Ljubiša Samardžić: Malo mi je godina ostalo, a ne vidim još svjetlo u tunelu
Veliki gospodin, glumčina, kavaljer, laf, ljudina – toliko epiteta, a opet se čini nedovoljno za ono čime u neposrednoj komunikaciji, kao i na filmskom platnu plijeni Ljubiša Samardžić.
U novembru će omiljeni Smoki slaviti 79. rođendan, no na vitalnosti, energiji i životnoj radosti pozavidjeli bi mu i mnogo mlađi od njega. U intervjuu za „Dnevni avaz“ glumac, reditelj i producent je veoma otvoreno govorio o svom životu, karijeri, a prisjetio se i 1967., kada je u Veneciji dobio Zlatnog lava…
Recite nam prvo kako ste i kako izlazite nakraj s vrućinama ovog ljeta?
– Za Škorpiju ovo pakleno ljeto nije bauk. Tu su more, moja Mira, kćerka, četvrta unučica, prijatelji te uz njih u Dubrovniku ispunjavamo životne radosti. Amira Medunjanin, kao gošća Dubrovačkih ljetnih igara, sve nas je svojim pjevanjem ponijela na rukama. Lebdjeli smo. To je bio vrh Igara.
Nemiran san
Jeste li ovo ljeto isključivo odmarali ili je bilo i radno?
– I dok se odmaram, ne mirujem. Listam stare knjige, slušam muziku, koju smatram najuzvišenijom granom umjetnosti. Iako se godine namiču, ne mirujem, svjestan da mi je dosta bilo jurnjave, buke, neuroze, bijesa, jer je stvaralaštvo nemiran san. A ja ću do kraja života maštati i planirati, vjerujući da uljuljkavam svoje godine. Nažalost, krug prijatelja i kolega se suzio. Mnogih više nema. Hvala im što su bili uz nas kad je trebalo.
Možemo li nešto novo očekivati iz Vaše radionice?
– Kod mene se nikada ne zna. Radionica je još živa, a u njoj ne vri kao nekad u košnici. Ne mirujem. Preda mnom je sjajan roman velikog Slobodana Selenića “Prijatelji” o suživotu Srba, Albanaca, Bosanaca, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca, koji su, poslije prvih dana slobode, bili privremeno smješteni u jednoj otetoj raskošnoj vili u Beogradu 1945. A svaka od ovih zemalja nosi karakter, ćud, narav i navike svoje sredine. Kalambur. I eto teme za duhovit i sjetan film bratstva i jedinstva prošlosti. Tekst pun šarolikih, smiješnih karaktera i ćudi. Iako nova generacija ne pamti to vrijeme, ovaj film budi sjećanja na suživot ljudi bivše Jugoslavije.
Zlatni lav
Počeo je filmski festival u Veneciji. Koliko znam, Vi ste jedini glumac s ovih prostora koji je u Veneciji dobio Zlatnog lava 1967. za film “Jutro” Puriše Đordjevića.
– Dirnuli ste me u srce. Septembra 1967. noćnim vozom krećemo u Veneciju moja Mira, Milena, Neda i sjajna pjevačica Olga Jancevecka. Prizor prilasku Kroazeti zadivio je sve nas. Sve sija pred festivalskom palatom. Italijani, niko kao oni. Ljubazni, predusretljivi… U takmičarskom programu je i “Jutro”. Film doživljava ovacije. Prolama se prepunom salom: “Bravi, bravi…!” Na konferenciji za štampu divljenje novoj filmskoj poetici i hrabrosti filma te pitanje: „Ko je glumac u ulozi Malog u filmu?“ U holu palate srećemo legendarnog Luisa Bunjuela, koji nam se osmjehuje. On iza nas ima projekciju filma “Ljepotica dana” s Ketrin Danev i Žanom Sorelom. Tu je i “Stranac” Lukina Viskontija s Marčelom Mastrojanijem. Konkurencija za pamćenje.
Bliži se povratak. Ulazeći u hol vile u kojoj smo smješteni, nenadano u hotel stiže pismo direktora festivala Luiđija Kjarinija da se prije nego što krenemo Ljubiša Samardžić hitno javi direkciji festivala. Prvo što sam pomislio – najgore. Da se našem malom šestomjesečnom sinu Gagi, kojeg smo ostavili Mirinoj mami, nešto nije desilo. Jurim ka direkciji festivala. Dočekuje me omanji, punačak, mio čovjek s naočalama.
Od srca mi uzvraća otpozdrav: “Vi ste dobili Zlatnog lava kao najbolji glumac festivala.“ Skočih kao oparen. Zgrabih čovječuljka i počeh da ga sumanuto okrećem oko ose uz moje divljenje: “Nije istina, nije istina!” U koloni pobjednika Mira i ja bili smo rame uz rame s Luisom Bunjuelom, Širli Najt, a iza nas članovi ekipe Bunjuela, Žan Sorel i Ketrin Danev. Bila je to svijetla noć naše mlade porodice.
Više od pet decenija ste na sceni, kao glumac i reditelj, a publika je i dalje gladna Vašeg djela.
