Kliker.info

Legendarni Enver Marić, jedan od najvećih i najomiljenijih sportaša Mostara i cijele bivše države kojega u sportskim krugovima zbog svojih golmanskih sposobnosti još uvijek zovu “Leteći Mostarac” iduće se godine planira vratiti u svoj grad zauvijek. Nakon operacije srca i teškog moždanog udara koji ga je zadesio prije pet godina oporavio se gotovo u potpunosti.

Profesor doktor Miralem Pašić, Tuzlak koji je u Njemačkoj Mariću uradio operaciju srčanog zaliska, napravio je maestralan posao. EKG nakon operacije je toliko uredan da ne pokazuje niti naznake prošle operacije. Iako Berlin gdje trenutačno živi po svim teorijskim objašnjenjima za srčane bolesnike ima bolju klimu od Mostara, kod Marića je u praksi stanje drukčije. Sada se nalazi na odmoru u svome rodnom gradu u koji se uvijek rado vraća.

U augustu ima zakazan novi kontrolni pregled za koji ne sumnja da će biti uredan. “U Mostaru ne osjećam nikakve tegobe. Fizički se tu osjećam bolje i pored ovolike vrućine”, kazao je Marić u intervju za Dnevni list. Ovaj “Panter s Neretve” unatoč svjetskoj slavi i vremenima kada su ga veliki svjetski nogometni izbornici uvrštavali u prvih jedanaest europskih pa i svjetskih postava u običnoj konverzaciji izaziva divljenje zbog svoje skromnosti i jednostavnosti. Nakon Veleža i transfera u njemački Shalke 004, Hertu i kasnije Fortunu i velike nogometne i trenerske karijere sada svoj smiraj nalazi u obitelji i druženju s prijateljima iz djetinjstva.

Hajdemo krenuti od Vašeg djetinjstva. U kojem dijelu Mostara ste odrasli i kako su u vrijeme Vašega djetinjstva izgledale kvartovske igre? Čime ste se kao djeca bavili?

– Odrastao sam kod Đačkog doma u Ulici Stjepana Radića oko koje se vrti cijeli moj život. Moja supruga Mirela je također odrasla u toj ulici i tu i danas imam stan. Sve je bilo drukčije u vrijeme moga djetinjstva. Za mene je to bilo najljepše vrijeme života. Bilo je puno djece i svi smo igrali lopte. To je bilo naše jedino zanimanje. Igralo se na ulici, u dvorištu, po travnjacima. Gdje je god bilo slobodnog prostora, tu se igralo. Velež je tada organizirao čuvene mahalske turnire. Upravo iz tih turnira su regrutirana Veležova najslavnija imena koja su kasnije postali poznati diljem Europe i svijeta. To je bio kraj pedesetih i početak  šezdesetih godina. Nogomet je bio najvažnija stvar na svijetu.

Je li bio važniji od škole i školskih zadataka? Kako su roditelji tadašnje djece gledali na takvo provođenje slobodnog vremena?

– Škola me nije puno zanimala. Roditelji su nas tjerali da učimo, ali se ne sjećam da smo baš puno energije ulagali u svladavanje školskih zadataka. Išao sam u Treću, a poslije u Desetu osnovnu školu. Kasnije sam krenuo u Srednju elektro školu. Nije mi išlo. Prebacio sam se u strojarsku i završio zanat za tokara. Govorilo se da je dobro imati zanat u rukama! (smijeh).

Danas je aktivno bavljenje sportom za djecu zahtjevnije nego ranije. Roditelji vode malu djecu na treninge i do tri ili četiri puta tjedno. Kakvi su bili Vaši počeci i prvi profesionalni nogometni koraci?

– Tri put – četiri tjedno?! O čemu vi govorite?! Ja sam trenirao svaki, ama baš svaki dan. I nisu me vodili roditelji nego sam išao sam! Štoviše, oni su mi branili pa sam bježao! Na prvom mjestu prioriteta mi je uvijek bila lopta. Sanjao sam postati golman i uspio sam!

Zašto baš golman?

– Veliki Ivan Ćurković, tadašnji golman Veleža, bio je moj susjed. Kasnije je otišao u Partizan. Bio je i golman reprezentacije i kasnije je otišao u Francusku. On mi je bio idol. Bio sam uvjeren da s prozora gleda mene kako igram. Kasnije mi je rekao da me u to vrijeme nikada nije ni pogledao. Igrom slučaja, nakon nekoliko godina branio sam za reprezentaciju Jugoslavije na utakmici u Moskvi, a on je bio na klupi kao rezerva. I tada sam mu se divio. U međuvremenu smo postali veliki prijatelji što smo i danas.

