Kliker.info

Sinoć, pred nevrijeme, kako uobičavamo zvati kišu posljednjih godina, otišla sam do plaže. Da „nevrijeme“ sačekam u moru. Bila sam jedina na cijeloj podugačkoj plaži. Osim mene, bio je prisutan samo još konobar koji je skupljao stolice iz bašte lokala u kojem radi.

Moja ljetovanja, dok nisam postala batler i pokretni daljinski za Pepu, uglavnom su tako izgledala. Plivala bih kada to niko ne radi. Najčešće noću. Zbog mene kreme sa SPF faktorom nikada nisu trebale ni biti izmišljene. U glavi se „slagao“ tekst koji ću sutra pisati za Prometej.

Odmaći ću se od svih nevolja kojima sam posvetila kilometre riječi posljednjih mjesec dana. Pisaću o godišnjim odmorima u socijalizmu i današnjim, koji su se smjestili između socijalističkog nasljeđa i divljeg kapitalizma koji se sa koktelčićem u kojem pluta papirni kišobrančić naslonio na naše umorne živote. Pisaću o navikama od kojih ne odustajemo, ma koliko samo ljetovanje bilo iskonska patnja, jednako koliko i dolaženje do sredstava za njegovu realizaciju. Pisaću o pohodima na povoljne trgovinske lance, koji podsjećaju na malo bolji hangar, što nikada nismo uobičavali činiti u onom „mračnom dobu“. Napisaću „ljetni“ tekst na rastanku sa najdražim godišnjim dobom, spremajući se za dugu sarajevsku zimu koja će u svakom smislu, kako smo i navikli, donijeti različite nevolje.

Jutro je, kao i obično, promijenilo sve.

Najprije je, u duhu jutarnje rutine, došla Iva i rekla: „Mama ha, tokohejt, Pepa“. Tokohejt je u njenom jeziku čokolada, odnosno bilo koji slatkiš koji joj se ponudi u zamjenu. Ponekad pomislim da bi joj bilo vrijeme da pređe na kafu, zdravija je bez sumnje. Pepa je prase iz istoimenog crtanog, a sa ha ili ho počela je na godišnjem završavati svaku riječ, što Ivino beskrajno šarmantno postojanje čini još smješnijim.

Onda sam po navici otvorila Facebook. Loša navika, na odmoru još gora. Prethodnu noć sam završila čitanjem knjige i pomislila kako je svega nekoliko dana odmora dovoljno da se čovjek vrati sebi i civilizacijskim navikama. Knjiga je po nevolji bila u digitalnom formatu, na telefonskoj aplikaciji. Pored nje je stajala aplikacija na koju prst prvu klikne. I tamo se ukazala ona, ispod Tvrtka, s podignutom rukom. Prva objava koju sam ugledala s rečenom fotografijom bila je kod FB prijatelja koji je sklon humoru, pa sam se ponadala da je u pitanju fotomontaža, jer spomenika Tvrtku do juče u Sarajevu nije bilo. Ubrzo ću shvatiti da je gradonačelnica, poput najuspješnijeg đaka iz diverzantske obuke, spomenik postavila tokom noći, u susret rođendanu Kulinu banu, kojim ćemo, kao i Tvrtkom, dokazivati vlastito višestoljetno postojanje. Pod čije ćemo se skute sakriti kada nam ponestane argumenata za dokazivanje aktuelne civilizovanosti i državnih kapaciteta.

Godinama smo zazivali povratak Valtera. Eto ga, otišao nigdje nije. Šunja se i prikrada. Obnaša gradsku vlast i tajno djeluje. Izeš protokole i konvencije, ko je još vidio smisla u njima. Ovo što rođena Londrc demonstrira najviše liči na konceptualnu umjetnost. Ona organizuje proteste sama protiv sebe. Ona postavlja spomenik krišom od sebe. Jedino bi veći fol bio da se uopšte nije uslikala, ali za to bi, u njenom slučaju, bio potreban napor izvanzemaljskih razmjera. Da se nije fotografisala, bila bi bosanskohercegovačka rođ. Londrc inačica Banksyja, koji „tek slika“, ne odavajući vlastito prisustvo. Ona bi otišla nekoliko milja dalje, jer Banksy rođ. Londrc višemetarsku bronzanu skulpturu ne može tajno postaviti. E moj Rulofe, vrat ćeš slomiti ostavljajući tragove svog postojanja na svim, pa i najnepristupačnijim lokacijama. Kad bi se male ruke složile, tvoje preko one koja nam ispod Tvrtka maše, mogao bi koliko sutra i papu od katedrade otkotrljati do Darive. Who cares, samo neka je vedro i veselo.

