Kliker.info

U Sarajevu, 26. septembra 2023. godine, preminuo je Aleksandar Saša Bukvić, akademski kipar, konceptualni umjetnik, osnivač grupe Zvono i vlasnik kultne sarajevske slastičarne Jadranka. Uz Radoslava Tadića i Jusufa Hadžifejzovića, Saša Bukvić bio je osnivač Jugoslovenskih dokumenata, najznačajnijeg događaja posvećenog savremenoj vizuelnoj umjetnosti na tlu bivše države. Prometej donosi sjećanje na jednu od najautentičnijih biografija bosanskohercegovačke umjetnosti, čovjeka koji je više od svega volio umjetnost i unutar nje napravio iskorake koje bi i veće sredine od domaće s teškoćama prepoznavale.

Poslastičarski obrt porodice Bukvić prihodovao je toliko da bi, krajem sedmice, kada se svodio bilans, bilo teško izbrojati koliko se zaradilo. Početak im je podrazumijevao neke mučne godine neimaštine i dolazak u Sarajevo kao prostor posljednje šanse da ocu Nikoli, poslastičaru, i majci Zori, nositeljici partizanske spomenice i vojnoj invalitkinji, nešto krene. Dok nije kretalo, u sobičku na Vracama, nedaleko od slastičarne Jadranka, majka bi vikendom prostirala najuštirkaniji bijeli stolnjak, servirala supu i rinflajš, te neko od glavnih jela o kojima će njen sin Saša decenijama kasnije govoriti, kao primjeru vrhunskog kulinarskog majstorstva i stava prema životu koji je podrazumijevao da i kada se nema, red mora postojati.

Kada je krenulo, baš je išlo. Ocu koji je u Sarajevo donio zapadnoevropske kolače, bilo je najteže svoju suprugu ubijediti u nužnost racionalnih kupovina, kako se u socijalizmu ne bi privlačila pažnja na pomenuti prihod. Nije mu uspijevalo te je vozila automobil koji se u ta doba najčešće mogao isključivo u reklamama vidjeti. Prethodno je jedva izbjegla kazne zbog Informbiroa, uprkos reprezentativnom partizanskom angažmanu. I prilikom rođenja sina, nesklona kompromisima, odlučila mu je dati ime Saša. Kada su je upozorili da je odveć rusko, odlučila se na Aleksandar, zabranivši svima da ga ikako drugačije zovu. I ostao je Saša do kraja života. Iako je fizički bio preslikani otac, narav uzvodnu od struje naslijedio je od majke.

Imao je dvadeset osam godina kada mu je otac, nakon višegodišnjeg kilavljenja na Pravnom fakultetu, rekao da završi barem Višu upravnu, podsjećajući ga da mu je supruga profesorica engleskog jezika, i da bi koja godina naobrazbe, iznad srednje škole, bila poželjna. Radio je oduvijek u porodičnoj slastičarni, i radna etika bila bi posljednja stvar koja je u njegovom životu bila upitna. Zato Nikola Bukvić nije ni slutio šta im se sprema, kada ga je podržao u odluci da upiše Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Znao je da mu sinu fakultet ni za šta ne treba. Pa neka završi šta god.

Saša Bukvić uvijek je znao da nešto mora postojati van građanskih konvencija i udobnosti malo bolje građanske trpezarije. Život porodičnog, profesionalno uspješnog čovjeka, koji će izaći petkom i subotom sa familijom i zajedničkim prijateljima, nije bio okvir koji je donosio potpuno zadovoljstvo. Sve ono što mu je trebalo, našao je na akademiji. Podosta i onoga što mu nije trebalo. Ali sve je to život, i cijena principijelnosti.

Otkrio je jedan potpuno novi svijet. Uživao sa studentima iz unutrašnjosti, već tada postajući nezvanični mecena, pomažući onima osam godina mlađim, nesnađenim u Sarajevu, primoranim na vječnu besparicu, da nekako stignu do prvog, odnosno pošiljke majčine iz zavičaja.

Imao je vrhunski prosjek ocjena, bio student prodekan, i već na trećoj godini sa Jovicom Maričićem i Slobodanom Dragašem osnovao je kafe-galeriju Zvono, kako bi i studenti_ce mogli izlagati, što nije bio dio redovne prakse za one koji nisu diplomirali.

Potom je osnovao likovnu grupu Zvono nakon čega više ništa na planu konceptualne umjetnosti u našoj zemlji neće biti isto.

