Kliker.info

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Sarajevo je davno zaboravilo svog nekadašnjeg sugrađanina, pjesnika Rajka Petrova Nogu. Ali što ga je ono više zaboravljalo, Nogo je postajao sve opsjednutiji Sarajevom. O tome svjedoči njegova nevelika knjiga memoarske proze "Zapiši to, Rajko", objavljena proljetos u izdanju Srpske književne zadruge iz Beograda, baš kao što priliči pjesniku rođenom u nekom selu između Nevesinja i Kalinovika, senatoru Republike Srpske i redovnom članu njene Akademije nauka i umjetnosti, koji srbovanje doživljava kao svoje životno zanimanje. Dobro napisana, intrigantna, duhovna kopija Memoranduma SANU, Nogova knjiga od samog početka zove na čitanje, nudeći portrete više od dvadeset poznatih pisaca sa prostora bivše Jugoslavije, među njima Andrića, Meše Selimovića, Krleže i Crnjanskog, Skendera Kulenovića, Branka Ćopića, Ćamila Sijarića, Maka Dizdara i Oskara Daviča, Vaska Pope, Borislava Pekića. Nogo im je kao svoje privatne favorite pridružio Radovana Karadžića i Emira Kusturicu. Kad završite s čitanjem, glavni likovi kao da iščezavaju, a ukazuje se prepoznatljivi portret samog Rajka Petrova Noga, prononsiranog kliconoše velikosrpskog nacionalizma.

Rođen prije 66 godina, Nogo je u Sarajevu završio Filozofski fakultet i brzo se afirmisao kao pjesnik. Prodoran i kočoperan dinarac, neprilagođen društvenim konvencijama i prgav, nije krio svoje geslo: Kako ko, ja đonom! Kafanski noćobdija, imao je posla s policijom, koja ga je jednom greškom pretukla, zamijenivši ga s nekim kriminalcem. Partijski ideolozi zaduženi za kulturu prepoznali su u njemu mladog srpskog nacionalistu, ali nisu dozvolili da stekne status mučenika, nego su mu širom otvorili vrata afirmacije i berićetne egzistencije. Bio je urednik časopisa Lica, sekretar Udruženja književnika BiH, potom urednik u izdavačkoj kući Veselin Masleša. Dvije godine je pisao književne kritike u Odjeku i te svoje tekstove objavio u knjizi "Jesi li živ". Prije nego što je 1982. otišao iz Sarajeva, dobio je Brankovu nagradu, Nagradu Svjetlosti i Zmajevu nagradu, a od dolaska u Beograd pokupio je sve nagrade, njih dvadesetak, koje nose imena najvećih srpskih pjesnika!

U knjizi "Zapiši to, Rajko" pjesnik se sveti Sarajevu, bilo opisujući vlastite doživljaje, bilo kroz priču nekih od njegovih likova. Nogo piše kako je omanje društvo srpskih pjesnika, u kojem je intelektom i pojavom dominirao Radovan Karadžić, uvijek bilo okruženo špijunima. Njihovi dosijei u policiji su bubrili, "a Udba je smišljala načine kako da među nama zavrgne razdor". Čuveni "usmeni pripovjedač" Nika Milićević ga je, navodno, upozoravao: "Nisi ti, momče, za ovaj grad. Ne znaš ti šta je Karakazan. Ni kako je opaka ova čaršija." Nogo tome dodaje: "Dođu iz mraka i umlate te, i pobegnu u mrak". Karadžić mu je, veli, jednom pričao da mu se sedamdeset i neke godine žalio jedan ruski vrač, koji je bioenergijom liječio razne bolesti i svoju vještinu demonstrirao pred ljekarima koševske bolnice, kako ne može da stanuje u Sarajevu: "Dok šeta ulicama oseća talase netrpeljivosti koja u vazduhu kola. I ti talasi se, onako nasumice, i na njega ustremljuju. Od toga, uznemiren, ne može da zaspi… Zato stanuje gore, na brdima." Podrazumijeva se da je vrač bio pravoslavne vjere, a da su "talasi netrpeljivosti" dolazili od muslimana. Prije nekoliko godina, sa dvojicom prijatelja, bivših Sarajlija, Nogo je puna dva sata šetao Sarajevom: da ustanove je l Sarajvo gdje je nekad bilo, je l kafana kraj Morića hana. "Kao da sam šetao kroz meni odnekud poznat ali tuđi grad, ništa se u meni nije pomaklo." Nije poznato kako je tom prilikom utvrdio da u Sarajevu ima više Kineza i mudžahedina, nego Srba. Nogo uvjerava čitaoca da je Bosna zemlja u kojoj su naslage mržnje geološki presovane i da samo čekaju čas kada će, poput gejzira, da šiknu. "U tome svetu pretvaranje je način života. Tu čak ni klima nije zajednička.

Slušao sam jednoga kako se ozbiljno pita: ako kiša pada, pada li i Hrvatima? Drugi je opet u nekom nevremenu bio zdvojan kako da pozdravi komšiju: ako kaže pomozbog, šta ti meni pomozbog, ako kaže merhaba, šta Vlah ima sa merhaba – u tom se primakoše jedan drugome, pa će onaj što se koleba: zdravosvanuo! Eto, na tom najmanjem zajedničkom sadržitelju, na tom zdravosvanuo, vekovima se a i sad još malo drži Bosna…"Pjesnik mutivoda ne poriče da je Sarajevo bilo opsjednuto s brda, ali dodaje da su i iza brda bila druga brda: "Svak je svakoga, gde je i kako mogao, opkoljavao i opsedao. Zato, možda, i nije pitanje što je Sarajevo bilo opsednuto, već zašto nije uzeto?

Radovan Karadžić, znam to iz blizine, u početku nije imao entuzijazma – a bilo je snage – da se rat završi u prvome snegu… Kako, govorio je, pa do juče smo živeli kao komšije i prijatelji…" Iako su zemljaci, Nogo je zazirao od generala Mladića, pomalo ga se i plašio, ali Radovana Karadžića obožava. Oni su prijatelji od djetinjstva. U knjizi mu je posvetio jednak broj strana kao Andriću, Krleži i Selimoviću zajedno! "Radovan je uljudan, blag i blagorodan čovek. On nije nikakav guslarski tip, mada guslati ume." Krajem jula 2008, dan prije nego što će biti izručen Haškom tribunalu, Nogo je posjetio Karadžića u beogradskom zatvoru. Dobio je 15 minuta, a policija je dozvolila da njihov razgovor potraje dvostruko duže. Zatvorski službenici su bili jako ljubazni, a jedan policajac je rekao kako je privilegovan što je prisustvovao razgovoru dvojice prijatelja, "jednog pjesnika i jednog državnika". To je Srbija.