Kliker.info

Prije deset godina senator iz Illinoisa Barack Obama održao je svoju keynote adresu na Konvenciji Demokratske stranke u Bostonu riječima koje su ga nakon četiri godine lansirale u Bijelu kuću: “Ne postoji liberalna Amerika i konzervativna Amerika – postoje Sjedinjene Države Amerike.” Time je definirao svoju trokutnu politiku, gdje je jedan kut činila Demokratska stranka, drugi kut Republikanska stranka, a na vrhu tog trokuta bio je SAD koji utjelovljuje predsjednik države.

U svom dosadašnjem mandatu on se u najvećoj mjeri i držao tog “trijangulizma”, pokušavajući dijalogom vlasti i opozicije, Predstavničkog doma i Senata, rješavati svoje najvažnije unutarnje političko pitanje – uvođenje Obamacarea iliti zdravstvenog osiguranja za sve. U tu je svrhu trpio različite vrste prigovora i svoje Demokratske stranke, kako se zbog takvog idealističkog pristupa ne ponaša kao lider već djeluje ziheraški, i opstrukcije republikanaca, što je rezultiralo najmanjim brojem izglasanih zakona u povijesti Kongresa.

Zalagao se za sućutni kompromis koji je u američkom turbokapitalizmu bilo teško postizati, ne samo s obzirom na činjenicu da se hipotekarna bankovna kriza i Bushova vanjskopolitička katastrofa poklopila s njegovim dolaskom na vlast, nego što prosječni Amerikanac takvu vrstu solidarnosti sa siromašnima a bolesnima, doživljava kao krnjenje svog prava na bogaćenje.

Na rubu stida
Obama je bio proizvod vjere u američki san jer je kao sin samohrane majke, koja je u jednom trenutku živjela od državnih bonova za hranu, kroz američki sustav obrazovanja dospio za kormilo zemlje. Međutim, u usporedbi s članicama OECD-a, kako pokazuju recentna istraživanja, američki je san izgleda emigrirao jer mnoge članice OECD-a pokazuju veće šanse za obrazovnu, ekonomsku i društvenu mobilnost. A to je zapravo najveći poraz njegove unutarnje politike jer je upravo zbog te svoje mobilnosti s dna na vrh države dočekan kao civilizacijska nada čitavog svijeta, posebice zato što se radilo o Afroamerikancu, i nezadrživi proboj razvoja osobnih, manjinskih i nacionalnih prava.

Obami nije bilo lako jer je na unutarstranačkim izborima “preoteo” demokratsku nominaciju Hillary Clinton, čime je izazvao establishment Demokratske stranke, pa je Clintonova kompromisno postala ministrica vanjskih poslova. Njegova eksperimentalna pobjeda na predsjedničkim izborima, gdje je uveo novi sistem doniranja i propagiranja, došla je prebrzo tako da nije mogao pronaći neku dugoročnu strategiju SAD-a na onaj način na koji je Bill Clinton iskoristio globalizaciju i internetizaciju za svoje geoekonomske ciljeve ili da poput nesuđenog demokratskog predsjednika Ala Gorea odvede SAD u zeleno i podupre ekologijski razvoj svijeta. Takve globalne ideje Obama nije imao.

Ipak, on nije postao predsjednik nakon Clintona, nego nakon dvostrukog mandata Georgea Busha koji je svojim ratovima u Afganistanu i Iraku unazadio svjetsku politiku, a Ameriku doveo na rub stida. U SAD-u se predsjednički izbori ne dobivaju na vanjskopolitičkim temama, ali budući da je George Bush planetarno politički unazadio Ameriku, izbor Obame doživio se u svijetu kao američko samoiskupljenje.

Nadgledanje neprijatelja i prijatelja
Zbog tako sirovog Bushova povratka na geopolitiku, koja nije značila ništa drugo nego samovoljnu ratnu agresiju, ukidanje prava na privatnost, ne samo američkim građanima nego i svima onima koji su posjećivali SAD, a sve u ime Domovinskog zakona i nacionalne sigurnosti, izbor Obame dočekan je i u SAD-u i u svijetu kao prekid s bushizmom i trijumf ljudskih prava. Samo devet mjeseci nakon inauguracije 2009. Obama je dobio Nobelovu nagradu za mir kao podstrek da ne nastavi Bushovim ratobornim putom.

Odbor za dodjelu Nobelove nagrade a priori je ustvrdio da je kao predsjednik stvorio novu klimu u međunarodnoj politici. “Multilateralna diplomacija ponovno je zadobila središnje mjesto s naglaskom na ulogu koju Ujedinjeni narodi i druge međunarodne institucije mogu igrati. Dijalog i pregovori preferiraju se kao instrument za rješavanje i najtežih međunarodnih sukoba. Vizija svijeta bez nuklearnog oružja snažno je potaknula razoružanje i pregovore o kontroli naoružanja.”

S odmicanjem mandata, počelo se pokazivati da marketinška formula dobivanja izbora nije isto što i državničko vođenje zemlje. Premda je u predizbornoj kampanji obećavao zatvaranje Guantanama koji je postao metafora za kršenje ljudskih prava, jer su osuđenici u njemu držani bez suđenja, još i danas se tamo nalazi 149 zatočenika. S druge strane, održao je obećanje o povlačenju američke vojske iz Iraka i Afganistana.

