.

Polazeći od dugoročne vizije, ljevica bi trebala inspirirati uvjerenje da tehnologija može biti oslobodilac, a ne samo sluškinja eksploatacije i ugnjetavanja: što će zauvijek ostati, ako mašine ostanu u vlasništvu najbogatijih 0,001%. Također mora pokazati šta ona zaista znači, uzimajući u obzir kako korporacije zaista funkcionišu, kako se novac stvara i kako se koriste zemlja i drugi prirodni resursi. Potpuno objašnjenje procesa kojim će ova tri područja – proizvodnja, novac i zemlja – biti stavljena pod vlast osnaženog demosa zahtijevalo bi mnogo stranica.Zato sam napisao cijeli roman u žanru političke naučne fantastike.

Međutim, temelj dugoročne vizije ljevice može se sažeti u jednu riječ: demokratizacija. Prvo, demokratizacija korporacija s novim korporativnim zakonima prema principu jedan zaposlenik – jedna dionica i jedna osoba – jedan glas, s građanskim porotama (umjesto birokratskih gospodara) kao nadzornim tijelom takvih demokratiziranih korporacija. Drugo, demokratizacija novca uvođenjem digitalnog sistema plaćanja radi uspostavljanja monetarnog javnog dobra koje će iskoristiti naš kolektivni kapacitet za stvaranje novca. Bio bi to odlučujući korak uspostavljanje neinflatornog fonda povjerenja za sve. Konačno, svaka ozbiljna ljevica mora demokratizirati zemljište i oskudne prirodne resurse i uvesti sistem korištenja zemljišta koji dijeli javno zemljište na komercijalne i društvene zone, koristeći prihode od prvih za ulaganje u druge.

Nakon demokratizacije (ali ne i nacionalizacije) proizvodnje, novca i zemljišta, nema granica daljem zamišljanju najboljih načina za usklađivanje tehnoloških kapaciteta čovječanstva s našim kolektivnim interesom i ličnom slobodom. Jedino ograničenje predstavlja sljedeće teško pitanje: čak i ako se složimo da je ovo mjesto gdje želimo biti, kako ćemo tamo stići? Odgovor mora uključivati ​​opipljive i jasne ciljeve na svakom koraku, od onoga što se treba dogoditi sutra do onoga što će se dogoditi za deceniju ili dvije.

Ti koraci moraju uključivati ​​praktična rješenja za opisani problem dvije planine (usmjeravanje neiskorištenog novca u produktivne investicije koje neće biti štetne); ukidanje lažnih tržišta električne energije; revitalizaciju naših osiromašenih (zdravstvo, obrazovanje, okoliš) zajedničkih dobara; obuzdavanje velikih finansijera i vladajuće tehno-feudalne klase; oslobađanje mnoštva ljudi od okova koji ih vežu, kao i od laži koje im zamagljuju umove.

U međuvremenu, na nivou ideologije i jezika, ljevica mora ispraviti grešku koja je u prve dvije decenije 20. stoljeća dovela do zaobilaznog puta u blato autoritarizma i neuspjeha. Iako ljevica vuče korijene iz emancipatorskih pokreta 19. stoljeća – od ženskog oslobođenja do sindikata – negdje oko vremena Prvog svjetskog rata, komunističke i socijaldemokratske tradicije odbacile su slobodu u ime nečega tako zbunjujućeg i nejasno definiranog kao što je jednakost, što je Marx s pravom odbacio. Tako je ljevica prepustila ideju slobode liberalima (kojima je stalo samo do lične slobode, a ne do slobode većine), skrenula u autoritarizam i stekla lošu reputaciju.

Ljevica se mora riješiti nejasnih koncepata koje ne može jasno definirati, poput pravednosti i jednakosti, te prihvatiti kao najviši princip univerzalnu slobodu od ekstraktivne moći drugih ljudi – koja u modernom društvu proizlazi iz pogrešno utemeljenih imovinskih prava. Drugim riječima, glavni oslonac programa ljevice moraju biti imovinska prava, uz odbranu slobode od koncentrirane (korporativne ili državne) moći i netolerancije (uključujući netoleranciju prema netolerantnima).

U našem tehno-feudalnom svijetu, gdje kapital trijumfuje mutirajući u oblik koji direktno kontrolira naše umove, mi više ne posjedujemo ni sebe. Kako se distopija 21. vijeka odvija, libertarijansko-marksistički način razmišljanja će se nametnuti kao posljednja šansa ljevice da povrati značaj i donese korist ljudskoj vrsti koja se bori ne samo da reformiše problematični sistem – već i da, u konačnici, preživi kao zajednica sposobna za slobodu i prosperitet.