O tome postoji barem dovoljno podataka na internetu. Posljednjih godina, nastojao je uz podršku najužih saradnika_ca, informisati najširu javnost dodatno o onome što je bio smisao, suština i sadržaj djelovanja grupe Zvono. Nije uspio u tome, kao ni u nizu drugih plemenitih stvari. Jednog dana, barem je toliko zaslužio, radovi grupe Zvono vrijediće onoliko koliko niko iz BiH neće za njih moći da plati. Ranije, kad se moglo, njegove Lebdače otkupila je Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine. Lebdači su i najbolja ilustracija umjetnikovog ukupnog djelovanja i življenja.

Nekada su stajali u predvorju Galerije. Danas ih nema. Kao ni objave na njihovoj zvaničnoj stranici o tome da nas je napustio jedan od najboljih umjetnika koji je ovom nesretnom zemljom hodio i koji ju je volio iznad svega. Koji je otišao u Kanadu na početku rata, kako ne bi bio u situaciji da mu se vlastita djeca nađu s druge strane Miljacke, iza nekog obarača koji bi morao zadužiti, što se i mimo djece kosilo sa temeljnim principima koje je najprincipijelnije slijedio.

Otišao je tamo da se jednog dana vrati. S dvije torbe u kojima su bile foto i video dokumentacija Zvona. Sa kojima je u Sarajevo stigao u povratku. Da nastavi gdje je stao. Da neumorno podržava druge umjetnike_ce. Da u Jadranki pravi kolače bez margarina. Da ljudima objašnjava kako se kolač Boem ne zove Boem, nego Bohem, ne zbog naglo uspostavljenog bosanskog sveprisutnog H, nego zbog oblasti Bohemija po kojoj je dobio ime, a Zora Bukvić ga prilikom uspostavljanja Jadranke u Sarajevu preimenovala. Zbog Bohema koji se u Sašinoj ponudi zvao kako je i kršten, ljudi su mislili da se dodvorava Bošnjacima. On koji se ne bi dodvorio Isusu Hristu da je vjerovao u njegovo postojanje.

Mudri profesor Alija Kučukalić, pokoj mu duši, uprkos spomenutom visokom prosjeku Sašinih ocjena, nije ga primio na postdiplomski studij na koji je tri puta konkurisao, kazavši kako nema afiniteta za njegovu umjetnost. Zapravo nije imao afiniteta za progres koji bi se na ALU uspostavio onog dana kada bi Saša postao nastavnik. Za tu energiju i nepristajanje na osrednjost, ni veći od Alije možda ne bi bili spremni.

Nije bio lak na komplimentima. Volio je svoju profesoricu Nadu Pivac i Muhameda Karamehmedovića, čuvenog Karamelu, koji je, ne bez razloga, mnoge vraćao po deset puta na polaganje ispita, a sa njim tokom usmene provjere znanja ugodno ćaskao.

Jedna od najvažnijih osoba u njegovom profesionalnom iskustvu bio je Fuad Fuko Hadžihalilović, dizajner i čuveni direktor Collegiuma Artisticuma. Kada je jedan predratni umjetnički i akademski autoritet, koji će to ostati do kraja života, htio dobiti termin izlaganja u vrijeme kada je planirano Zvono, Fuko mu je rekao da sačeka.

Na obrisima takvih principijelnosti, postojao je nekadašnji svijet. Čiji je kraj sačekao Sašu na početku njegovih četrdesetih. Slavio je rođendan povodom ulaska u četvrtu deceniju u ateljeu grupe Zvono koji se danas devastiran nalazi na Breki i koji nikada nije vraćen u posjed grupe. Na zabavi su se okupili svi oni koji su bili važni za umjetničku, društvenu i novoprimitivnu scenu grada. Pitao se ima li pravo još nešto da očekuje od života, jer je imao sve.

Uskoro će dobiti Kanadu i potvrdu da se sto puta, ako si rođen na Balkanu, može i mora krenuti ispočetka.

I tamo je organizovao umjetničke programe, radio poslove za koje je bio prekvalifikovan, nespreman da se svjetskim galeristima dodvorava. Porijeklo mu je bilo ličko. Kao i narav. Odnos prema novcu bio je nesvakidašnji. I kada nije imao, imao je više od mnogih. Jer nas ne definiše saldo nego spremnost da potrošimo.

