Kliker.info

Piše : Enes Ratkušić (Aljazeera)

Legalitet i legitimitet, kao klasični pravno-politički termini, u ovom trenutku živo su prisutni kako u stranačkim i forumskim vokabularima tako i specifičnom refleksu javnog mnijenja. Sasvim prirodno, s obzirom na to da su rezultati posljednjih izbora otvorili brojne nedoumice na političkoj ravni, tražeći svojevrsne redefinicije, ne samo teorijsko-pravne, nego, prije svega, praktične naravi.Općepoznato je da formalno-pravno legitimitet posjeduje svaki subjekt koji je vlastitu promociju osigurao na legalan način ili, prevedeno na jezik oficijelne politike, svaka politička stranka koja takvu vrstu statusa zasluži činom dobijanja glasačkog povjerenja. Glasači, dakle, suštinski određuju spomenute mjere i njihova volja bi, pogotovo u demokratskim okolnostima, morala biti presudna.

Posljednji izbori za organe lokalne vlasti od sedmog oktobra donijeli su određene novine, preciznije rečeno – promjene, koji bitno utječu na dijalektiku dvaju ključnih termina u politici – legaliteta i legitimiteta. Dva razloga su u tom smislu presudna.Prvi treba sagledavati u činjenici da se u Bosni i Hercegovini građani izjašnjavaju svake dvije godine, što je rijetka i nadasve poprilično skupa praksa. No, takva praksa do posljednjih izbora nije proizvodila neke posebne potrese u smislu značajnijih odstupanja kad je u pitanju glasačko raspoloženje. Posljednji izbori su, međutim, pokazali značajnu promjenu odnosa, pogotovo spram političkih stranaka kojima je prije dvije godine ukazano veliko povjerenje.

‘Dvije’ kategorije glasača                Takva promjena raspoloženja glasača otvorila je niz pitanja koja suštinski zadiru u naprijed navedenu dijalektiku. Brojni analitičari su navedenu promjenu uglavnom okvalificirali kao kaznu za one stranke koje su iznevjerile njihova očekivanja, odnosno ukazano povjerenje na općim izborima 2010. godine. Političku javnost, međutim, zanima da li glasači ovakvim načinom podrške na određeni način sugeriraju, odnosno legaliziraju njihov legitimitet i van lokalnih okvira.U tom pogledu postoje dva odgovora – jedan koji afirmira stav da su legalitet i legitimitet, iz perspektive političkog djelovanja na kantonalnim, federalnoj i državnoj razini, isključivo na strani onih kojima je takva vrsta povjerenja ukazana 2010. godine, odnosno da bitno drugačije raspoloženje glasača iskazano na lokalnim izborima nema legitimitet bilo kakvih promjena u tom smislu.Drugo stajalište, međutim, polazi od činjenice da u zemlji ne postoje dvije kategorije glasača – jedni da glasaju na općim, drugi na lokalnim. Riječ je o istoj populaciji, iz čega se, samim tim, izvlači zaključak da glasači odražavaju trenutno raspoloženje, odnosno mišljenje spram političkih stranaka na vlasti, bez obzira na razinu, što bi, opet, značilo da u određenom smislu sugeriraju korekcije vlasti u skladu s njihovim glasačkim opredjeljenjem.

Trgovina na štetu BiH                           U sudaru navedenih razlika odvija se, po Bosnu i Hercegovinu i njenu budućnost, najneizvjesnija i najbezobzirnija postizborna politička utakmica, u kojoj se očito neće birati sredstva. Karakter zaloga u aktuelnim stranačkim pregovorima je, međutim, najveći problem.Drugim riječima, postoji objektivna opasnost da se u pregovorima oko prekompozicija vlasti stranački, odnosno lični interesi izdignu iznad državnih ili, preciznije rečeno, da se cijela "trgovina" obavi na štetu interesa Bosne i Hercegovine. Ne zato što takvu priču potencira jedna politička stranka, nego zbog evidentno snažnijeg i utjecajnijeg prisustva aktera na političkoj sceni koji se otvoreno zalažu za prekompoziciju Bosne i Hercegovine kao države.Na samom početku javnih prezentacija moguće kombinatorike u vezi s budućom vlasti na federalnom i državnom nivou dva koncepta su se već jasno izdiferencirala – utopistički, s jedne, i tvrdo-pragmatički, s druge strane. Stranka demokratske akcije, kao pobjednik lokalnih izbora, opredijelila se za prvi, zbog čega se nalazi u puno delikatnijoj situaciji nego što to u prvi mah izgleda.

