Kliker.info

Razbijači iz Pegide i Legide idu u kolektivni noćni lov na imigrante u njemačkim gradovima, u Finskoj Odinovi vojnici “štite” Finkinje od muslimanskih “seksualnih napadača”, a iz nizozemske Slobodarske stranke deru se: Sve muške izbjeglice u logore!

Možda najgora posljedica impulzivnog poziva Angele Merkel sirijskim izbjeglicama jest buđenje njemačke krajnje desnice. Huligani, koji su valjda aktivisti stranke Pegida, napali su strance, dok je istodobno javnost zbunjena vijestima da se u Kölnu istražuje oko 500 prijava za napade koje su imigranti počinili na Staru godinu, konkretno 237 prijava vezanih za seksualne napade na žene, 107 krađa i 279 razbojstava ili pljački.

U Hamburgu su podnesene 133 prijave protiv prijestupnika imigranata, a javnost je vrlo senzibilizirana. Huligani su ranili desetak stranaca arapskog izgleda ili crne rase. Istodobno, istočnonjemačka varijanta iste stranke, Legida, čiji je moto “protiv islamizacije Zapada”, demonstrirala je u Leipzigu. Paralelne demonstracije protivnika Pegide i huliganstva prema strancima mnogo su brojnije – to političko huliganstvo još uvijek je marginalna pojava.

Nakon još uvijek zbunjujuće novogodišnje noći u Kölnu Angela Merkel pooštrila je stav prema izbjeglicama ili migrantima. Očigledo, kancelarka je podcijenila sraz koji se dogodio u društvu nakon naglog dolaska velikog broja ljudi (iako Njemačka može primiti još mnogo više, i treba joj imigracija). Novogodišnja čestitka koju je uputila bila je titlovana na arapski, a dan prije bio je napad na žene u Kölnu.

Također, šefica CDU-a jako je uzbibala svoju stranku i sestrinsku CSU, koja je skoro svaki dan zove na odgovornost i polagano joj izmiče tepih ispod nogu. Ali, ne rade to samo jer bi bili pokvareni, nego zato jer se politika vlade prema izbjeglicama u zadnjih pet godina promijenila, a da prije toga o tome nije bilo velikih, dubinskih konzultacija.

Kad je poziv Sirijcima bio upućen, vlada Angele Merkel je znala da vrijeme koje imaju za smještaj izbjeglica nije beskrajno, ali nisu očekivali Köln, tako strahovit udarac, koji je odmah zahtijevao promjenu politike. Sad: što god se odluči u Njemačkoj, ima posljedica na sve druge članice EU. Kancelarka je imala pozitivnu poruku, pa je malo odstupila, pa je sad oštrija. A što će druge zemlje u Europi? Kako da se naštimaju, prilagode prema svojim prilikama? Ako ništa, onda ovi događaji pokazuju da je Europa zajednički prostor, spojene posude.

U Njemačkoj se dogodilo da su stranke kranje desnice artikulirale svoje stavove i našle svoju omiljenu temu – izbjeglice. Sve svoje nezadovoljstvo sad usmjeravaju na strance. Iako su to još male skupine, skupile su dosta simpatizera. Kancelarka Merkel je pozvala Sirijce i smislila slogan “Možemo mi to” kako bi cijelom svijetu jasno i nedvosmisleno pokazala lice Njemačke potpuno promijenjene nakon Drugog svjetskog rata, i ne samo ekonomskog lidera nego i vizionarsko središte Europe. (I potreba za novim stanovništvom u Njemačkoj bila je važan dio te odluke, ma koliko bila donesena trenutačno.) Lice koje se ceri kroz Pegidu i Legidu, ne samo da nije ugodno, nego bi možda bilo i suvišno da je ulazak izbjeglica u Europu bio pažljivije pripreman.

Porast pristalica te dvije stranke, a također i desne, euroskeptične Alternative für Deutschland (AfD), pripisuje se i tome da su pitanja prosječnih ljudi u vezi s izbjeglicama – što ćemo sad, kako ćemo, koliko to košta, gdje će oni stanovati, kako ćemo ih integrirati, koji su daljnji planovi – bila proglašavana ksenofobnim i desničarskim. A do ulaska migranata Pegida je bila popularna u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, a to se sada širi, evo, do Kölna i Aachena.

Također i preko granice. Prošli tjedan, nekoliko stotina aktivista flamanskog ogranka Pegide demonstriralo je u Antwerpenu. Ovdje u Belgiji, otkako se velika liberalna secesionistička stranka N-Va pomakla na desno i dedramatizirala Vlaams Belang, koja je prošlo desetljeće bila jedna od rijetkih filofašističkih stranaka u Zapadnoj Europi, ta ideologija i ti ljudi tražili su svoju artikulaciju. Govorimo o stranci koja je nalazila razumijevanje za jednog svog člana koji je, prije nekoliko godina, puškom na ulici Antwerpena ubijao sve koji su mu sličili na Turke.

