Enver Marić : Ja sam kriv što nisu uspjeli Mrgan, Tanović, Njeguš, Tojaga…
Pisati o Enveru Mariću, nekadašnjem golmanu Veleža i jugoslovenske reprezentacije, vrlo je teško. Kako u ispravnom svjetlu prikazati tu ljudsku i fudbalsku legendu? Kako opisati gromadu od čovjeka i sportistu koji je svojom pojavom na fudbalskom nebu bivše Jugoslavije zasjenio mnoge dotad neprikosnovene zvijezde? Nije Mara tek onako ponio nadimke "Panter sa Neretve" i "Leteći Mostarac". Oni koji poznaju Mostar i mostarsku raju znaju da bi svako drugi sa takvim nadimkom bio ismijan i to do te mjere da bi morao seliti iz grada na Neretvi. Ali, Marić ne! On je bio prihvaćen, hvaljen, slavljen i voljen, i nikada osporavan. Volio je Mostar i Mostarce, ali i oni njega..Kako reče nedavno jedan moj kolega; Marić je vjerovatno bio bolji i od slavnog Beare! Ali, Beara je bio stariji i pripada onoj slavnoj Bobekovoj generaciji i zato za Bearu kažu da je najbolji golman svih vremena. No, u svakom slučaju, Marić je najbolji golman kojeg je Bosna i Hercegovina ikad imala. Svojevremeno je važio za najboljeg golmana Evrope i za jednog od najboljih u svijetu. Novinari su se takmičili ko će ga ljepše opisati. Dok su djevojačka srca treperila i žudila, protivnički igrači su najviše strahovali od bliskog susreta s njim. Jer, naći se oči u oči sa panterom, priznat će te, ne zvuči nimalo prijatno. Neposredan povod za razgovor sa Letećim Mostarcem bio je njegov 61. rođendan. Imali smo namjeru, 23. aprila čestitati mu preko novina, ali… "Moram vam nešto reći! Svugdje piše da sam rođen 23. aprila i to je oficijelni datum koji je u svim mojim dokumentima, a ja sam, u stvari, rođen 16. aprila 1948. godine. To je neoficijelno, ali je tačno", kroz smijeh će popularni Mara.
Kako je to moguće?
"Ni sam ne znam kako je do toga došlo, ali nikad to nisam ni probao ispraviti. Malo neobično, ali je tako".
Kod Vas je i sam početak golmanske karijere bio neobičan. I, ta prva utakmica…
"Da. Bilo je to 1967. u Beogradu na Marakani. Prvenstvena utakmica protiv Zvezde. Prvo poluvrijeme 3:0 za Zvezdu. Poslije odmora vidim nema golmana Alfonsa Horvatića. Ostao u svlačionici. Zašto, ni dan danas mi nije jasno. Doduše, nisam nikad ni pitao. Trener Mirko Kokotović, najveći gospodin koji je ikad došao u Mostar, kaže: stani na gol. U drugom primimo još jedan gol. Autogol. Dao mi ga Zeko Selimotić, glavom. Iako smo izgubili 4:0, mene su hvalili na sva usta".
I Horvatića više nije bilo na golu Veleža?
"Branio je on još. Na sljedećoj utakmici u Mostaru, protiv Hajduka, njega zabole leđa. Bilo je nekoliko minuta do kraja i ja uđem. A, tad došao u Hajduk Vardić iz Niša, zajedno sa Holcerom. Sjajan tandem. Neko mi od naših igrača vrati loptu i ja je uzmem i pođem da je što prije izbacim, a Vardić ispred mene. Ja lijevo, on lijevo, ja desno, on desno. I onda mu udarim šamar. Nikad sebi nisam mogao objasniti zašto…"
Na vašu sreću, tada nije bilo crvenih kartona…
"Da. Sudio je Čanak iz Beograda. On trči i govori; napolje! A, Kema Šestić će njemu; kako bolan, đe će napolje, pa tek je ušao? I, drži, nedaj, ostadoh ja do kraja utakmice, koju smo, opet, izgubili 0:1."
Naredna utakmica je bila u Zagrebu. Branili ste od početka?
"Da, ali smo i tu utakmicu izgubili i to 0:3."
Ko je tada bio kriv za golove?
"A, ko će znati…? Ma uvijek je golman kriv."
I, konačno utakmica protiv Partizana, a Velež se bori za opstanak…
"Ako se izgubi, ispada se iz lige. E, tu smo pobijedili 1:0. Branio sam, po mnogima, odlično. Zadnja, odlučujuća, je bila protiv Maribora u Mostaru. Maribor je vodio prvo poluvrijeme 1:0. Ali smo na kraju pobijedili 5:1. Svih pet golova dao je Duško Bajević".
