Kliker.info

Da se nikome, ili gotovo nikome s klasičnog Zapada ne ide u novi hladni, a pogotovo ne svjetski rat, jasno je s kakvom je lakoćom i brzinom Krim prešao iz vlasništva jedne u drugu državu. Ukrajina je bez ispaljenog metka digla ruke od jednog do juče neotuđivog suverenog dijela svoje teritorije. NATO-pakt prijeti, ali nije, i teško da će to učiniti, mrdnuo prstom prema okidačima svoje zastrašujuće mašinerije.

Piše : Hajrudin Somun (Oslobođenje)

Kad se uzme u obzir složenost jednog takvog geopolitičkog akta, on je obavljen kao brzopotezni šahovski meč. Svi su iznenađeni i zatečeni što je predsjednik Putin aneksijom Krima otišao dalje od gotovo svih predviđanja. Što lično nisam očekivao takav ishod krimskog referenduma, to nikoga nije briga, ali je iznenađena Amerika, Zapad, cijeli svijet. Moglo je ostati na nekoj krnjoj nezavisnosti, kao s gruzijskom Osetijom ili turskim Sjevernim Kiprom. Uz sve razlike, Krim je mogao postati neko novo Kosovo kako je, vjerovatno i Putin očekivao dok nije vidio da može postići mnogo više.

Ovako, vjerovatno je i sam Putin bio iznenađen. Nije bilo dana da nije nekim legalnim aktom i ceremonijom slavio povratak otuđenog čeda majčici Rusiji. Zvona euforije s tornjeva Kremlja nadjačala su zvona uzbune u zapadnoj političkoj hemisferi. O Krimu se priča i pjeva po cijeloj Ruskoj Federaciji. Priča se o herojstvima krimskih junaka iz sedam ratova između Ruske i Osmanske carevine. Vjerujem da se izvlači iz arhiva čak i popularna pjesma ruskih Jevreja iz Staljinovog doba “Hej, Džankoje”, koja počinje – “Na putu za Sevastopolj, nedaleko od Simforopolja…” Nije za ovu priliku, ali da podsjetim da Staljin nije raseljavao samo Tatare, već i Jevreje, koji su na Krimu imali jednu od najvećih aškenaskih zajednica.

Na Zapadu je zavladala panika karakteristična za hladnoratovsko doba, ali ima više razloga što se u svijetu kakav je danas ne može govoriti o obnavljanju hladnog rata. Prvo, danas je geopolitički svijet skrojen drukčije – već četvrt vijeka nije podijeljen na dva sistema koji su svoje političke, ideološke, ekonomske, kulturne, čak i sportske suprotnosti i rivalstvo ispoljavali pod zastavom dva vojna bloka. Danas nema Varšavskog pakta, a ono što se još, inercijom iz prošlosti, naziva Istokom svedeno je na Rusiju i njeno neposredno susjedstvo. Ono što nazivamo Zapadom razvodnjeno je i podijeljeno međusobno. Čak i NATO, kao njegova vojna komponenta, ne snalazi se u tim podjelama, koje su se očitovale i u krizi oko Ukrajine i Krima. Putinu je to odsustvo jedinstvenog pristupa ukrajinskoj krizi išlo na ruku, pa je vidio da može ići do kraja, a Zapad je svu krivicu sručio na novog ruskog diktatora. Jedan američki bivši političar kaže kako Putin ide u postelju misleći na Petra Velikog, a budi se misleći na Staljina.
Stari, ali još pronicljivi strateg blokovske politike kaže (u The Washington Postu): “Za Zapad, demonizacija Vladimira Putina nije politika; to je alibi za odsustvo politike”.

Drugo, što proizlazi iz prvog, nema novog hladnog rata jer su za njega potrebne dvije snažne, odlučne i uravnotežene vojne komponente. I kad bi Rusija dalje zaoštravala stanje oko Ukrajine, na primjer upadom trupa u njene istočne dijelove, druga strana, nazovimo je jednostavno njenim sinonimom Amerikom, u povlačenju je. Obaminoj administraciji se ne ide na Krim, pa sutra vjerovatno ni u Ukrajinu, jer bi to bio novi Afganistan, novi Irak. Kako god mu se pripisivala kolebljivost i slabost od još jakih hladnoratovskih krugova Amerike, ta “slabost” je dobra za svijet željan mira. Kažu da je upad ruskih trupa na Krim veliki izazov za Zapad, pošto je za proteklih sedam decenija rijetko koja zemlja posezala za silom radi okupacije teritorija druge zemlje. Drastičan je primjer Sadamova iračka okupacija Kuvajta – ne mogu u ovom času da se sjetim da je bilo drugog očitijeg primjera, ali bi mu se mogao pridružiti upad užičkog korpusa JNA u istočnu Bosnu.

Dalje, nema novog hladnog rata zato što je svijet postao toliko međuzavisan ekonomskim i finansijskim sponama da bi njihovo kidanje moglo imati posljedice nuklearne katastrofe, od kakve je svijet strahovao u onom poslijesvjetskoratovskom dobu. Danas su stara blokovska nadmetanja zamijenili legalni i ilegalni protok kapitala. Na svom iskustvu sa Sorošom, koji je amater u poređenju s novim ruskim i zapadnim finansijskim mogulima, bivši malezijski lider Mahatir još krajem 1980-ih uvidio je da će se novi ratovi voditi monetarnim transakcijama i upadima, pošto je to mnogo jeftinije nego klasično naoružavanje i slanje trupa na tuđe teritorije. Biznis je postao sinonim za sigurnost iz onog pravog hladnog rata.

Još dalje, rat sankcijama takođe sve više nadomiješta hladnoratovske prijetnje i napetosti, ali i one su, osim zabrane putovanja i nekih drugih sporednih mjera, prvenstveno ekonomske i finansijske prirode. Pored toga što se na kraju pokažu neuspješnim, sankcije, međutim, mogu imati više negativnih posljedica po one koji ih primjenjuju. Šta će biti, na primjer, ako se SAD i EU dogovore o drastičnijim sankcijama prema Rusiji, sa 6.200 njemačkih kompanija koje djeluju na njenom tlu, ili sa londonskim bankama ako kroz njih prestane teći svakodnevna rijeka od desetak milijardi ruskih dolara. Koliko sankcije mogu biti djelotvorne i istovremeno uspješno kršene, pokazuju primjeri Irana i Ukrajine. Tek se nedavno javno obznanilo kako je Iran uspijevao da svoje pare pretvara u tone suhog zlata preko turskih banaka. A Putin se poigrava s Ukrajinom zavodeći joj trgovinske sankcije i veće cijene plina. Ono što je Zapad činio vojnom prijetnjom da bi spriječio širenje komunizma, a istovremeno izbjegavao novi svjetski sukob – što se zvalo containment, uzdržavanje – to sada Putin primjenjuje na Ukrajinu i blisko susjedstvo. To mu se više isplati. Naravno, uz izuzetke kao što je Krim, koje opet može da opravdava praksom koju su Britanci primijenili na Foklandskim ostrvima, Amerikanci u Panami, ili svi zajedno na Kosovu.

Ne bi valjalo biti ni previše optimista, pa ne navesti što je istoričar Michael Dobs rekao ovih dana, kako se ovo što se događa oko Ukrajine i Krima ne može nazvati hladnim ratom, “jer se neće voditi za kontrolu nad svijetom, ali može biti nešto slično Jugoslaviji, samo na mnogo većem stepenu i opasnijoj skali”.