Kliker.info

Pobjeda desničarskog Nacionalnog Fronta (FN) u Francuskoj poprilično je šokirala politički establišment diljem Europe. Liderica FN-a, Marine Le Pen, uspjela je znatno ublažiti retoriku svoje stranke, čije su se raniji stavovi slobodno mogli nazvati fašističkim, te ostvariti veliku izbornu pobjedu na Europskim izborima. Pritom je Francois Hollande pretrpio poraz od kojega se vjerojatno više nikada neće oporaviti. Ono što se do nedavno činilo gotovo nemoguće, danas je već pitanje koje su si počeli postavljali mnogi Francuzi – da li je ovo početak puta koji završava ulaskom Le Pen u Elizejsku palaču?

Jačanje FN-a svakako je najveći politički događaj godine ne samo u Francuskoj, već i u cijeloj Europi. S druge strane, ovo je i posve očekivani razvoj događaja jer francuski birači proglašavaju Hollandea najomraženijim predsjednikom u povijesti zemlje.Dakako, da bi postigli takav uspjeh FN su morali prilagoditi svoju retoriku masama, što je značilo i odustajanje od pojedinih ranijih radikalnih stavova. No, žestoka anti-imigracijska politika i dalje je jedan od ključnih segmenata nastupa FN-a.Pobjeda “dalje od centra” desnice za Francusku nipošto nije idealan ishod, o tome smo već pisali u više navrata .

U suštini, ove političke promjene možemo uvijek gledati iz dvije perspektive: unutarnju i vanjsku. Takve promjene često nas dovode i do dva poprilično kontradiktorna, ali posve razumljiva, stava. Ako konstatiramo da je FN loša vijest za unutarnju situaciju u Francuskoj, isti FN može biti dobra vijest kada govorimo o vanjskoj politici Francuske.Zašto ove kontradikcije uopće naglašavati, pa čak i jedan pravac opisivati “pozitivnim”? Da li je to neka vrsta prihvaćanje desničarske politike? Nipošto – kada je riječ o FN-u zaista i treba imati “dvostruke osjećaje” jer politika stranke to jednostavno nameće. FN dakako nije jedini takav primjer gdje neminovno dolazi do kolizije “pozitivno-negativnih” ocjena kada je riječ o komparaciji unutarnje i vanjske politike.

Dobar primjer imamo i u SAD-u gdje iz godine u godinu, naročito nakon izbijanja krize 2008., sve više jača desničarska libertarijanska struja (imajmo pritom na umu kako su libertarijanizam u SAD-u i libertarijanizam u Europi gotovo dvije različite ideje). Nikako ne bismo mogli reći da bi za američki narod dolazak libertarijanaca u poziciju vlasti bila dobra stvar. Ne bi, “kapitalizam na steroidima” kakvog zagovaraju predstavnici ove struje bio bi vjerojatno ogroman šok koji bi dodatno osiromašio građane, pojačao sve oblike radničke eksploatacije (koja je u SAD-u uvijek i prednjačila nad primjerice Europom) i dodatno izrazio klasnu podjelu.S druge strane, isti taj pokret u SAD-u zagovara zatvaranje svih američkih vojnih baza izvan teritorija SAD-a, prekid svih vojnih sukoba izvan teritorija SAD-a i ravnopravan položaj s drugim zemljama svijeta. Dakle, ako kažemo da američki libertarijanizam svakako ima pozitivne i negativne strane to ne znači da smo nekakvi licemjeri već da situaciju, tj. njihov politički program, uistinu poznajemo te sukladno tome možemo objektivno i bez ikakvih emocija reći što valja, a što ne.

Zapravo, francuski FN ili američki Libertarijanci samo su neki od primjera kod kojih bismo trebali, štoviše morali, imati podijeljene stavove, a oni se često “lome” upravo na toj diferencijaciji između vanjske i unutarnje politike. Zaista su rijetke zemlje danas, ako uopće i postoje, za koje bismo mogli reći da vode pozitivnu unutarnju i vanjsku politiku. Primjerice jedna Rusija također je izvor striktne kontradikcije između svog unutarnjeg i vanjskog plana. Na vanjskom pitanju Rusija može odigrati ključnu ulogu u stabilizaciji globalnih konflikata, pa čak i u ovom trenutku kada je se, poprilično bez argumenata, optužuje za ekspanzionizam i imperijalizam.