Inače, vaš veliki prijatelj…
"Jeste, mi smo počeli zajedno u juniorima. Zajedno smo došli u prvi tim Veleža, zajedno u reprezentaciju Jugoslavije. Istovremeno smo otišli u inostranstvo. On u Grčku, a ja u Njemačku. Vratili smo se u Velež poslije inostranstva. Igrali opet zajedno. On je bio šef-trener tri godine, a ja sportski direktor. Kasnije je on bio sportski direktor, a ja trener jednu godinu. Faktički, od početka do kraja, zajedno".
Stiče se utisak kako prije vas nije bilo mnogo mladića koji su bili voljni stati na gol? Nakon vas, svi su željeli biti golmani…
"Bilo je dobrih golmana u Mostaru, a i u Jugoslaviji i prije i poslije mene. Svaki klub je imao najmanje po jednog dobrog golmana, ali je činjenica da je mnogo golmana propalo zbog mene. Dugo sam branio. Punih 19 godina. Ako računamo da sam dvije godine bio u inostranstvu, jednu u vojsci…, znači, punih 16 godina niko nije imao šansu zbog mene stati na gol. Jedan Mrgan, pa Njeguš, koji je poslije otišao u Željezničar, Tanović, Tojaga…, svi su oni bili i ostali u mojoj sjeni. Velika šteta, ali to je fudbal".
Ipak, vi ste zasluženo stajali na golu sve te godine…
"Borio sam se. Takav sam. Ako bih propustio trening, to je za mene bilo ravno katastrofi, a kamoli utakmicu. Znao sam na poluvremenu blokade primati, braniti sa slomljenim prstom. Većinom smo svi ranije takvi bili. Nama je fudbal bio sve. Sada to, nažalost, nije tako. Sve se promijenilo. Fudbal im je sporedna stvar, a sve što zarađuju, zarađuju u fudbalu".
Je li još neko u vašoj familiji bio sportista?
"Ma jok, svi su bili antisportisti, ali sam zato imao podršku od svih njih. I od roditelja, i od braće, kasnije kada sam se oženio, i od supruge Mirele. Kad se tome doda moja upornost. Pa, sa 11 godina počeo sam trenirati sa juniorima Veleža, svi su bili od mene stariji četiri, pet godina. Moj moto je glasio; Raditi, raditi i slušati, od prvog pa do zadnjeg dana karijere…"
Kakve ste trenere tada imali?
"Strašne! U juniorima je to bio Mensud Dilberović Peko, a u prvom timu Žara Barbarić. Njemu sam puno vjerovao. Uvijek sam slušao njegov savjet i na kraju je ispalo da je tako najbolje bilo".
Vaša generacija je plijenila igrom gdje god da ste igrali. Čuveni "BMV" iz Mostara (Bajević, Marić, Vladić), bio je znan širom Evrope.
"I sada, ovdje u Herti, imamo masera koji je, naravno, mlađi od mene. Kao dijete skupljao je naše slike i sličice… Nisam mu vjerovao dok mi ih nije donio na trening i zamolio me da mu ih potpišem".
Velež je vaše vrijeme imao najviše navijača, nakon klubova iz "velike četvorke" (Dinamo, Hajduk, Zvezda, Partizan)…
"U Mostaru se nije moglo nikome podvaliti. Znali su šta vrijedi, a šta ne. Mi smo tada igrali atraktivan fudbal. Imali smo jaku ekipu. Bili su to igrači koji su svugdje garantovali spektakl. Znali smo na gostovanjima Dinamu, Partizanu, Hajduku ili Zvezdi dati po tri gola i to kao od šale… Imali smo i trenera koji je zajedno s nama prešao iz juniora u prvi tim, rahmetli Sulu Rebca. Po mnogima bila je to najkvalitetnija generacija Veleža ikada. Ipak, generacija Tuce, Kajtaz, Karabeg, Jurić jedan i drugi, Barbarić, Petranović…, bili su rezultatski uspješniji od nas".
Ipak, svi koji dobro poznaju obje generacije, uvijek bi vašu stavili na prvo mjesto?
"Malo je nezgodno o sebi i svojoj generaciji. Pa dobro, imali smo sjajne igrače, počev od odbrane; Ristić, Hadžiabdić, Glavović, Pecelj, pa Čolić koji je, kao vezni igrač, davao po osam-devet golova po sezoni. Naprijed su bili Vladić, Bajević, Vukoje, Topić… Nažalost, nismo nikad bili prvaci".
Proglašeni ste 1973. godine najboljim golmanom i fudbalerom Jugoslavije. Poseban kuriozitet?