– Naša era šezdesetih godina bila je opčinjena filmom kao novom, najuzbudljivijom umjetnošću. A usto Tito je volio film i želio da sve svoje pobjede ovjenča velikim epskim ostvarenjima. Tu su “Kozara”, “Bitka na Neretvi”, “Diverzanti“, “Valter brani Sarajevo“, “Most“, “Doktor Mladen“, serija „Kuda idu divlje svinje“… Filmovi su rađeni srcem, parama, nije se štedjelo, visokom profesionalnošću, estetikom, kvalitetom i sva ova djela i dan-danas osvajaju srca nove generacije. Ponosim se što sam maltene u sva ova djela unio svoju dušu.
Kad se osvrnete iza sebe, šta među tolikim brojem sjajnih uloga ipak izdvajate?
– Lampasa iz filma Žike Mitrovića i Valentina u filmu Bore Draškovića, Šurdu u „Vrućem vetru“ Aleksandra Đorđevića i Crni Roko u seriji “Kida idu divlje svinje“ Ivana Hetriha. To su uloge koje nisam pravio, već ih nosio srcem.
Borba za slobodu
Šta mislite o snimanju rimejka čuvenog filma „Valter brani Sarajevo”?
– Nemala enigma! Film Hajrudina Šibe Krvavca je neponovljiv. Tema ovog filma je borba za slobodu od fašista. A ne znam koja bi bila tema nove verzije filma?! Protiv koga bi se gradila dramatika i otpor Bosne i Hercegovine u novije vrijeme? Jedino ako ne izmjeste zemlju rata te film snimaju u velikoj Kini, koja je kroz istoriju imala nemali broj neprijatelja. Držim im fige. Neka im je sa srećom!
Pratite li aktuelnu političku i društvenu situaciju u regionu? Kako je doživljavate i komentirate?
– Politika je uvijek bila daleko od mojih interesovanja. Nije za moju etiku i stomak. Znam joj i lice i naličje. Nikome nije dobra donijela. Balkan i nadalje živi na vrelom loncu. Malo mi je godina ostalo, a ne vidim još svjetlo u tunelu. Nadam se da će mladost doživjeti berićeta…
Šiba nije htio da ga izvučem iz Sarajeva
– Šiba je posebna priča. Kad sam ga bolje upoznao, spoznao sam njegov urođeni dar komunikacije s ljudima i nepatvorenu dobrotu kojom je vraćao vjeru u ljude, a zaraznim smijehom rušio sure dane. Ne poznajem čovjeka koji je imao više prijatelja od njega iz svih životnih sfera, ne samo u Sarajevu. Kada se desilo neprimjereno zlo u krvi nad Bosnom i Hercegovinom te 1992., saznao sam da je u bolnici. Nazvao sam ga.
“Nisam mogao, Šile, da povjerujem da si u bolnici!” On odgovara: “Je… bolnicu, Ljupče. Kako dođe, tako i prođe.” Znao sam da je godinama kuburio sa zdravljem. “Predosjećam tvoj odgovor, ali me saslušaj, molim te. Našao sam puta i načina da te sigurno izvučem iz Sarajeva…”, predložio sam mu. Nije mi dao da nastavim: “Nemoj me je…, molim te. Ostajem ovdje i ne mrdam se odavde. Sve drugo ne bi ličilo na mene.” Zanijemio sam. Čovjek za sva vremena… Vječna mu slava i hvala – prisjetio se Ljubiša svog prijatelja Hajrudina Šibe Krvavca.
Odbio sam Italijane, Engleze…
– Dan nakon što sam osvojio Zlatnog lava, jurilo me nekoliko italijanskih agenata i velikih producenata iz Londona. Odbio sam sve ponude jer nisam htio ostaviti svoju mladu porodicu Miru, Gagu i karijeru koja je koračala dugim koracima. Ostao sam vječno privržen svojoj zemlji Jugoslaviji. A usto, čekao me i ugovor za veliki film “Bitka na Neretvi”. A priznat ćete, bolje je biti prvi u selu nego u gradu… – govori Samardžić.
U Sarajevu su svi disali kao jedno
Kakve emocije i sjećanja imate prema Sarajevu?
– Ušao sam u Sarajevo 1962. u blistavoj fazi ovog čarobnog grada. Svi su disali kao jedno. Miljackom je tekla čista voda. Radovali se pobjedi nad fašizmom, ali i novom životu. Pjesma je stizala pjesmu. Predano su, bez po’ muke, dizali porušene gradove, rudnike, pruge i gradili svoju budućnost uz bratstvo i jedinstvo.
Tito je imao nemali oslonac na političare iz Bosne i Hercegovine. Nažalost, preigrao se. Godine su ga stigle. Iako su mnogi znali da mu se bliži kraj, iz bojazni, pustili su ga da “vječno živi”. Grešna mu duša što u zenitu života nije donio odluku da Skupštinu FNRJ sa 22 miliona stanovnika uvede u Evropsku uniju. Gdje bi nam danas bio kraj! Ne bi bilo ni krvi, ni zala, ni podjela. Nažalost, svi smo pametni poslije boja.
Larisa Sarajlić-Ramović (Avaz)
Komentari