Gojko Berić : Vukovar i Srebrenica
Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)
Sto hiljada Hrvata učestvovalo je ovog ponedjeljka u Koloni sjećanja, kojom je obilježena 22. godišnjica pada Vukovara. Nema sumnje, Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, udarna pesnica HDZ-a, ispoljio je zavidne mobilizatorske sposobnosti.
Državni vrh, oličen u predsjedniku Josipoviću, premijeru Milanoviću i ministrima bio je ne samo marginaliziran, već i ponižen, jer mu je, zajedno sa službenom kolonom, pristup do Memorijalnog groblja bio onemogućen. Tomislav Karamarko, lider HDZ-a i bivši ministar policije, nazvao ih je „šakom jada", jedva skrivajući zadovoljstvo što je paravojni udar na vladajuću koaliciju uspio. Kolona sjećanja, sva u šumi državnih, ratnih i drugih zastava i transparenata, od kojih su neke nosila djeca, ličila je na militantno raspoloženu plemensku masu. Umjesto pijeteta prema žrtvama, iskazanog u dostojanstvenoj tišini, događaj je pretvoren u politički maskenbal. Tog 18. novembra podijeljeni Vukovar podijelio je cijelu Hrvatsku, na „vukovarsku" u ideološkom vlasništvu HDZ-a i onu drugu, „nevukovarsku", koja valjda nije vrijedna pažnje.
Dežurni čuvari „demokratskog obraza" susjedne zemlje, uključujući i vodeće medije, vide ovaj skandal kao dio HDZ-ove strategije da se ponovo domogne vlasti. Sigurno je da ima i toga, ali je cijeli prizor odisao nagomilanom slijepom mržnjom, čije su kliconoše stari i mladi ljubitelji crnih košulja i Marka Perkovića Thompsona. Šovinistički napadi na ćirilicu bili su tek detonator čijim je aktiviranjem izazvana eksplozija mržnje prema svemu što odudara od hadezeovske nacionalističke doktrine. Međutim, Zoran Milanović se nije usudio da stvari nazove pravim imenom, nego je, zbunjen, nešto mumljao o utakmici koju on ne želi igrati. Izgleda da je hrvatska desnica, koja je ponovo u naletu, uplašila lidera hrvatskih socijaldemokrata.
Vukovar je simbol stradanja Hrvata u proteklom ratu, kao što je Srebrenica simbol genocida nad Bošnjacima. Istorija ova dva grada je potpuno različita, ali u njihovoj ratnoj i poslijeratnoj sudbini ima neke neobične sličnosti. Da su i Vukovar i Srebrenica žrtvovani u ime „viših ciljeva", priča je koja traje i koja nikad nije do kraja raspetljana, a teško i da će biti raspetljana. Od pada Vukovara prošle su 22, a od genocida u Srebrenici punih 18 godina. Nije li začuđujuće da svih ovih godina iz oba ova grada stižu samo loše vijesti? Kao da je nečija nevidljiva ruka zaledila Vukovar u 1991. a Srebrenicu u 1995. godini. Kako danas stvari stoje, na dobre vijesti iz ovih gradova čekaćemo još dugo. To su podijeljeni gradovi, u kojima žive dva odvojena etnička svijeta, puna nepovjerenja i frustracija. U Vukovaru su čak i ribolovci podijeljeni, Hrvati imaju svoj, a Srbi svoj ribićki klub. Ćirilica je u očima Hrvata postala simbol zla i agresije, nešto što ih vraća u najteže ratne dane, pa njeno uklanjanje sa javnih mjesta doživljavaju kao pitanje biti ili ne biti. Baš kao što su Bošnjaci izbor za načelnika Opštine Srebrenica doživljavali kao pitanje svog opstanka ili nestanka sa tog prostora.
U kolektivnom pamćenju Hrvata i Bošnjaka, Vukovar i Srebrenica slove kao toponimi njihovog biblijskog stradanja, kao svjedočanstvo vlastite žrtve. Jer šta je drugo nacija nego zajednica sjećanja. Međutim, i hrvatske i bošnjačke vladajuće oligarhije zloupotrebljavale su kolektivne emocije. One ništa nisu učinile, ili su učinile vrlo malo, da u Vukovaru i Srebrenici obnove život. Ne trebaju Hrvati i Srbi u Vukovaru, niti poslije svega mogu ponovo biti braća, niti Bošnjaci i Srbi u Srebrenici moraju po svaku cijenu živjeti zajedno, kako su živjeli prije rata. Neka žive kako hoće, ali u prosperitetu, miru i slobodi. Da svako govori kako hoće, piše kako hoće, moli se Bogu kojem hoće i navija za koga hoće, ali neka svi dišu punim plućima. Nažalost, previše je tu političkog licemjerja, kako u Zagrebu, tako i u Sarajevu. Nije nikakva tajna da su i vukovarske i srebreničke žrtve predmet političke manipulacije, a njihova memorijalna groblja mjesta na kojima se u sjenci molitvi vodi borba za vlast. Vukovarska Kolona sjećanja, politički igrokaz u režiji HDZ-a, najbolje govori kako se to radi. A što je najpogubnije, ta groblja, kao i sva druga groblja koja je posijao rat, znaju biti snažan izvor mržnje. Jedan mlađi čovjek iz Kolone sjećanja, koji je svog zbunjenog trogodišnjeg sinčića nosio na ramenima, kaže TV reporteru: „Doveo sam ga na ovo mjesto da zauvijek upamti protiv koga smo se borili i za što smo se borili."
Načelnik Srebrenice je, kao što je poznato, izabran nakon mnogo peripetija, ali od tada tamošnjim Bošnjacima nije ništa bolje, niti je Srbima išta gore. Tačnije rečeno, i jednima i drugima je gore nego što je bilo. Slučaj sa ćirilicom je još banalniji. Čak i ako na javnim mjestima u Vukovaru nestane i posljednje ćirilično slovo, nikome od vukovarskih Hrvata život neće biti ništa bolji, niti će vukovarskim Srbima biti gore nego što je sada. Trenutno nema dobrog ishoda. Osvetoljubivi govori o mrtvima prijete živima. Ako grad sa oreolom žrtve postane mjesto u kojem frustrirana etnička većina maltretira isto tako frustriranu etničku manjinu, uskraćujući joj osnovna ljudska prava i slobodu, onda je to kraj svega. Nije lako zaboravljati i okretati se budućnosti, ali sve drugo je kopanje novih grobova.
Komentari