Kliker.info

Još od vremena „prvih demokratskih izbora“ u Bosni i Hercegovini 1990, kad su lideri posestrimskih nacionalnih stranaka – Alija Izetbegović (SDA), Radovan Karadžić(SDS) i Stjepan Kljuić (HDZ) – pozvali i ubijedili birače da glasaju za te „narodne stranke“, u svakoj novoj izbornoj rundi, bilo da se radi o izborima na državnom bilo na lokalnom nivou , partije koje predstavljaju danas već „konstitutivne narode“ redovno uspijevaju da stvore atmosferu u kojoj isprepadani građani vjeruju da je glas za te partije i vođe maltene pitanje opstanka ili nestanka Bošnjaka, Srba ili Hrvata.

Piše : Kemal Kurspahić (RSE)

Tu predstavu toliko su već usavršili da se uoči lokalnih izbora prošle nedjelje savršeno znalo da će partije Bakira Izetbegovića, Milorada Dodika i Dragana Čovića – svaka na svom teritoriju – ako treba, kao nekad Slobodan Milošević u Beogradu, dobiti i svih „107 posto“ glasova. Prije toga su, naravno, još jednom promijenili temu i misiju lokalnih izbora: umjesto izgradnje puteva i škola, pitanja lokalne uprave i njenog služenja građanima, komunalija i vodosnabdijevanja, javne bezbjednosti i razvojnih projekata, govorilo se o pitanjima opstanka naroda i države, jednakopravnosti naroda i čak mogućim novim sukobima.

Izetbegovićeva SDA  se, u koaliciji sa Savezom za bolju budućnost Fahrudina Radončića, proglasila pobjednikom na izborima u Federaciji i posebno je likovala zbog osvajanja sarajevskih opština. Njihova kampanja počivala je na naglašavanju najzad postignutog bošnjačkog jedinstva i obećanjima kako će ono pokrenuti ekonomski razvoj i evropske reforme: prvaci tih dviju stranaka su usput na svakoj stanici izborne kampanje obećavali i poneki autoput ili kakvu drugu investiciju. Izlazak na izbore u koaliciji, kao i svako grupno zadovoljstvo, omogućuje i slabijem partneru da prikrije mršav učinak pa – u ovom slučaju – i osjetno slabiji izborni rezultat nego prije četiri godine a da, ipak, trči pobjednički krug kao u onoj dosjetki o mišu koji trči za slonom i viče: „Uuu, ala tutnjimo!.“

Pobjednička euforija, međutim, zamagljuje i neke druge suštinske aspekte prošlonedjeljnog izbornog ishoda: bošnjačko jedinstvo na teritoriji s bošnjačkom većinom savršeno odgovara i vladajućoj partiji u Republici Srpskoj da i na krilima referenduma o Danu Republike ojača svevlašće u svom entitetu i HDZ-u da u ime neupitnog zahtjeva za jednakopravnost Hrvata gura oživljavanje osuđenog ratnog projekta „Herceg-Bosne“ makar pod nekim drugim imenom ili u drugom pakovanju, na primjer u vidu preustroja Federacije, spajanja i okrupnjavanja kantona, formiranja izbornih jedinica koje će „onemogućiti da Hrvatima drugi biraju predstavnike“.

U zaokupljenosti antidejtonskom retorikom i aktivnostima predsjednika Republike Srpske ostala je potpuno po strani latentna kriza u odnosima federalnih partnera čije su najupadljivije manifestacije onemogućavanje izbora u Mostaru u već drugom izbornom ciklusu – pri čemu nije uvažena i provedena ni presuda Ustavnog suda – i incidenti koji su onemogućili provođenje izbora u Stocu: sve su to pitanja koja se ne mogu gurati pod tepih ako se zaista želi prionuti na ispunjavanje uslova za približavanje Evropi.

Latentni „nesporazumi među konstitutivnim narodima“, u kojima svako ostaje predan svojim – međusobno nepomirljivim – ratnim ciljevima, nisu jedini izazov prevlađujuće bošnjačke politike. SDA je, iako slavi izbornu pobjedu, izgubila niz opština u kojima je poratnih godina dominirala, među ostalima i Zenicu, Bihać, Visoko, Goražde i niz drugih, a u Tuzli je ponovo pobijedio SDP sa Jasminom Imamovićem, i može se pokazati i da je „bošnjačko jedinstvo“ za sada proizvelo rezultat koji joj daje tek moć nad Sarajevom „od Marindvora do Alipašinog polja“ (ne i od Baščaršije jer je u opštini Stari Grad pobijedio nezavisni kandidat).

Olaki sud o „konačnom trijumfu etno-nacionalizma“ i u Sarajevu mogao bi uskoro biti korigovan kad profunkcionišu i opštinska vijeća u kojima je, recimo, Naša stranka – ostajući vjerna vlastitim osnivačkim principima i odbijajući da bude uvučena u neprirodne pogodbe i koalicije – postigla bolji izborni rezultat nego prije četiri godine, a simbolično učešće u gradskim opštinskim vijećima osigurale su i druge stranke bliže lijevom krilu političkog spektra (SDP, Demokratska fronta, Građanski savez …)

Izborni trijumf SNSD Milorada Dodika u Republici Srpskoj i HDZ Dragana Čovića u kantonima s hrvatskom većinom izmješta i projekt „bošnjačkog jedinstva“ iz zavjetrine velikih riječi i obećanja na vjetrometinu jedino bitnog pitanja „od danas pa nadalje i ubuduće“: hoće li se nakon svih predizbornih konfrontacija najzad vratiti projektu evropskih integracija i uspostaviti to proevropsko partnerstvo s partijama bez čijeg je aktivnog učešća i doprinosa i cijeli taj projekt besperspektivan.

O pogubnosti olako datih izbornih obećanja, kao da odslikava i bosanske realnosti, govorio je – iz američkog iskustva – Bil Klinton (Bill Clinton) u godini u kojoj je izabran za predsjednika Sjedinjenih Država (1992): „Nije čudo da Amerikanci mrze politiku kad, iz godine u godinu, slušaju svoje političare kako daju obećanja koja se neće ispuniti jer oni to i ne misle – kampanjske fantazije koje pobjeđuju na izborima, ali ne pokreću narode“.