Kliker.info

Promišljati Mostar u kontekstu raznih viđenja njegove budućnosti znači suočiti se s neviđenom smutnjom, nezajažljivom produkcijom gomile apsurda koji, zahvaljujući sveopćoj medijskoj gladi za senzacijama, ne samo da dominiraju javnim prostorom nego su se poput pamrava zavukli u većinu glava, onemogućavajući im da o bilo čemu trezveno promišljaju, izvagaju prema mjerama razuma. Sve je više, na nesreću, onih za koje vrijedi odomaćena izreka da im je lakše ugurati metar u prkno nego centimetar u glavu.

Piše : Enes Ratkušić (Faktor)

Srceparajuće serenade o jedinstvenom Mostaru predstavljaju vrhunac političke demagogije iza koje se kriju razne smicalice i podmetanja, u konačnici, dvije decenije zabeluhavanja građana političkog i kulturnog središta Hercegovine. U jednoj sveopćoj larmi, u kojoj svi pjevaju samo se pjesma nigdje ne čuje, nikakav drugačiji ton u skladu s “demokratskim načelima” nije moguć, iako bi konačno svima moralo biti jasno da su svi koncepti jedinstvenog Mostara isprobani, i da ni jedan nije dao općeprihvatljiv rezultat oko kojeg se svi deklarativno slažu – Mostar bez bilo čije dominacije.

Temeljni je problem što se sva općenarodna rasprava, bez obzira na prijedloge i njihovo porijeklo, nastoji usmjeriti na mlin emocija, što uklanja i samu mogućnost bilo kakve racionalne ozbiljne političke rasprave. “Jedinstveni Mostar” kao nesumnjivo plemenita idejana taj način postaje sredstvo klasične manipulacije u polemici u kojoj su sva sredstva dozvoljena. Iako je 2004. godine javnosti predočeno da je Mostar definitivno postao jedinstven, danas je svakom jasno da je od te jedinstvenosti, koju je Paddy Ashdown najavio u maniru prijeratne egzibicije bosanskohercegovačkog premijera Muhameda Čengića o pravnoj državi od ponedjeljka, ostala samo fotografija s vatrogascima u punom sastavu, i ništa više.

Predsjednik HDZ-a Dragan Čović u cijelom je igrokazu svakako najzanimljivije lice. Ne samo zbog više nego sračunatog zamrzavanja platforme prema kojoj “treći entitet” predstavlja jedinu garanciju hrvatske jednakopravnosti, dok se u slučaju Mostara energično zalaže za koncept koji na razini Federacije i države bez ikakvih ograda tretira unitarizmom. Samo naivci i ljudi bez pameti prijedloge iz štaba koji bi nastavio komadati državu mogu zaozbiljno uzimati zalaganje za jedinstveni Mostar. Navikao da mu se povlađuje i da ga se tretira političarem koji se o svemu pita, on se u ovom slučaju, koji je mobilizirao sve, gotovo da i ne eksponira. A i zbog čega bi se miješao kad već značajan broj Bošnjaka ravnopravnost i druge detalje, suštinski najvažnije u cijeloj priči, u kontekstu raspredanja o budućnosti Mostara tretiraju beznačajnim detaljima cijele priče, kad će oni na njegovo zadovoljstvo odraditi cijeli posao. Čović će se uključiti samo ukoliko projekt krene po zlu.

Bez eskalacije iracionalizma oličenog u sintagmi “jedinstveni Mostar”, koja se vještački fabricira i unosi među građane Mostara, cijeli problem izgledao bi bitno drugačije i podrazumijevao bi dijalog a ne tautologiju zastrašivanja. Pravo pitanje jeste šta se to u gradu u kojem je sve podijeljeno, od elektroprivrednih i telekom sistema do Gorske službe spašavanja, ima podijeliti. Da li je Ashdownov Statut sprječavao aktualnog gradonačelnika i njegovu stranku da za proteklih osam godina bilo šta ujedine, da pokrenu barem jednu inicijativu u tom smislu? Naravno da nije, i baš zbog toga pitanje Mostara zaslužuje trezveniju raspravu.

Vrlo se ilustrativnim, u smislu objektivnog razumijevanja priče o jedinstvenom Mostaru, ali i političkog opreza, jer Mostar nije emocionalno nego prije svega političko pitanje, doima jedan poučan primjer iz najbližeg komšiluka, koji bi sve moguće galamdžije, bez obzira kakav prijedlog zagovaraju, ako ništa morao uozbiljiti. Samo trideset i koji kilometar od Mostara postoji sredina statusno utvrđena kao jedinstven grad, toliko jedinstven da nije podijeljen čak ni na mjesne zajednice, a kamoli općine, i “zadivljujuće” funkcionira – svu vlast imaju Hrvati!

Za razliku od Ashdowna, koji je to u skladu s tradicionalnim manirima Ujedinjenog kraljevstva dio posla nedovoljno savršeno za jednu opciju završio na zemlji, njegov se prethodnik Wolfgang Petritsch, kao Austrijanac, puno sigurnije osjećao u vazduhu, zbog čega je, odlazeći iz BiH, odluku o ukidanju odlučivanja dvotrećinskom većinom torpedirao iz aviona, ozvaničavajući tim činom predaju apsolutne vlasti Hrvatima u Stocu. Od tada pa sve do danas Bošnjaci u jedinstvenom i nepodijeljenom gradu na Bregavi žive i Bog zna dokle će živjeti kao politička, ekonomska i kulturna marginalija, lišena minimuma povijesno-političkog subjektiviteta. Iz stolačkog političkog usuda daju se izvući pouke, ko hoće promišljati izvan jeftinih parola i političkih proklamacija. Ne izvuku li ih, Bošnjacima Mostara ostaje samo jedno – da prisustvuju reprizi “stolačkog rukopisa”.