Je li tadašnji veliki nogometni uspjeh podrazumijevao druženje, a društvenom elitom i onima koji žive na visokoj nozi? Kako ste se Vi kao mali čovjek iz Mostara osjećali kada ste upali u visoko nogometno društvo?

– Moje društvo je uvijek bilo društvo iz ulice. U vrijeme mojih velikih nogometnih uspjeha su vladali drukčiji kriteriji nego danas. Stil života sportaša je bio drukčiji. Svijet nije bio digitaliziran kao sada.

Danas je nogomet postao industrija u kojoj se vrte enormne količine novca. Je li po Vama nogomet na neki način izgubio dozu zdrave društveno natjecateljske igre u odnosu na ranije.

– Nogomet su igrali i danas igraju ljudi koje vole loptu. Što iz toga prave klubovi, to je biznis koji spada u neku drugu sferu. Način financiranja klubova je stvar ljudi koji vode klub. Ali i osim toga nogomet se igra iz ljubavi. U tome smislu se ništa nije promijenilo u odnosu na prije.

Što je osim talenta presudni čimbenik za uspjeh?

– Upornost, cilj i orijentacija. I orijentacija je odmah iza toga. Mladi i perspektivni igrači moraju naći dobrog voditelja koji će ih znati usmjeriti. Ja sam imao sreću raditi sa Žarkom Barbarićem koje me je trenirao. Imao sam u njega kao i on u mene neograničeno povjerenje. Možda je to bio presudni čimbenik moga uspjeha.

O poznatom trojcu BMW – Bajević, Marić, Vladić se u Mostaru i danas priča s ponosom. Jeste li u kontaktu sa svojim suigračima danas?

– Naravno da smo u kontaktu. Duško Bajević krajem mjeseca dolazi iz Atene gdje je sportski direktor. S Franjom Vladićem Kuljom sam bio neki dan. Ostali smo dobri cijeli život. To su moji prijatelji i kolege s kojima sam proveo pola života. Igrali smo zajedno u zlatnom dobu Veleža. Zabijali smo golove najvećim jugoslavenskim klubovima i zajednički ostvarivali velike uspjehe.

Kada se okrenete unatrag i pogledate svoj život i nogometnu karijeru postoje li neke stvari koje bi danas uradili drukčije?

– Sve je za mene u životu bilo idealno. Ne bih ništa mijenjao. Ispunio sam svoju želju biti golman i kasnije trener.

Koju utakmicu i koji svoj potez pamtite kao jedan od najupečatljivijih?

– Dana 9. maja 1973. sam u Münchenu obranio penal Gerdu Mülleru, tadašnjem najboljem strijelcu Europe. Igrale su reprezentacije Jugoslavije i Njemačke. Pobijedili smo 1:0. Najbolje od svega je bilo to što sam ja obranio penal, a naš Mostarac Duško Bajević je dao gol! To je bilo čudo! Imali smo dvostruko slavlje. Takve stvari se ne zaboravljaju!

Doživjeli ste mnoge svijetle trenutke u karijeri, ali sigurno da je bilo i onih o kojima nerado govorite? Hajdemo se prisjetiti takvog jednog trenutka.

– Bilo je svega, i dobrih i loših poteza. Jedan sam od rijetkih golmana koji je primio gol s gola na gol! Velež je igrao s Radničkim iz Niša. Njihov golman Dragan Pantelić mi je sa sto metara zabio gol! U to vrijeme sam bio mlađi i malo žešći pa nisam dao da se u klubu o meni puno negativno raspravlja tako da nije bilo velikih komentara na tu temu. Ja i danas o tome razmišljam. Neki ljudi se češće prisjećaju dobrih trenutaka, a ja se, eto, više sjećam tih nekih lošijih.

Kakva je, po Vama, općenito situacija u BiH nogometu?