Ako ćemo biti legalisti, onda je rusko preuzimanje Krima kriminal kojime je prekršen međunarodni zakon, ali i drugi dokumenti na koje se Rusija ranije obvezala (primjerice Deklaracija u Budimpešti kojom je Rusija trebala biti osiguravatelj teritorijalne cjelovitosti Ukrajine prema tadašnjim granicama, a tu je svakako spadao i Krim). U praksi se pak može reći kako su povijesne, ali i aktualne, okolnosti dovele do neminovnosti pripajanja Krima Rusiji. Čvrsti stav o tome tko ima pravo na Krim mogu zauzeti samo oni koji imaju i čvrstu političku agendu, tj. pro-zapadnu ili pro-ruski, dok svi mi koji nastojimo situaciju gledati s treće strane zapravo ni nemamo argumenata za apsolutnu podršku jednoj ili drugoj strani, jer obje raspolažu valjanim argumentima i kontra-argumentima.

Glede konflikta “unutarnja-vanjska” politika, Rusija je također ogledni primjer. Kako smo i naveli, njihova vanjska politika može pridonijeti stabilnosti na globalnoj razini. Sama činjenica da je Sirija pošteđena tragične sudbine koje su zadesile jedan Irak ili Afganistan već je sasvim dovoljan argument za rusku pozitivnu ulogu na međunarodnoj pozornici. To nipošto ne znači da bismo zbog tih, objektivno gledano pozitivnih, aspekata morali biti nekritični prema drugim segmentima ruske politike.Rusija je pod Putinom ostvarila veliki ekonomski napredak, tako nam barem brojke govore, no ostvarila je i Turska pod Erdoganom pa opet nećemo tvrditi kako je on idealan izbor za turski narod. Sve pozitivne strane Rusije ne mogu umanjiti njene kronične probleme, činjenicu da se moć u zemlji primarno nalazi u rukama nove oligarhije, da je jaz između bogatih i siromašnih podjednako nehumana mrlja kao i u drugim zemljama, da je sloboda otvorenog i nepristranog kritiziranja vlasti sve manja, da se Putin politikantski oslanja na utjecaj pravoslavne crkve i izlazi istoj u susret – što neminovno dovodi do brojnih kočnica u autentičnom razvoju ruskog društva. Nitko ne kaže da Rusija treba kopirati Zapadnu kulturu koja joj se nameće, no kočenje evolucije vlastite kulture podjednako je opasno.

Pojedine pogreške ruske vlasti poprilično su zakočile Rusiju koja je inače već mogla biti ne samo svjetska sila, već sila kojoj bi drugi narodi gravitirali. Toga je primjerice itekako svjesna Marine Le Pen, od koje bi Putin možda mogao i naučiti neke stvari. Na unutarnjem političkom planu Rusija je napravila nekoliko, gotovo šahovski, pogrešnih poteza čime su se izložili neviđenoj artiljeriji zapadne kontra-propagande.Primjerice, Rusija je svjesna kako pojedine Zapadne sile danas čak žele da uđu vojskom u Ukrajinu, žele taj scenarij jer bi time mogli krenuti s najvećim oružjem – ekonomskim sankcijama. Da li bi te sankcije uspjele, naročito sada kada je Peking spreman pomrsiti planove, je jedna sasvim druga priča. Činjenica jest kako je Kremlj prepoznao “zamku” u koju ih se mami te su zbog toga – koliko god to nekima bilo teško – za sada odustali od intervencije, pa čak i povukli svoju vojsku s granica. Na vapaj koji stiže iz Donjecka su se oglušili, pozive za pripajanjem istočnih ukrajinskih regija su ignorirali, granatiranje Slavianska dopustili itd.

Unatoč sve gorim scenama iz Ukrajine, Moskva je prepoznala jedan jako opasni scenarij koji se za nju pripremao te su pravovremeno stisnuli kočnicu, a kako stvari stoje sada više niti ne planiraju vojskom ulaziti u Ukrajinu.Zar nije to zanimljivo? Da su Putin i njegovi savjetnici uspjeli prepoznati suštinu klopke koja im se namještala u Ukrajini, a da nisu imali dovoljno političke mudrosti prepoznati jednu provokaciju pod nazivom Pussy Riot ili činjenicu da će njihov nedopustivo oštar stav prema LGBT zajednici završiti loše po njih same?Rusija je kapitalistička zemlja i kao takva primarno misli na svoje ekonomske interese, a u današnjem svijetu ekonomski interesi su jako usko vezani uz percepciju konkretnog tržišta. Čudno je da se netko u Rusiji još nije time pozabavio, no sigurno bi se detaljnom analizom moglo poprilično točno izračunati kolike je milijarde izgubilo rusko tržište samo zbog poteza kao što je bio zatvaranje članica Pussy Riota ili zabranjivanja Gay Pride manifestacije.