"Bilo je to prvi put, ako se ne varam, da je jedan golman proglašen i za najboljeg fudbalera Jugoslavije. Ne samo ja, cijeli Mostar je slavio…
A, pored mene to su priznanje dobili Bajević, Džemal Hadžiabdić, Slišković, Halilhodžić, mislim i Tuce…"
I rekord po broju odigranih utakmica za Velež pripada Enveru Mariću. Pominje se brojka od preko 600 utakmica?
"Nisam to nikad računao. Ko će sve popamtiti? Ja sam brojao samo prvenstvene, a njih je bilo tačno 449. Praktično, to je 14 godina neprekidnog igranja. Apsolutni rekord svih vremena u bivšoj Jugoslaviji."
Nosilac ste i rekorda uzastopno odigranih utakmica…
"Mislim da je to 126 ili 132 utakmice u nizu. Četiri, pet godina bez pauze. U stvari, nisam siguran da taj rekord još uvijek pripada meni."
Branili ste nemoguće, ali i primili gol sa 80 metara…
"Bilo je više. S gola na gol. Dragan Pantelić iz Radničkog iz Niša mi je dao taj gol. Nisam to smatrao tragedijom, čestitao sam mu. Napravio je čudo. Eto, u Berlinu sam trenirao Gabora Kiraljija. On je dao gol s gola na gol. A ovaj Poljak Kuščak, drugi golman u Mančesteru, on je primio gol s gola na gol. Sa obojicom sam dugo radio".
O vama se ponešto pojavi na internetu, vrlo rijetko i vrlo šturo…
"Da, i kad to vidite, piše da je Enver Marić branio u Veležu i Šalkeu, bio trener Veleža, Fortune i sad je u Herti i to je to. Ništa više. Bogati, kao da nisam ni igrao (smijeh)…"
Mnogo toga je, nažalost nestalo u ratnom vihoru…
"Da. Najviše mi je žao što više nemam sliku svoga oca i majke. U kući su mi ostali i mnogobrojni pehari, priznanja…Nestao je i zlatni sat sa posvetom, koji sam dobio kada sam igrao sa Draganom Džajićem za reprezentaciju Evrope, protiv Južne Amerike, a to je bila jedina utakmica koju su zajedno organizovale FIFA i UEFA. Ali, eto, ostale su uspomene. Ni to nije ponekad loše. U usporedbi sa onim što su drugi izgubili, zdravlje ili djecu, svoje najmilije.., to nije vrijedno ni pomena."
Najčešći epitet uz vaše ime je Leteći Mostarac. Isto tako su nazivali i Emira Balića, legendarnog skakača sa Starog mosta.
"Emir je nešto drugo. On je u gornjoj klasi, ne može se to porediti sa ovim mojim, a letio je i po 30 metara. Posebni su to ljudi".
Niste nikad skakali sa Starog mosta?
"Nisam, ali jesam sa pećina. To je malo manje od Starog mosta… Kad sam bio trener Veleža obećao sam da ću skočiti sa Titovog mosta ako budemo prvi. Nažalost, nismo bili prvi, a skočio bih".
Šta je to što vas je najviše obradovalo u životu?
"Najviše sam se obradovao rođenju moja dva sina i sada unučadi. Imam tri unuke i jednog unuka. To je životna poenta".
Neposredno pred početak rata ljudi su imali kakvu takvu egzistenciju. Mnogi su se bili i dobro snašli, i onda je sve propalo…
"Već 1990. napustio sam Velež i na sve funkcije koje sam imao dao sam ostavku. Poslije Bajevića, Kvesića i mene, došli su drugi. Halilhodžić i Hadžiabdić. Otvorio sam export-import firmu zajedno sa Kvesićem i našim prijateljem Kapićem. Išlo je odlično dvije godine i onda je sve preko noći nestalo. Zbog rata".
U Njemačku ste stigli 1993. godine, na poziv prijatelja.
"Tada je Ristić bio trener Fortune iz Dizeldorfa i pitao me; da li bih htio raditi kao trener golmana, što sam i prihvatio. Tad je Fortuna bila u trećoj ligi. Zajedno smo je doveli sve do Bundeslige. Ostao sam tu pet godina. Poslije me je angažovala Herta, i već 11 godina sam u Berlinu".
Nedostaje li vam Mostar?
"Kako da ne. Pogotovu tih prvih godina. Stanovao sam u Esenu i svaki dan sam putovao za Dizeldorf i nazad. Često nisam uopšte registrovao ni gdje sam bio ni šta sam radio. Mislima sam bio u Mostaru".