Dignut će se i oni, jer redovito u poštanskim sandučićima nalazimo njihove letke u kojima stoje krajnje laži, ali koje nekima zvuče uvjerljivo. To su, na primjer: U Belgiji je najčešće ime Muhamed. Netočno. U Belgiji će uskoro biti više stranaca nego domaćih. Netočno, ni izdaleka točno. Ali, kad se uzme u obzir nesigurnost nakon nedavnog terorističkog napada u Parizu i broj mladića koji odlaze u Siriju, katastrofične laži o gubljenju identiteta imaju odjeka.

Novo je da su se praktički svi u političkom spektru Belgije, i u frankofonskom dijelu i u Flandriji, složili da se za migrante iz predominatno islamskih zemalja drže obavezni tečajevi o ravnopravnosti žena.

S druge strane La Manchea, David Cameron najavio je da će svaka muslimanka koja se doseli u Veliku Britaniju obavezno pohađati besplatni tečaj jezika koji će morati položiti u pet godina od dolaska, a nakon dvije i pol godine prolazit će provjeru. Prema Cameronu, poznavanje engleskog nakon pet godina treba očekivati od novih britanskih građana, a kako smatra da su muslimanke podjarmljene od svojih muževa, očekuje da će na tim tečajevima dobiti i vrst poduke o svojim pravima.

Cameronov je potez odjeknuo kontroverzno. Da li je to ustupak desnici, prvenstveno nacionalističkoj i desnopopulističkoj stranci UKIP, ili je desnopopulistički dnevni red nametnut i časnoj stranci torijevaca? Za većinu kritičara nije problem u učenju jezika (makar ih ima koji kritiziraju i taj zahtjev), nego u tome što je Cameron kao ciljnu skupinu imenovao žene islamske vjere. Stvar je u tome da prije nekoliko godina ne bi imao potrebe za sličnim političkim potezom, a sad mu se čini da određenom broju svojih birača udovoljava ili čak misli da je na tragu rješenja.

Posvuda stranke centra mori ista briga: kako neutralizirati ekstremnu desnicu – ako znamo da je priliv imigranata neizbježan, u mnogim elementima poželjan, ali, svakako, nezaustavljiv. Nema granice koja je zaustavila prodor velikog broja ljudi.

Nevjerojatno kako su zemlje koje su do jučer dijelile lekcije iz ljudskih prava i ispravnog života također krvave ispod kože. U Finskoj, “Odinovi vojnici” patroliraju, osnivaju neke vrste seoskih straža, kako bi “zaštitili Finkinje”. Odinovih vojnika ima malo, ali su dobili neproporcionalno velik publicitet – čak i mi ih spominjemo. Oni nisu opasnost, ali su signal da se i tamo mijenja trend.

U zadnje vrijeme u Finsku je ušlo 35 tisuća imigranata. Dolaze preko Rusije, biciklima ili raspadnutim ladama, a to je zemlja na samom rubu Europe, nisu dolazili previše u kontakt sa strancima, ne vole da im itko dolazi iz Rusije – boje se. Bilo bi idealno, ali i jedino što bi bilo spasonosno, da postoji dogovor sviju, takozvani europski zajednički dogovor, ali zasad to nije na pomolu.

U Nizozemskoj se profilirala stranka Geerta Wildersa. Oni su na prošlim izborima prošli puno lošije nego su očekivali, ali sad se možda opet dižu. Wilders je nakon Kölna govorio o “seksualnom terorizmu” migranata, a jedan zastupnik njegove Stranke slobode, kojoj je glavni problem antiislamizam, predložio je u nizozemskom parlamentu da se muški izbjeglice zatvore u logore, kako ne bi napastvovali žene.

Tko se ikad brinuo tko je na vlasti u Danskoj, ako su tamo na vlasti pametne i strukturno poštene plavuše iz Borgena? Ali, na prošlim parlamentarnim izborima kao druga najvažnija stranka iskrsla je Narodna stranka. Kako je ta zatucana, marginalna skupina, koja želi da se Danska odvoji od EU što je više moguće, mogla tako dobiti na popularnosti?

Oni su mobilizirali glasače na strahu da će morati plaćati za sve imigrante koji dolaze u Europu. “Stojimo uz Veliku Britaniju u njihovoj borbi da se EU ne pretvori u socijalnu uniju.” Iako takve opasnosti uopće nema. To je naprosto igranje na strah koji nema osnove. Kakva socijalna unija, pa EU se ne može dogovoriti oko puno jednostavnijih pitanja. U Danskoj, početni je impuls, koliko mi znamo, bio vezan uz agresivnu i trijumfalističku reakciju radikalnih imama na karikature. Ali, prije toga je valjda bila neuspjela integracija, tko će ga znati što je bilo prvo, kokoš ili jaje.