Neizmjerno je cijenio odluku profesorice Aide Abadžić Hodžić da u studij izučavanja nacionalne istorije umjetnosti uvrsti grupu Zvono. To je možda i jedino priznanje koje je za života stekao. Dobio ih je i od umjetnika_ca koje je podržavao, od mladih istoričarki umjetnosti i najviše od „običnih“ ljudi koji će uvijek govoriti da je toliko poštenog čovjeka teško naći. Velika je šteta što je život tako učinio da se sa istoričarkom umjetnosti Adnom Muslijom nije ranije sreo. Doduše, da je bilo ranije, ona bi eventualno mogla biti na kraju osnovne škole. Takva vrsta suštinskog ljudskog i umjetničkog prepoznavanja ne dešava se često. Ali raduje kada se desi. Jer je potvrda smisla. Kao što je smisao potvrdio i prijateljevanje sa fakultetskim kolegom Stijepom Gavrićem. Neizmjerno je cijenio Stijepino umijeće i ljudskost, mada bi, kada bi se sam posvetio kamenu načinom koji to Stijepo radi, vjerovatno završio u ludnici.

Ideja mjesta bila je jedna od dominantnih u njegovoj umjetnosti i življenju. Zato je stvorio Zvono. I u njemu organizovao onoliko izložbi koliko je nemoguće i najvještijim arhivarima sabrati.

Najdraže mu je bilo raditi predratno Zvono sa Vedranom Muftićem, građevinskim inžinjerom, projektantom skakaonica na Igmanu, koji je kao i on odlučio da se otisne putem nekonvencionalnosti. Volio je i Vlatka koji je vodio njegovo posljednje Zvono. Valjda na ovom svijetu nisu postojale dvije toliko različite osobe. Vlatko flojdovac, i Saša koji je samo priznavao Jazz i ponekad, kada padne u sevdah, Halida. Pa je s Vlatkom uvijek bio u muzičkom prijeporu.

Halidu Bešliću je uz pomoć prijatelja posvetio izložbu, u čijoj postavci je Ismar Mujezinović imao ključnu ulogu. Još jedna važna osoba Sašinog života. Neizmjerno ga je cijenio i kao umjetnika i kao čovjeka. I zabavljao ga, jer je Ismarova narav takva, svojim „mrgudnim“ stavovima.

Posljednju veliku izložbu, u Collegiumu Artisticumu, nakon četrdeset godina samostalnog neizlaganja, realizovao je zahvaljujući podršci tadašnjeg kantonalnog ministra kulture Mirvada Kurića i bio je to jedini ljudski i profesionalni odgovor na ono što je nesvakidašnje djelovanje u umjetnosti čovjeka koji joj je posvetio život.

Dio njegovog kontinuiteta bio je i odnos s Miljenkom Jergovićem. I Miljenko je nekada, ma koliko to nevjerovatno zvučalo, bio mlad čovjek. A ovaj, značajno stariji, znao je uvijek prepoznati genija. Pa mu radio scenografiju za promociju jedne od prvih knjiga. Pa je došao čak i do dvogodišnje djevojčice japanskog porijekla koja je bila dio tog hepeninga. E moj Saša i moj Miljenko, sad bi vas napali svi dokoni. A vi ste imali sreću da ste dio života proveli u socijalizmu gdje ste se umjetnošću zaista moglo baviti.

Posljednji performans, treću i zadnju izvedbu njegovog testamentarnog djela „Disciplina kičme“, realizovao je u produkciji Jasmina Durakovića i Bosanskog kulturnog centra. Bilo je to nepun mjesec prije nego što su počele stizati dijagnoze i potvrda da je i Saša Bukvić s ove planete.

Tvrdio je da je čovjek na kraju uvijek sam. Nije imao velike nade i velika očekivanja.

Bio je prijek na usmenim kritikama i velik u praštanju i razumijevanju. Bio je čovjek velikog formata, širokog obrazovanja i spremnosti da u svakom trenutku odveze tortu do Kevrinog potoka ili kakve druge adrese i da na tortu, rolat ili Bohem, doda glazuru, ako je zaliha potrošena, a Budo, veliki majstor Jadranke, otišao kući.

Izostanak očekivanja, nadam se, spasio ga je razočarenja. Dio života i galerijskog djelovanja proveo je sa osobom koja je njegovala odnos prema umjetnosti nalik njegovom. Nadam se, takođe, da je i to, odmoglo ogorčenosti.

Otišao je tiho i dostojanstveno. Kako je i živio. Mislim na dostojanstvo. Tišina mu nije bila imanentna. Nije vjerovao ni u jedan svijet niti život van ovozemaljskog. Ako neki gore postoji, znam da će reći konobaru da pusti „Take five“ i donese kafani piće. I onda će otići u vrijeme kada ljudi koji vole kafanu ne odlaze kući. Jer mora ustati u šest. Da napravi šam za šampitu, što nije nimalo jednostavan posao, kao ni biti čovjek.

Kristina Ljevak-Bajramović (Prometej)