Kliker.info

Iako odnosi klasičnog Zapada i Istoka, svedenog uglavnom na Rusiju, nisu bili toliko uzburkani kao ovih dana od rušenja Berlinskog zida, ipak se oko ukrajinske krize podiže previše hladnoratovske prašine. Kennedy i Hruščov su kubansku krizu zaustavili u trenu kad se zamalo nije sunovratila u novi svjetski rat.

Piše : Hajrudin Somun (Oslobođenje)

Tada je kompaktnost dva pogleda na svijet oličena u dva vojna bloka bila izraženija politički, vojno i ekonomski, a avet komunizma se ukliještila na Kubi, pod nosom Amerike. Kakav-takav mir održao se od tada preko pola vijeka na Starom kontinentu, izuzev njegove balkanske periferije.

Tako će se slično, po svemu što je znano do uoči ovog petka, okončati i ukrajinska kriza. S tim što se ona uzdigla iznad Ukrajine, a putevi kako da se popuste njene napregnute žice traže se daleko od te zemlje, ponajviše u Moskvi, Washingtonu i Bruxellesu. Glavni akteri razmjenjuju optužbe, jedni prijete, a drugi smiruju stanje. Učini mi se, kako nam to stanje prenose i oslikavaju svemoćni savremeni mediji, da ti vrhunski akteri na Zapadu ne mogu da sakriju kolebljivost i međusobna neslaganja, a oni drugi da pri tome čak uživaju. Tako američki predsjednik Obama ne može da sakrije svoju dilemu između sile koju Amerika treba da pokaže u takvim situacijama i želje da ne bude zapamćen kao „svjetski policajac”. Na drugoj strani, predsjednik Putin sjedi mirno pred novinarima, čitav sat, rakoračenih nogu, sibirski hladan i samouvjeren da postupa kako to dolikuje snazi nove Rusije. Njegov šef diplomatije Lavrov, kad ga pitaju u Parizu da li se sastao s ukrajinskim ministrom vanjskih poslova, koji je u tom času bio u istoj zgradi, odgovara: „A ko je taj?” S američkim kolegom Kerryem razmijenio je nekoliko oštrica, stojeći, ali je odbio da sjednu i poduže razgovaraju.

Da Ukrajina još više produbljuje jaz među zapadnim saveznicima očito su ovih dana pokazali Amerikanci i Evropljani. U jednom se slažu, iako su i pri tome Evropljani uzdržaniji i sumnjičaviji: da je samim svrgavanjem Yanukovycheve diktature u Kijev konačno stigla demokratija. Da se svako ko kaže da je pro-Evropljanin i pro-Amerikanac automatski prihvata i smatra da prihvata zapadna mjerila demokratije. Amerikanci su gotovo naslijepo prihvatili ukrajinsku opoziciju, pogotovo što je antiruska. Baš kao u Afganistanu, kad su zaposlili i jednog Bin Ladena i njegove talibane, zato što su bili protiv Rusije. Bez obzira na to da li je komunistička ili Putinova, Rusija je Rusija. Tako je još u decembru senator McCain otišao u Kijev i održao vatreni govor na Majdan trgu, iako mu je CIA morala reći da mnogi kojima se obraća nemaju ništa s demokratijom. A ovih dana državni sekretar Kerry je zapalio svijeću žrtvama protesta na Majdanu, što nije mogla biti slikovitija podrška novoj vladi u kojoj većinu čine ultradesničari, neonacisti, antisemiti. Krajnje nacionalistička Svoboda ima šest ministara. Iako iza toga skrivaju drukčije namjere, Rusima se ne može baš zamjeriti kada govore o „fašistima” u Kijevu.

I kad se radi o sankcijama protiv Rusije, o čemu je sinoć trebalo da se dogovori na samitu EU, Evropljani imaju drukčiji pristup od Amerikanaca. Kao da kažu, zajedno i s nama s Balkana: „Lako je vama, vi se ne grijete na ruskom plinu!” A šta da se kaže tek za Njemačku koja s Rusijom ima poslova vrijednih stotinu milijardi eura. Druge ruske milijarde zarađuje francuska vojna industrija. Britanija je već objavila da je protiv sankcija. I dok je Kerry u Kijev „odnio” simboličnu milijardu dolara, iz EU već nude 15 milijardi, manje u gotovini, a više u kreditima.

Oko Ukrajine će se još dogovarati i nagađati. Moraće popustiti i nove vlasti, pošto je Gazprom već najavio da ukida popust na cijenu plina, koju je bio smanjio za trećinu. Putin je naredio povlačenje vojske sa zapadnih granica i vjerovati mu je da ni njemu nije do rata u Ukrajini.

S Krimom je, međutim, drukčije. Tamo već ima 16.000 ruskih vojnika koji ne daju da iko mrdne iz ukrajinskih kasarni i crnomorske luke u Sevastopolju. Na tom romantičnom poluostrvu, veličine kao pola BiH, od dva miliona žitelja 60 posto su ukrajinski, bolje reći krimski Rusi, koji su ruske vojnike dočekali pjesmom i hljebom. Ostali žitelji, Ukrajinci i Tatari, za sada su se pomirili s novim stanjem. Novi ukrajinski premijer Yatsenyuk je rekao da ne bi išao u rat s Rusijom zbog Krima. Očekuje se referendum o novom statusu te ukrajinske pokrajine, koja se i do sada jedina zvala autonomnom republikom. A po onom istoričara Noela Malcolma da su sve bivše republike sovjetske Rusije postale nezavisne, ali ne i pokrajine, moglo bi se pretpostaviti da će se i pupčana vrpca Krima s Ukrajinom prekinuti. Vjerovatniji je ishod još veća autonomija – kao što je bilo Kosovo – što bi i Putinu odgovaralo. On se za sada izjašnjava protiv aneksije Krima, ali svoje vojnike ne bi otuda povlačio dok se većina krimskog „naroda” ne izjasni šta želi. A ako izglasa nezavisnost, kaže, bila bi to narodna volja. Tako je, podsjeća, bilo na Kosovu. Rusija će u svakom slučaju zadržati kontrolu nad poluostrvom, a pomorska baza u Sevastopolju ostaće jedna u nizu njenih strateških tačaka na obalama Crnog mora. Tako bi Putin mogao dobiti „utješnu nagradu” za gubitak Ukrajine, ako ona krene dalje prema Zapadu. Nešto još ne vjerujem da će to Rusija dozvoliti.

Tako se i izvan Ukrajine, u Americi, NATO-u i Evropi počinje odvojeno govoriti o Ukrajini i Krimu. U „kopnenoj” Ukrajini nema ruskih trupa, ali tamo još ništa nije jasno. Na Krimu ih ima, ali nije ispaljen metak, ni od njih ni protiv njih. Mogu izbiti novi problemi ako bi se iz Moskve podržale ambicije proruskih Krimljana da se na referendumu o novom statusu priključi Odesa. Možda će zato danas ili sutra američki ratni brodovi stići u Crno more. Njima su turske vlasti izdale dozvolu za prolaz kroz Bosfor. Ali, nisu jednom nuklearnom nosaču aviona, zbog propisa iz Montreao konvencije iz 1936, prema kojoj kroz taj moreuz ne mogu prolaziti ratni brodovi teži od 45.000 tona.