Iako je solucija o obnovi već raskinute koalicije sa Socijaldemokratskom partijom Bosne i Hercegovine, odmah nakon izbora, sudeći prema izjavi njenog predsjednika Sulejmana Tihića, bila jedna od opcija, "odlučno ne" Zlatka Lagumdžije onemogućilo je bilo kakve aktivnosti u tom pravcu.Kako je, s druge strane, eventualni savez s Fahrudinom Radončićem bila klasična "nemoguća misija", s obzirom na to da je cjelokupna kampanja Saveza za bolju budućnost Bosne i Hercegovine počivala na bespoštednoj kritici 17-godišnje vladavine SDA, vrh ove stranke je počeo razmišljati o procesu "oživljavanja političkog mrtvaca" u liku politički zaboravljene Stranke za Bosnu i Hercegovinu, što je bio prvi znak nemoći ove stranke za iznalaženjem pravih rješenja.Cjelokupnu strategiju SDP-a BiH u pregovorima Lagumdžija je, s obzirom na poljuljanu poziciju koju ojačava solipsističko uvjerenje o izvjesnosti isključivo vlastitog postojanja, po kojem je lider sve a stranka ništa, podredio svom spašavanju. S obzirom na to da je sa druge strane stola bio Milorad Dodik, kao glavni eksponent tvrdo-pragmatičke politike, Lagumdžijin opstanak je izvjesniji nego što se to u javnosti mislilo. Samo nedovoljno upućeni, bolje rečeno oni koji ne slušaju šta priča prvi čovjek Republike Srpske, nisu na pravi način shvatili Dodikovu inicijativu u vezi s Lagumdžijinom smjenom.

Strateški partner                     Van svake sumnje je da će njegov opstanak na političkoj pozornici zasigurno biti "masno plaćen", a plaćanje šefu Saveza nezavisnih socijaldemokrata i RS-a može biti zasnovano isključivo na kresanju bosanskohercegovačkog državnog suvereniteta. To je činjenica u koju ne može biti nikakve sumnje.Uostalom, Milorad Živković, zastupnik SNSD-a u državnom Parlamentu, predočavajući razloge odustajanja od smjene Lagumdžije sa funkcije ministra vanjskih poslova, bio je jasan: "Onaj ko da bolju ponudu – naš je partner."Sagledavajući cijeli slučaj u kontekstu zbivanja, na sceni komično i pomisliti da su visoke delegacije SDP-a BiH i SNSD-a u Laktašima u više navrata  razgovarale o reformskim potezima u sveopćoj trci Bosne i Hercegovine spram evropskih integracijskih zagrljaja. Dodika zanimaju isključivo reforme na štetu države Bosne i Hercegovine, što on i ne krije, nego godinama usiljeno ponavlja.Dragan Čović i njegov vjerni pratilac Božo Ljubić, nadahnuti banjalučkim vizijama o budućnosti Bosne i Hercegovine, ponašaju se identično, zabavljajući javnost pričama o borbi za jednakopravnost hrvatskog naroda. Vjerovati Čoviću da od lidera SDP-a BiH nije dobio bilo kakvo obećanje, kao što govori, odnosno da je glasao po vlastitoj savjesti, graniči gotovo s postmodernističkim nadahnućem.Temeljno pitanje je samo da li su za viziju Bosne i Hercegovine po njihovoj mjeri pronašli "strateškog partnera". No, to će uskoro biti poznato. Slijed poteza na praktično-političkom planu će na to pitanje dati najbolji odgovor.