U Švedskoj u nekim gradovima ima kvartova gdje policija ne može slobodno ući, a to je ipak vrlo čudno za zemlju o kojoj smo navikli misliti da je maksimalno uređena i funkcionalna. I tamo je krajnja desnica, Švedski demokrati, vrlo neugodna organizacija, baš rasistička, koja ipak dobiva na popularnosti. S jedne strane, ljevica na vlasti je u nekim aspektima nerealna, sanjarska, no kao i opozicija desnog centra, oprezna u izjavama. Filonacistički Švedski demokrati nemaju takve brige. Njihov lider Akesson nedavno je izjavio da je islam gori i od nacizma i od komunizma. Na primjeru Švedske čovjek se čudi kako jedna grupa tamošnjih, pa i europskih političara i dalje ne može ništa reći jer se guši u političkoj korektnosti, dok novi nacisti huškaju, a problem se ne rješava.

Austrijska Stranka slobode također jako grabi naprijed: na regionalnim je izborima nedavno izbila na drugo mjesto. Heinz-Christian Strache je prejak da bi ga itko ignorirao i dobivat će na važnosti. To će biti još važnije sad kad Njemačka mijenja politiku prema imigrantima, zatvara se, a imigranti dolaze… Što je najgore od svega, ekstremno desne stranke izlaze na europske izbore i evo ih sad, u Europskom parlamentu, kako daju legitimitet rasizmu i šovinizmu, svemu najgorem. Trebate vidjeti zastupnike Zlatne zore, pristojan čovjek uskraćuje im pozdrav, pa bili sto puta zastupnici te časne ustanove.

U Grčkoj, znamo, krajnja desnica je filonacistička, iako mrze Njemačku. Ako postoji hijerarhija, onda bi Zlatna zora bila vjerojatno na vrhu ekstremizma, otvoreno filonacistička. U svojoj zemlji su treća po redu najjača stranka, iza Sirize i Nee Demokratije.

Neke se stranke krajnje desnice pomalo mijenjaju, pa se Jobbik nastoji s ekstrema približavati centru, ali je zato Orbanov Fidesz vrlo jak i vrlo desni.

U skoro svim zemljama utjecaj krajnje desnice je toliki da pomiče partije centra, i to i desnicu i ljevicu prema sebi.

Donedavno, Mađarska je bila primjer članice koja je tako desna da se više u Europi ne može biti. Ali, to je bilo prije izbora u Poljskoj. To što se dogodilo u Poljskoj ostavlja upravu u Bruxellesu, Europsku komisiju, bez daha.

Stranka prava i pravde Jaroslawa Kaczynskog je izrazito nazadnjački konzervativna, što nije problematično ako tako Poljaci vole. Nevjerojatno je kako su se baš oni, koji su najviše profitirali od Europske unije, okrenuli od nje. Odnosno, i nije baš tako. Prema nedavnim ispitivanjima javnog mnijenja vrlo velik broj Poljaka podržava EU. No, Kaczynsky je dobio izbore na iritaciji koju su građani osjećali pred elitizmom političara, odvojenosti od naroda, izvjesnog gradskog cinizma. Ruralna Poljska iznijela je Stranku prava i pravde, čiji lider sada poručuje biračima da će im muslimanski izbjeglice donijeti bakterije, viruse i razne zaraze. Demonstracije protiv ulaska imigranata bile su masovne.

Najbanalniji stereotipi počinju u dijelovima Europe važiti kao istina. Silovatelji, nositelji zaraza, neradnici, paraziti, teroristi – to je naličje poziva welcome refugees.

Sve se to događa zato jer na razini etabliranih stranaka i političkog centra nema razumnog, nijansiranog političkog odgovora na problem. Dodatno, velike europske etablirane stranke građani također već dugo preziru, jer misle da se uvijek isti ljudi vrte u svijetu privilegija i uvijek isti vuku po dnu.

Sve ovo, a nismo spomenuli Francusku. Tamo je još 1984. Jean-Marie Le Pen vikao kako imigranti zauzimaju kuće pravih Francuza, “jedu vaš ručak, spavaju s vašom ženom, vašom kćeri ili sinom, a vas tjeraju”. Tu liniju uvjeravanja građana ne mijenja ni kći Marine niti Marion Maréchal Le Pen. A njihova popularnost raste i raste, kako smo se uvjerili na prošlim regionalnim izborima, gdje su se ljuti protivnici, Sarkozy i Hollande, morali ujediniti u nekim regijama (to su regije od pet ili šest milijuna stanovnika) da pobijede njih dvije.

Ako su i različite stranke krajnje desnice, ujedinjuje ih ista mržnja prema ljudima koji bi se naselili kod njih. Program je jednostavan: van sa strancima.

Ines Sabalić (Jutarnji list)