– O tome možemo razgovarati s više aspekata. Bio sam prije par dana u Zenici na utakmici reprezentacije i Izraela. Način na koji ljudi bodre i vole reprezentaciju je za čistu desetku. Kvaliteta i način na koji smo mi tu utakmicu odigrali nije na zavidnoj razini. Pobjeda 3-1 ipak daje nadu da se može nešto napraviti. Vidjet ćemo kako će se stvari odvijati dalje. Pored znanja i truda, u svemu je potrebna i jedna doza sreće bez koje se ne može ništa napraviti.

Državne lige zemalja iz okruženja su u smislu nogometne kvalitete zadnjih 20 godina stagnirale. Kada će, po Vama, sazrjeti vrijeme za osnivanjem regionalne nogometne lige po uzoru na košarkašku?

– Regionalna liga bi bila spas za nogomet. To ovisi o ljudima. Iako ja ne vjerujem da će se to dogoditi u skorije vrijeme. UEFA je ta koja odlučuje. Za regionalnu ligu klubovi i financijski moraju bolje stajati. Trebaju se imati odgovarajući uvjeti što velika većina klubova danas sebi ne može priuštiti.

Davor Šuker je od nedavno u Izvršnom odboru UEFA-e? Koliko on svojim angažmanom može pomoći Hrvatskoj u unaprjeđenju nogometne lige i uvjeta u kojima nogometaši u Hrvatskoj danas treniraju. Smatrate li da i BiH na neki način u njemu može imati svoga zagovornika u toj krovnoj europskoj nogometnoj organizaciji?

– Šukeru prognoziram fantastičnu karijeru u UEFA-i i FIFA-i. On je mlad čovjek i rano je ušao u utjecajne nogometne krugove što će i za hrvatski nogomet biti pozitivno. Vjerujem da će Šuker svojim lobiranjem pomoći i BiH. Na primjer, BiH može sutra podnijeti zahtjev UEFA-i za financijsku pomoć pri pravljenju sportskih terena. Te zahtjeve odobravaju određene komisije. U tome smislu nam Šuker svojim zagovorom može pomoći. I BiH je kao članica glasovala za njega da uđe u izvršni odbor. S njim njegujemo dobre odnose i vjerujem da će on to znati i uzvratiti.

Nogometna javnost je danas polarizirana u naklonjenosti Barceloni odnosno Realu. Što Vi kažete na to? Messi ili Ronaldo?

– Nemam nikakve dvojbe po tome pitanju. Leo Messi je uvjerljivo i bez dvojbe najbolji igrač svijeta. Ronaldo je strašan igrač, ali Messi je bez konkurencije. Klub u kojemu igra Messi je automatski 30 posto bolji od drugih klubova. Barcelona je po meni najbolji klub na svijetu. Ja najviše volim Bayern, ali je Barcelona trenutačno najbolja. Od svih liga pratim isključivo Njemačku. Druge klubove gledam u Ligi prvaka. Volim njemački nogomet.

Koji je, po Vama, danas najbolji svjetski golman?

– Vratar njemačke reprezentacije Manuel Neuer. Nijemci imaju još pet-šest mladih golmana koji fantastičnim potezima pokazuju da će imati svjetsku dugogodišnju karijeru.

Stariji Mostarci mahom s nostalgijom pričaju o nekom starom Mostaru i ranijim vremenima. Je li se u Mostaru još osjeti duh vremena iz sedamdesetih i osamdesetih godina prepoznatljiv po jedinstvenom humoru i specifičnim “smicaličkim” šalama?

– Družim se sa starim prijateljima i naravno da među nama toga ima. Međutim, dolaze mlađe generacije s drukčijim stilom života i drukčijim razmišljanjem. To je neizbježno i ništa neobično. Vrijeme nosi svoje. Mlađim ljudima su druge stvari bitne.

Hoćete li se vratiti zauvijek?

– Planiram iduće godine. I pored vrućine, ovdje se čak i fizički bolje osjećam. Tu je moj dom. Berlin nema Neretve. I tamo je odlično, ali Mostar je Mostar.

Kako ćete provoditi vrijeme tada?

Ja se uvijek i iznova radujem životu. Imam sretnu obitelj, moja supruga Mirela, sinovi Teo i Leo koji su mu podarili četvero unučadi me čine sretnim čovjekom. Tu su i moji prijatelji s kojima sam odrastao. Ne spadam u one koji kažu da je najbolje vrijeme iza nas. Život je lijep. Zašto u njemu i u šezdeset sedmoj godini ne uživati punim plućima?!

Valerija Ćorić n(Dnevni list)