Pussy Riot dakako nije bio “glazbeni sastav” kako su Zapadni mediji tvrdili, već konkretan primjer političkog aktivizma koji ima i svoj naziv – ilegalizam. Vodstvo jedne zemlje koje su nosi s uvijek mogućom eskalacijom vojnog sukoba na globalnoj razini sebi jednostavno ne može dopustiti neprepoznavanje ilegalizma kao faktora koji se nipošto ne rješava na način da se inicijalnoj ideji daje njezin zacrtani cilj – uhićenje i progon.Što se pak tiče odredbi protiv ruske LGBT zajednice to je već daleko veći problem od ilegalista. Tu ruska vlada čini možda i najveću pogrešku kada je riječ o doslovno davanju, nuđenju, materijala kontra-propagandi. Ništa Kremlj ne bi koštalo prihvaćenje svih svojih stanovnika bez obzira na njihove različitosti. Štoviše, to ne bi ugrozilo niti rusku kulturu niti tradiciju, već joj dalo priznanje tolerancije. Nažalost, desilo se upravo suprotno – umjesto da država ostane posrednik između svih dijelova društva, Kremlj se odlučio na poprilično bliski odnos s crkvom što je neminovno dovelo do neželjenih ishoda, a za Rusiju definitivno do velikih gubitaka, kako ekonomskih tako i na drugim razinama.

Sve zemlje koje ikada dođu na ideju da se žele suprotstaviti dominaciji Zapada morale bi znati da je prva linija obrane uvijek obrana od demonizacije. Naime, kada demonizacija uzme maha, protiv te zemlje dopuštena su sva sredstva. Demonizacija je danas kudikamo snažnija no što je bila prije svega 10-ak godina, to smo jasno vidjeli i na primjeru reakcije naroda – za vrijeme napada na Irak na ulice Europe izašle su stotine tisuća prosvjednika, desetak godina kasnije, za vrijeme napada na Libiju, nije izašao gotovo nitko.Vratimo se na osnovnu misao – Rusija je još jedan primjer konfliktne unutarnje-vanjske politike koju je nemoguće posve proglasiti pozitivnom niti posve negativnom. Vratimo se na još osnovniju misao – vodeći se tim primjerima isto možemo konstatirati i za francuski FN. Njihova unutarnja politika je uvelike za svaku osudu, uz svega nekoliko pozitivnih aspekata (možda u poziciji vlasti ne bi bili toliko voljni nametati mjere štednje, no to ćemo vidjeti tek ako jednog dana FN zaista zavlada Francuskom).

No, kada govorimo o vanjskoj politici Nacionalnog Fronta – i koliko god to možda zvučalo čudno – ne možemo ne primijetiti da se radi o zaista pozitivnom pogledu na današnje događaje. Dakako, FN nije “pro-ruska” stranka niti ne zagovaraju da Rusija “ide do Kijeva” ili bilo što takvog – ne, njihov pogled na Ukrajinsku krizu je dapače vrlo racionalan, razboriti i istinski promovira de-eskalaciju kontra konflikta.U današnjoj Europi, kada zaista moramo već pomalo strahovati od novih ratova, takva vanjska politika ne samo da je dobrodošla, ona nam je nužna i prijeko potrebna. Sve što može zaustaviti francuski agresivni vanjski plan je za Europu jako dobro, pa makar to u isto vrijeme značilo i lošiji ishod za opći razvoj francuskog društva.

Druga bi stvar bila da se FN danas takmiči za prednost s pojedinim konkretnijim ljevičarskim opcijama, recimo s Lijevim Frontom (Front de gauche), no činjenično stanje “na terenu” je da se FN takmiči s jednom anti-narodnom, anti-radničkom i generalno anti-stabilizacijskom politikom koju predvode tzv. “Socijalisti” na čelu s Hollandeom. Da je Marine Le Pen bila predsjednica umjesto Sarkozya, gotovo sigurno ne bi bilo francuskog napada na Libiju. Da je bila predsjednica umjesto Hollandea, ne bi bilo slanja oružja islamo-fašistima u Siriji.

I što sada da radimo/kažemo kada u isto vrijeme znamo da ta ista Le Pen i njen Nacionalni Front doživljava imigrante kao što su nekoć (u početku) nacisti doživljavali Židove? Naravno da FN danas ne zagovara smještanje imigranata u logore kao što su nacisti kasnijih godina činili s Židovima i svim drugim “nepodobnim” stanovnicima Njemačke, ali u isto vrijeme znamo da niti nacisti po osvajanju vlasti nisu odmah krenuli s implementacijom svoje genocidne politike, već da je do toga došlo “postepeno”. Zar nemamo mi danas obvezu upozoriti na takve opasnosti? Na opasnost da bi jedna danas naizgled “blaža no ranije” desnica, već kroz nekoliko godina mogla postati novi genocidni stroj na teritoriju Europe?