Vratimo se malo Veležu. Ovom sadašnjem, koji je u nezavidnoj situaciji…
"Da, to traje već par godina. Ljudi koji su sada u Veležu bore se grčevito. To je borba za goli život. Ipak, uspijevaju da se održe. Treba svim tim ljudima odati priznanje za njihov rad. Međutim, nije samo Velež u problemima. Skoro svi klubovi u BiH imaju velike probleme".
Stadion Pod Bijelim brijegom?
"Po meni, to je već riješena stvar. Stadion je uzeo Zrinjski, tako da ja više ne vjerujem u Veležov povratak Pod Bijeli brijeg. Uostalom, to je stvar politike…"
Kakve su šanse bh. reprezentacije u borbi za Mundijal 2010?
"Sa dolaskom Ćire Blaževića šanse da odemo na Svjetsko prvenstvo su velike. To je već evidentno. Ipak, tek sad dolaze prave utakmice gdje ne smijemo kiksati. Ćiro je stvorio atmosferu, jednu vrstu euforije koju on zna držati pod kontrolom. Od srca mu želim da nastavi tako. On je genije. Takva energija u tim godinama, takva lucidnost…, to je nevjerovatno."
Zanimljivo, nikad niste odbili dati intervju nijednom novinaru…
"Odbio nisam, ali sam se znao naljutiti na pojedine. U principu, ne treba nikome smetati da obavlja svoj posao. Može čovjeku ponekad neki osvrt ili kritika i da ne odgovara, ali svako ima pravo na svoje mišljenje", kazao je u intervjuu za "San Sport" Enver Marić, najbolji golman kojeg je BiH ikada imala.
Turniri mahala…
"Nama djeci, bio je glavni cilj, poslije mahalskog turnira ući u uži izbor i početi trenirati u Veležu, a kasnije zaigrati i za prvi tim. Generacije i generacije su tako odgajane. Mi nismo bili finansijski moćni kao Dinamo, Zvezda, Partizan ili Hajduk, ali selekcijom koja je vršena, uglavnom na tim turnirima, stvarani su igrači koji su kasnije bili poznati i priznati u Evropi, pa i čitavom svijetu. Mislim da je to bio nabolji model u bivšoj Jugoslaviji".
O vašem nekadašnjem konkurentu Alfonsu Horvatiću pričate sa velikim poštovanjem?
"Ko zna kojim bi tokom išla moja karijera da nije bilo njega. Naime, u sezoni 1967./68. na zimske pripreme u Makarskoj, nisam bio pozvan sa prvim timom. Ostao sam u Mostaru. Tad je Horvatiću umro otac i on nije otišao sa ekipom. Vidi me na stadionu i pita me šta tu radim. Ja mu kažem; ostavili me u Mostaru, valjda nisu imali para, šta li? Rekao mi je da sačekam, a on je otišao kod Lea Hrvića, sportskog direktora. Ne znam šta mu je rekao, ali sam sutradan zajedno sa Horvatićem otišao u Makarsku. Bio je veliki čovjek".
Supić i gatački kajmak
"Hasagića znam dobro. On je pravi golman. Ma, rođeni golman. Nažalost, ima malo više tih povreda. Inače, golman je visoke klase. Ovog malog Nemanju Supića ne poznajem. Nije loše branio, a ja mu želim da brani i dalje makar kao što je branio. A, ne znam ni odakle je".
Iz Gacka…
"I ja sam kao dijete živio u Gacku. Od 1955 do 1959. Otac mi je bio tamo na službi. Čak sam i četiri razreda osnovne škole završio u Gacku. Gatačkog sam se kajmaka najeo i postao golman. Tako bar Gačani kažu. Ako je i on jeo gatačkog kajmaka, eto ga golman", kaže Enver Marić.
Mundijal 1974.
Famozno Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 1974. godine. Poraz 1/4 finalu od Njemačke. Šta se, uistinu, tamo zbivalo?
"O tome se previše pričalo i pisalo, ali činjenica je jedna, a to da nam je rukovodstvo tadšnjeg FSJ, zajedno sa predsjednikom, obećalo isplatiti premije za kvalifikacije u Njemačku, i to u njemačkim markama. Kad smo došli u Njemačku, rekli su da sačekamo da prođe prva runda, pa ćemo dobiti pare. Poslije utakmica sa Brazilom, Zairom i Škotskom, rekli su da to ne može tako, da je to devizni prekršaj… Igrači su bili razočarani. Počelo se pričati o, po meni, sporednim stvarima, a vrlo malo o fudbalu i to je presudilo. Bavljenje nečim drugim, osim fudbalom, kada nije ni mjesto ni vrijeme. Šteta, imali smo odličnu reprezentaciju. Mogli smo komotno do polufinala, a vjerovatno i do samog finala". Muhamed Omerović (San)
Komentari