Premda je formalno oslabio “sigurnosni” Bushov pritisak na građane, Obama je u bitnom nastavio njegovu politiku “nadgledanja” neprijatelja i prijatelja poput Angele Merkel, što je razotkrio Edward Snowden iz NSA koji je po svoju zaštitu otišao u Rusiju, zemlju na tapetu američkih udruga za zaštitu ljudskih prava zbog homofobne prakse putinizma. Obamu je više okupirala briga zbog Putinove zakonske regulative protiv homoseksualaca, nego da pozivom Snowdena kući skine veliku mrlju s američkog imidža.

Takav iskorak on nije bio u stanju napraviti upravo zbog svoje političke metodologije trijangulacije u kojoj je on kao vrh trokuta previše puta znao izgubiti na važnosti, zbog čega mu se u drugom mandatu tako radikalno spustio rejting i protiv sebe dobio čak demokrate i Clintonovu. U javnosti su ga optuživali da je u svoj trokut odlučivanja trebao postaviti – građane i sindikate, što je bila osnovica Clintonova ekonomskog uspjeha jer je u svom mandatu otvorio 22 milijuna radnih mjesta, što je izbjegavao zbog medijskih napada da provodi socijalizam – a ne Wall Street i Pentagon.

Napad na Libiju kao da je bio napisan po scenariju Wall Streeta i Pentagona o “promjeni režima” i “građenju države”, kako bi privatne američke kompanije mogle imati prioritet u crpljenju nafte. Jer nakon “oslobođenja” Libije od Gaddafija, kao i Iraka od Saddama, ove su zemlje postale propale države. Sve se to radilo pod egidom uvođenja demokracije i slobodnog tržišta od kojih jedinu korist nisu mogli izvući građani naciljanih zemalja!?

Dojam uglađenosti
Obama je doduše pristajao na multilateralizam ako se on oslanjao na američke poluge kao što su UN, Svjetska banka i MMF, ali se protivio, radi instrukcije njegovih trijangularnih suradnika Wall Streeta i Pentagona, mogućnostima multipolarnog svijeta. Zbog toga mu prioritet nije bila Latinska Amerika, već EU s kojom želi izgraditi transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo (TTIP) kao svojevrsni povratak na geoekonomiju clintonizma. Međutim, svijet nije stajao i čekao nova američka rješenja, već se počeo graditi oko interesnih ekonomskih zona poput BRICS-a i njegove Nove razvojne banke te Kine i Azijske infrastrukturne investicijske banke (AIIB) kao konkurencije Svjetskoj banci.

Umjesto da SAD predvodi multipolarizam, Obama se radije zadržavao na svom trijangularnom, dirigiranom, po nekima i kaotičnom, multilateralizmu, u okviru Pentagona i NATO-a, što ga je Putin čitao kao opasni unilateralizam. Nema sumnje da je njegov najveći geopolitički neuspjeh sukob s Rusijom, budući da je na početku svog predsjednikovanja najavio “novu eru” odnosa s Rusijom, da bi dospio u “novi hladni rat”.
Putin je naučio ljudskopravni jezik američke administracije, shvatio važnost javne diplomacije pa je osnovao TV mrežu Rusija danas (RT) kako bi parirao američkom medijskom unilateralizmu, što je Obama dočekao nespreman, vjerujući pohabanim kremljolozima da će Rusija uvijeke djelovati na isti način.

Umjesto da Rusiju primi u NATO, Obama je koristio NATO kao odgovor na ruski geopolitički revizionizam, pokazno raspoređujući svoje trupe od Baltika do Ukrajine. Putin je već na početku građansko-prevratničkog rata u Siriji dao do znanja SAD-u da od Sirije neće napraviti Libiju, jednako kao što neće dozvoliti proširenje NATO-a na cijelu Ukrajinu.Obama je možda više od svojih prethodnika Americi skrenuo pozornost na potencijale Afrike, premda je njegov interes više bio plod emocionalne negoli ekonomske brige. Zahvaljujući svom sonornom baritonu, inteligentnom obraćanju javnosti, skladnom obiteljskom životu, duhovitom druženju s mnogim hollywoodskim zvijezdama, pjevačima i predsjednicima – treba na YouTubeu vidjeti njegovo urnebesno zatomljivanje smijeha u razgovoru s urugvajskim predsjednikom Joséom Mujicom – Obama ostavlja dojam uglađenog političara, ali on nije dorastao problemima sadašnjeg svijeta, kojega zahvaljujući i svojoj liderskoj podkapacitiranosti ostavlja u turbulentnom stanju.

Sapet u trokutu

Shvaćajući svoje mogućnosti, zato je radije birao opuštajuće godišnje odmore na Havajima, nego radne odmore u Camp Davidu. Sapet u svom političkom trokutu, nije uspio od njega napraviti epohalni smjer američke i svjetske politike što se od njega očekivalo. Obama je na velika vrata ušao u povijest, a povijest iz njega izlazi na mala vrata. Svojim je mandatom otežao kandidaturu Hillary Clinton za predsjedničke izbore 2016., kojoj će trebati vizija novog otrežnjenja Amerike. Jer nominaciju najavljuje opet jedan Bush, ovoga puta Jeb.

Danko Plevnik (Slobodna Dalmacija)