Ernis Komarica : Sve je lijepo, sve je krasno, ali mi smo ovdje stranci i uvijek ćemo to biti
Sarajlija Ernis Komarica je svoju sreću i nafaku pronašao u SR Njemačkoj. Sa suprugom Hajrijom i sinovima Arminom, Džanom i Dinom živi u Sindelfingenu, gradu u njemačkoj saveznoj državi Baden-Wirtemberg, jednom od 25 općinskih središta okruga Beblingen, čuvenom po proizvodnji kralja automobila – mercedesa. Gospodin Komarica se bavi privatnim biznisom i u obližnjem Magstadtu ima svoj autoservis. Najviše brine o mercedesima, ali i ispravnosti drugih vrsta auta.
– Rođen sam 26. januara 1968. godine, u Sarajevu, u Starom Gradu. Još kao dječaka zanimala su me auta i elektronika. Nakon osnovne škole, upisao sam automehaničarski zanat. U Sarajevu sam radio u TAS-u, u servisnom centru, kaže Ernis Komarica.
Kako da dođete baš u Njemačku?
– U Njemačkoj mi je živjela tetka, pa sam nakon odsluženja vojnog roka 1989. godine, svake godine dolazio po tri-šest mjeseci da radim. Tu sam se zadesio i kada je u našoj domovini izbio nesretni rat. Taj period je bio baš težak za mene. Boljelo me sve to što se dešava. Brinuo sam za svoje i djevojku Hajriju koji su ostali u Sarajevu. Bila je to jaka ljubav, a Hajrija i ja smo i danas zajedno. S druge strane, ova zemlja me je uvijek interesovala jer se u njoj cijeni rad, red i disciplina. Dvanaest godina sam radio u Švarcvaldu, a već 10 godina u Magstadtu imam svoj autoservis. Popravljamo sve vrste automobila. Najviše mercedese, jer ih ima najviše. Naše mušterije su, uglavnom, Nijemci, ali ima i mnogo ljudi sa prostora bivše Jugoslavije.
Šta je najvažnije u poslu da bi čovjek uspio?
– Da bi se uspjelo, najvažnije je da je čovjek vrijedan, pošten i da ima zdravo razmišljanje. Važno je i povjerenje ljudi s kojima i za koje radite. Ja sam čitav život u svom poslu i trudim se da budem fer prema ljudima. Zadovoljstvo je kad primijetite da ljudi prijeđu i po 150 km da bi im u mom servisu popravili auto.
U Sindelfingenu ste kupili kuću, imate siguran i unosan posao. Jeste li zadovoljan, sretan čovjek?
– Jesam, zadovoljan sam i sretan čovjek. Kuće ovdje i u Sarajevu nisu bile moje posebne želje. Moja najveća želja je bila da imam djecu i to mi je dragi Bog dao. Kao i sve ostalo. Ja sam samo bio vrijedan i puno radio, sve ostalo je dolazilo samo po sebi. Sa suprugom Hajrijom imam tri sina: Armin (14), Džan (12,5) i Din (11). Oni su naše najveće bogatstvo. Sinovi vole fudbal, svakodnevno treniraju i igraju za njemačke klubove. O njima najviše brine supruga jer ja puno radim, ali mi je zadovoljstvo provoditi vrijeme s njima. Posebno subotom i nedjeljom kad su turniri i utakmice
Oni koji vas bolje poznaju, znaju da osim automobila volite i muziku?
– Rođen sam na Vratniku i oko mene je uvijek bilo puno muzičara i pjevača. Sarajevo je muzički, umjetnički grad, pa sam zbog toga i ja, valjda, zavolio muziku i pjevanje. To ostaje u srcu. Iako se nikad nisam potpuno posvetio pjevanju, volim zapjevati, a u mojoj firmi i danas ima jedna prostorija sa svim muzičkim instrumentima u kojoj se najljepše odmorim. Tu sa prijateljima znam napraviti i lijepe fešte.
Koliko ste ostali vezani za domovinu? Ima li nostalgije za Sarajevom?
– Nostalgija je svakodnevna. I supruzina i moja familija je u Sarajevu. Mi se dolje najljepše osjećamo i kad god nam se ukaže prilika, idemo u Bosnu i Hercegovinu. Skoro svaki raspust. U Sarajevu, na Kobiljoj Glavi, blizu stadiona Koševo napravili smo veliku kuću. I naša djeca se raduju svakoj posjeti Sarajevu. Dolje imaju društvo i osjećaju se lijepo.
Planirate li se nekada vratiti u Bosnu i Hercegovinu?
– To mi je uvijek na pameti. Što se tiče supruge i mene, da nije djece, sutra bismo se vratili. Mi bismo i dolje mogli lijepo živjeti. Supruga je imala odličan posao u Elektroprivredi, a ja bih sa svojim poslom i dolje mogao zaraditi kao i ovdje. Ovako, naša priča je ista kao i priča većine. Ovdje smo zbog djece i njihove budućnosti. Kod nas loša politika kroji sve sfere života. Svi napreduju, a mi se godinama vrtimo u začaranom krugu. Ovdje je sve organizovanije, sigurnije, posebno budućnost naše djece. Ali, ni Bosna nije daleko.
Prema nekim podacima u dijaspori danas živi više od polovine građana iz BiH. Imate li za njih neku poruku?
– Imam. Ne okrećite leđa svojoj domovini, svojoj državi i svom porijeklu! Moramo znati ko smo, šta smo i odakle smo, ko su nam djedovi i pradjedovi. Sve je lijepo, sve je krasno, ali mi smo ovdje stranci i uvijek ćemo to biti. Zato je važno da sačuvamo svoj identitet i svoj jezik. Još je važnije da svemu tome naučimo našu djecu.
Haris Halilović (Moja BiH)
Jedan komentar