Vladare u ljetnim haljinama volim

Planiranje prostora nije konstrukcija nastala slučajnim spojem dvije riječi. Javni prostor iziskuje planove, procjene i analize. On nije ili ne bi smio biti rezultat ad hoc djelovanja, osim kada nismo Rulof. Kralj Tvrtko u svoj svojoj monumentalnosti na tramvajskom stajalištu uprkos činjenici da se nalazi preko puta zgrade Predsjedništva (‘ajmo pogađati za koga se pored Predsjedništva mjesto čuva) djeluje kao da upravo planira da se zakači za tramvaj ili trčeći zaustavi odlazeće prometalo, uzvikujući – majstore zadnja.

Tvrtko, da izvinete, djeluje kao zakrpa, u gradu u kojem odavno malo šta smisla ima, čije najbolje fotografije nastaju samo iz velike udaljenosti, onda kada objektiv „pokriva“ najveći dio onoga što su nam Austrougari ostavili u naslijeđe. U posljednjih trideset godina sami smo s mnogo posvećenosti javašluku sve pokvarili. A od Benjaminine diverzantske akcije jedino je još smješniji Semir Efendić. Semir ho što bi moja Iva rekla. Njemu smeta Tvrtkova suknja. Nama eto ne smeta činjenica da je uspio uteći elementarnom nivou obrazovanja.

Meni najviše smeta mulj u koji ovdašnja politika, bila za suknje ili protiv njih, jer sve je to iz desničarskog šinjela ispalo, neovisno o predznaku, smjesti čestiti svijet. Smeta mi neopisivo što ćemo o spomeniku kralju Tvrtku smišljati pošalice koje i sama radim, zbog Rulofa rođ. Londrc, a ne govoriti o autoru spomenika, vrhunskom skulptoru Stijepi Gavriću.

Znam, težak je posao kontinuirano praćenje likovne produkcije u našoj smiješnoj zemlji. Ali ako ste se nekada zatekli na Šestoaprilskoj izložbi u Collegiumu Artisticumu i vidjeli skulpturu u kamenu koja ne djeluje kao da je napravio čovjek nego neko vanzemaljsko biće, e to je djelo Stijepe Gavrića.

Ponešto o likovnoj umjetnosti znam, imam i neke položene ispite kod profesora koji su u toj oblasti školovani, a nisu predavali u Azapovićima. Na temelju naučenog i iskustvenog mogu tvrditi da je Stijepo Gavrić najveći majstor u kamenu nakon Meštrovića na ovim našim nesretnim prostorima.

Ove godine otišao je u mirovinu nakon cjeloživotnog staža u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, učeći generacije i generacije učenika i učenica onome što je umjetnost, zanat, red i čestitost.

Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu završio je u vrijeme kad je bog po zemlji hodao, kada je na prijemnom bio slet, a ne potražnja za ponekim studentom koji će mu pristupiti, da bi odsjek(ci) mogli opstati.

U nekoj sretnijoj zemlji, umjesto noćne straže Rulofa rođ. Londrc, spomenik kralju Tvrtku otkrivao bi se zavida, a Stijepo Gavrić okupljenim govorio o tome kako uopšte nastaje monumentalna skulptura, kako je tehnički i gdje (neovisno od talenta i znanja koje je za to potrebno) Tvrtka stvorio pa izlio (koliko ljudi uopšte zna kako nastaju skulpture od bronze, da li misle da se topi metal iz neke amorfne mase ili je riječ o nekom alhemijskom procesu?) te ponešto rekao i o zavidnim proporcijama koje je izlio, o izostanku bilo koje greške, o odgovornosti, o poziciji umjetnika između autorstva i prerijetke narudžbe.

Tvrtko, nasljednik Tete Razapete

Žao mi je, eto, što imamo od koga svašta da naučimo, a što će autorstvo ostati u petom planu, što će Tvrtko postati Teta Razapeta, po kojem znamo trolejbusko stajalište na Skenderiji, a ne po stvarnom nazivu i djelu Gavrićevog profesora Kučukalića, Alije. Žao mi je nas koji smo ostali, koji će nam djeci predavati. Ponekad poželim da ostane ovo Ivino ho i ha, kao mali izraz kućnog otpora državnom i državotvornom besmislu.

Neke od najboljih umjetničkih akcija u javnom prostoru događale su se u postdejtonskim godinama. A ponajbolja od njih bila je intervencija „Odlukom komisije – svi na svoje“ Kurta i Plaste, u organizaciji SCCA.

Riječ je o povratku bista piscima na postamente u parku Svjetlosti. Godinama takođe govorim kako su uz Nebojšu Šerića Šobu ova dvojica najbolji umjetnici te generacije i kako mi je žao da je život u BiH ostavio premalo prostora za umjetnost, u trci za preživljavanjem, te smo uskraćeni za vrhunske art akcije s Kurt i Plasto potpisom.

