Kliker.info

Da nastavim tamo kuda je krenuo i mladi kolega Daniel Omeragić pišući o Rusiji i NATO-samitu – da predsjednik Vladimir Putin ne odustaje.On jednostavno i dalje ne da da se NATO petlja iza granica triju zemalja – Bjelorusije, Ukrajine i Kazakistana, koje je odredio kao zaštitni sigurnosni kordon svojeg novog carstva. Zapadna vojna alijansa oštri zube, ali Putinova Rusija odmah odgovara da i ona ima konje za mejdana s nuklearnim bojevim glavama u buzdovanu. Lansirala je raketu dometa 8.000 kilometara, sto puta ubitačniju nego bomba bačena na Hirošimu.

Piše : Hajrudin Somun (Oslobođenje)

Nisam nasumce upotrijebio riječ buzdovan. Na nju me uputila lansirana ruska raketa Bulava, koja baš to znači. A do nje me doveo i osvrt na Ukrajinu Milorada Ekmečića, nekadašnjeg sarajevskog profesora istorije, koji se ovih dana vrti po srbijanskim medijima. Što i priliči istoričaru, on se vraća podaleko u istoriju, u vrijeme cara Mihaila, osnivača dinastije Romanovih. Ne kaže kada je bio u Kijevu, sada prijestolnici Ukrajine, ali se sjeća kako je u njegovom središtu vidio spomenik cara Mihaila: “Na propetom konju buzdovanom pokazuje na istok, prema Moskvi”, kaže, pa primjećuje: “U današnjim TV vestima se mnogo trude da izbegavaju taj spomenik.”

Ne bi priličilo podmetati profesoru Ekmečiću ovakve spontane konotacije, ali on daje još ozbiljnijeg povoda da se ne samo u intelektualnim krugovima prostora do kojih dopire pravoslavno kršćanstvo – profesor je, da se prisjetim, pred balkanske 1990. davao istorijsku podlogu programu Velike Srbije – današnje hladnoratovske tenzije između Rusije i Zapada gledaju iz ugla nekadašnjih sukoba istočne i zapadne crkve.

Umjesto što je “razlepršao mantiju u susretima sa vaseljenskim patrijarhom i pravoslavnima na Bliskom istoku”, profesor kaže: “Zar papa Vrane (kako misli da bi ga Ličani nazvali umjesto Franjo) ne bi bolje učinio da ode u Ukrajinu i savetuje svoje katolike da malo okanu sa naporom da ostvare ono što 420 prošlih godina nije uspelo.”

A nije im ni pola vijeka uspjelo da drže papu rimskog za svog poglavara i da dalje prodiru na Istok i približe se Moskvi, kao što danas Vladimir Putin, uz ideološku podršku Pravoslavne crkve, ne dopušta da se NATO primakne granicama Ruske Federacije, kad je već uspio da uveliko okrnji ono što je pripadalo uticajnoj zoni carske Rusije, Brežnjevljeve doktrine ili Varšavskog pakta.

Ukrajina je sa svim onim što joj se događa danas žrtva pogrešne politike Zapada i potcjenjivanja snage Rusije. Čak i neuspjeha zapadnih obavještajnih službi da prozru namjere Vladimira Putina. Čini se da se o stanju u Sovjetskom savezu za vrijeme Hladnog rata više znalo nego o današnjoj Rusiji. Dok je Putin zatvarao vrata svoje sigurnosne zone, Zapad mu je svoja otvarao i iskazivao povjerenje. Čak mu se divio.

Smatrajući da je s Putinom napustila strategiju konfrontacije, Rusija je primljena u G8, klub najmoćnijih sila. Pa kad je Putin počeo otvarati karte – otvoreno se miješati u rat u Gruziji, kažnjavati zemlje koje su se primicale NATO-u i EU, stvarajući na njihovim teritorijama fantom-državice Abhaziju, Južnu Osetiju, a ovih dana možda i Nagorno Karabah – opraštano mu je to sve. Tako se zapadni sistem našao u čudu i neznanju šta da radi kad je Putinova Rusija na kraju izvršila aneksiju Krima, prekrajajući ne samo granice Ukrajine nego i Evrope i, kao što kaže Ivo Daadler, bivši američki ambasador u Moskvi, “odbacujući knjigu vladanja posthladnoratovske sigurnosti”.

Tema je ovo koja će još dugo trajati, a ovih dana se na Zapadu više raspravlja o “crvenoj liniji” koju je predsjednik SAD-a Barack Obama iscrtao posjećujući Baltik, nego onome što se događa u samoj Ukrajini. Nama koji smo prošli i preživjeli Balkan 1990-ih malo poređenja može pomoći da pretpostavljamo kako bi se tamo dalje mogle odvijati stvari. Uz ogradu da se u Ukrajini radi o krizi globalnih, a da je ona naša balkanska bila regionalnih dimenzija. Prekid vatre traje, ali koliko je takvih prekida vatre bilo za vrijeme agresije u Bosni i Hrvatskoj? Vladimir Putin hladnokrvno negira da su ruske trupe u invazionoj misiji u Ukrajini, a državna televizija čak ponavlja da su tamo “na odmoru”. Zar nije Slobodan Milošević, dok je gorio Vukovar, a Užička brigada stupala u Višegrad, hladnokrvno govorio Zapadu da Srbija nema ništa s tim što se događa u Bosni i Hrvatskoj? Putin i Lavrov već imaju plan da se Ukrajina učini nekom vrstom federacije u kojoj bi se na istoku, sada pod kontrolom proruskih snaga, formirale autonomne provincije vezane “specijalnim sporazumima” s Rusijom, koja bi preko njih posebnim koridorima imala slobodan pristup anektiranom Krimu i crnomorskoj floti. A onda bi te provincije sprečavale centralne vlasti u Kijevu da se priključe NATO-u i EU. Zar to ne liči na razne unije nametane BiH i na kraju Republiku Srpsku, bez koje Slobodan Milošević nije htio da vidi Dejtonski sporazum? I na koridor zvani Brčko distrikt?

Imao je Vladimir Putin šta da nauči od Slobodana Miloševića. Uostalom, oba su pripadala istoj bivšoj ideologiji. I, što je za profesora Ekmečića izgleda posebno važno, braća su po pravoslavlju. A pravoslavlje je ugroženo od katoličanstva, koje se s Istoka gleda kao na “zapadnu crkvu”.

Ekmečić kaže: “Sada njegove (pape Vrane) delegacije kucaju i na naša vrata”, pa zaključuje: “Katolička crkva, nekada filofašistička, danas filoamerička, zajednica od milijardu i 200 miliona vernika, predstavlja jedan od glavnih stubova u američkoj politici globalizacije. Zbog toga je rascepkana jugoslovenska država, a kraj ponovnog cepkanja srpskog dela još nije na vidiku. Smetamo im zbog mogućeg našeg ustanka u slučaju da se kriza sa Rusijom još ne produbi.”

Dobro da se profesor nije još sjetio da ponovi što je rekao prije nekoliko godina kako predviđa da će Turska, zajedno s Amerikom, napraviti “novi belaj na Balkanu”. Nije ni loše što ga trenutno više brine katolički Zapad kao prijetnja koja kuca na “naša vrata”, a ta vrata su poširoka, od majčice Rusije do surog Balkana.