Naravno da imamo tu obvezu i naravno da je ta obveza tu da nam maksimalno oteža posao. Ali i teški poslovi moraju se odraditi, nema smisla od njih bježati. Ako su Putin i Rusija primjer konfliktnih unutarnjo-vanjskih politika, FN je još daleko veći problem. Putin je konzervativni populist koji će se po potrebi osloniti i na radikalnije elemente kako bi držao svoju popularnost na iznimno visokim postocima, ali nije kripto-fašist (prikriveni fašist). Posrnuli Silvio Berlusconi u Italiji također je na razne načine pokušavao svoju popularnost držati na visini i koliko god zamjerki našli Silviju, opet je činjenica da on nije bio kripto-fašist.Kada govorimo o Le Pen, to je već druga priča. Ona je kćer utemeljitelja FN-a koji zaista jest fašist, a ona bi mogla biti samo vješti govornik i PR stručnjak koji će dobro prikriti pravu prirodu FN-a.

To su stvari na koje moramo upozoravati, stvari kojih moramo biti svjesni prije no što uopće krenemo razmatrati aktualne vanjskopolitičke stavove Nacionalnog Fronta.Dakako, ovo nije samo isprazni uvod za nastavak teksta kojeg bismo počeli s “rekavši sve ovo…” ili pokušaj balansiranja na način da prvo ističemo negativno kako bismo isto poklopili nečim pozitivnim. Od korištenja vještine pera nemamo ništa ako zaista želimo sagledati FN kao konkretnu pojavu na europskoj sceni i to u kontekstu aktualne, itekako opasne, krize u Ukrajini.Liderica FN-a dala je danas intervju za njemački list Der Spiegel (zanimljiv potez uredništva koje je od početka krize zauzelo jako anti-ruski stav, očito je kako su mediji svjesni da plasiranje njihovih poruka mora imati veću ravnotežu, što je dakako pohvalno) te se pritom osvrnula na pitanje Ukrajine.Le Pen isti;e kako “Europa snosi odgovornost” za ono što se događa u Ukrajini. Ovo nije prvi put da ona iznosi ovakav stav, štoviše, ovo je stav koji ni nije tipično europsko “desničarski”, već se nazire u kompletnom političkom spektru anti-establišment stranaka, bile one desnica, ljevica ili nešto treće .

Marine Le Pen navodi kako ona podupire ideju federalizacije Ukrajine te tvrdi kako Europa “dolijeva gorivo na vatru” kada nudi partnerstvo zemlji gdje polovica stanovnika “gleda prema Istoku”. To su sve njeni stavovi koje smo znali i ranije, no ovaj segment je posebno zanimljiv – “Europa namjerno prikazuje Rusiju u lošem svijetlu kako bi udovoljili SAD-u, no umjesto da čekaju na naputke Washingtona, Europa bi morala imati svoj vlastiti stav”, rekla je Le Pen u razgovoru za njemački list.U kolotečini europske usnule marionetske politike ovo su zaista radikalne izjave. “Amerikanci žele proširiti svoj utjecaj globalno, naročito u Europi, zbog svojih vlastitih interesa, a ne naših”, rekla je liderica FN-a. “Europska Unija glupo vodi Hladni rat protiv Rusije na štetu vlastitih interesa. S druge strane ruski predsjednik Vladimir Putin je patirot. Njemu je stalo do suvereniteta vlastitog naroda. On shvaća kako mi zajedno branimo iste vrednote, vrednote europske civilizacije”, zaključila je.

Ne iznenađuje da je ruska vladajuća stranka, Ujedinjena Rusija, poželjela Marine Le Pen i njenoj stranci Nacionalni Front “sreću na predstojećim izborima” neposredno pred održavanje EU izbora prošlog mjeseca. Neki će reći kako je ovo dokaz da se Putin “povezuje s desničarima”, što dakako nema apsolutno nikakve logike – Rusija je veliki saveznik Venezuele i Kube gdje su na vlasti očiti ljevičari. Činjenica jest da će Rusija imati dobre odnose sa svim vladama i režimima koji pružaju otpor utjecaju Zapada – a ako se Europa nastaviti razvijati u ovakvom pravcu, uskoro ćemo možda trebati i odbaciti ovaj termin “utjecaj Zapada” te ga zamijeniti točnijim “utjecaj SAD-a”.U konačnici, šteta je da je moralo doći do toga da desničarski FN bude taj koji će deklarirati neke istine i činjenice o podređenom i marionetskom položaju današnje Europe. Opet, to ne iznenađuje, jer jedan dio dominantne europske ljevice je uvelike odustao od otpora američkom utjecaju što je neminovno stvorilo jedan veliki političku vakuum kojeg danas preuzima desnica, ali i onaj dio ljevice koji nikada nije napustio svoje ideale.

(Kliker.info-Advance)