Sad na ove tvrdnje imam jedan amandman, oprostite mi drugovi moji, i vi i drugarica Dunja Blažević. Dobili ste konkurenciju rođ. Londrc.

I kad sam kod parka Svjetlosti ili današnjeg Alija Izetbegović ako se tako zove, ko će već upratiti sve te mijene, pokušajte zamisliti da se u današnjem Sarajevu postavlja skulptura onog gologuzana u navedenom parku, kog su, istini za volju povremeno oblačili. Pa ne bi taj osvanuo ni tokom noći. Samo ako se postavljačica sa Tvrtkom ukazala podignute ruke, u duhu plime i rime i moje želje da pišem o ljetu, možemo se zapitati šta bi bilo da je tokom noći postavila obnaženu mušku figuru. Kakva bi tada prateća fotografija bila?

Saborac Nedžad Novalić za ResPublica napisao je vrhunski tekst o spomeničkoj arhitekturi u mraku Tvrtkovog tadašnjeg nepostavljanja, referirajući se na spomeničku sablasnost u zemljama sa kojima dijelimo društveno uređenje prošlosti i postkonfliktno iskustvo, dotičući se i prevažnih pitanja nerada nadležnih institucija.

Ono čega nas ne treba biti strah je novo Skoplje. Naime, kultura na koju se naslanjamo, u svojoj vjerskoj tradiciji, ne podržava figuralnu umjetnost. Tek poneki Tvrtko može proći. Sve van toga, teško. Zbog toga i nemamo spomeničke arhitekture u javnom prostoru u ovim godinama demokratije i blagostanja. Ne znam koliko je ljudi i primijetilo da ona nesretna lažna rijeka na kojoj smo izgradili duh grada izgleda neuporedivo bolje nakon što se nad njim nalaze Sivčevi biciklisti. Enesa Sivca, još jednog vrhunskog skulptora kojeg ova zemlja nekim čudom ima.

Kada se svojevremeno pojavio Plovak Lejle Ćehajić u Miljackoj, skulptura povodom Festivala ulične umjetnosti, narod se ponašao kao da je u rijeku sletio NLO. To je očekivani odnos onih koji se plaše umjetnosti jer je ona dio šejtanskog posla. I ima to svojih prednost, da je drugačije, da baštinimo suprotnu vjersku tradiciju, nama bi Alija Izetbegović, bog da mu dušu prosti, iskakao iz svakog ćoška, i u formi Alija za ponijeti, kao šlauf na napuhivanje, kao sticker, kao obucimo rahmetli predsjednika…

Po njima se ništa neće zvati

Pored navedenih, znam niz vrhunskih bh. umjetnika_ca skulptorskog opredjeljenja – Nela Hasanbegović, Daniel Premec, Adis Fejzić, Alma Suljević, Fikret Libovac, Anesa Kadić i brojni drugi_e koje bih, i da nastavim do sutra, zaboravila spomenuti i time učinila veliku nepravdu. Ona je u svakom slučaju manja od one koju će učiniti oni_e koji ne omoguće tim ljudima barem jednu skulpturu u javnom prostoru. Barem jednu potvrdu da su umjetnici grada u kojem su ostali.

Ne sumnjam da će ovaj tekst kao i brojni prije njega izazvati potrebu puka da mi objašnjava kroz šta je Sarajevo prošlo, računajući da može sliku o meni stvarati na osnovu nekoliko netačnih podataka na internetu o mojoj prošlosti.

Za početak, da mu se i Hirošima desila, nije zaslužilo infantilnost Rulofa u gradskoj vlasti.

Za dalje od početka, mimo onih profesora koji nisu predavali u Azapovićima i koji su mi pomogli u prepoznavanju umjetnosti, meni se ono suštinski desilo zahvaljujući dva kipara u parku ulice Rave Janković, današnjoj Behdžeta Mutevelića, u sarajevskom naselju Grbavica gdje sam rođena. U kojem su radili svoje skulpture, koje su se i u parku nalazile. Provirujući kroz prozor njihove umjetničke radionice, znajući da se tamo dešava nešto važno i veliko, ja sam otkrivala svijet.

Kasnije su me život i interesovanja vodila na glavna vrata umjetničkih ateljea. Iza jednih od njih je bio Stijepo Gavrić. Kada sve ovo bude juče, kada smiješne pojave odu u ropotarnicu prošlosti, historija umjetnosti ipak će znati ko je bio autor Tvrtka. Kao i historija beščašća ko ga je na ovakav način postavio.

Kristina Ljevak Bajramović (Prometej.ba)