Kliker.info

Posljednja odluka Centralne izborne komisije BiH o Stocu bila je očekivana. Samo neupućeni u cijeli slučaj gajili su iluzije da od samog početka markirani trojac Inicijative za Stolac, Salmir Kaplan, Demir Mahmutćehajić i Ahmet Ljubović, neće biti skinuti s izbornih lista.

Piše :  Enes Ratkušić (Stav)

Ono što se u cijelom slučaju najmanje očekivalo i što je istovremeno najintrigantnije jeste smjenjivanje lokalne izborne komisije na čelu s Ivanom Perićem. Slijedeći već odomaćenu logiku “jednake krivice”, omiljenu u krugovima koji formi daju prednost nad suštinom, dijeleći kazne objema stranama, CIK se očito javnosti nastojao predstaviti nepristranim u vlastitom radu. Sve su prilike, međutim, da u dobroj mjeri taj raštimani ansambl u tome nije uspio.

Štaviše, činom kažnjavanja Ivana Perića, CIK je eksplicite priznao vlastitu krivicu po pitanju pravovremenog zaustavljanja izbornog procesa. Da su djelovali pravovremeno, za što su od samog početka izbora u ovom gradu imali dovoljno razloga, do incidenta zasigurno ne bi ni došlo. Tim je činom CIK implicite priznao da je poštovanje legaliteta bezmalo nebitna strana izbornog procesa. Bez spomenutog incidenta, cijeli bi se slučaj završio s kojom žalbom, koja na krajnji rezultat zasigurno ne bi imala poseban utjecaj.

Predstavnici nekoliko ambasada, kao i EU, izrazili su vlastite osude na račun zapaljive retorike, pogotovo mogućnosti nasilja, apelirajući da se odluke bosanskohercegovačkih institucija, uključujući CIK-a i Apelacionog odjeljenja Suda BiH, moraju poštivati. Formalna podrška institucijama, naravno, ima svoju logiku, ali ako oko njihovog djelovanja, posebno CIK-a, postoje prenaglašeno različite kvalifikacije u javnosti, onda je preispitivanje njihovog djelovanja u ovom trenutku daleko prioritetniji posao od deklarativne podrške.

Kakvu će demokratiju, na koncu, u Stocu podržati reprezentativna selekcija međunarodne zajednice ako će građani Stoca, ostane li ono što je CIK odlučio, na ponovljenim izborima svoje “demokratsko pravo” iskoristiti na način da glasaju za jednog kandidata? U takvoj atmosferi bit će dovoljno da na izbore izađe općinsko rukovodstvo HDZ-a. Na koncu, u kojoj se to demokratskoj zemlji na svijetu glasa na takav način?

Zatrpana morem informacija prepunih ideoloških maski, javnost danas slabo poznaje stvarnu pozadinu cijelog slučaja, pogotovo istinskog razumijevanja Čovićeve sintagme o hrvatskim prostorima, još manje rješavanja hrvatskog pitanja, koji se deklarativno traži u zakonskim rješenjima; u realnosti isključivo u geografskim?!

To što se spomenute sintagme u javnom prostoru poistovjećuju s Herceg‑Bosnom predstavlja tek mali segment paklenog plana ozakonjenog Uredbom o banovini Hrvatskoj još 26. augusta 1939. godine, sedmicu prije početka Drugog svjetskog rata.

Ma kako to anahrono djelovalo, san o banovini i formalno i stvarno determinira sve poteze, kako nekada Mačekove, tako i danas Čovićeve. Riječ je o konceptu koji se žilavo održavao čak i u vrijeme kada se to činilo nemogućim, u vrijeme gotovo polustoljetne vlasti komunista u bivšoj zajedničkoj državi.

Njegovi zagovornici involvirani u partijske redove sračunato su taj pojas, koji je u nekoj virtualnoj budućnosti trebalo pripojiti Hrvatskoj, pretvarali u pravu pustinju, egzistencijalno pasivno područje za koji su najveći danak imali plaćati bosanskohercegovački Hrvati.

Najveću smetnju kompaktnosti tog pojasa pravio je Stolac, područje s izrazitom bošnjačkom većinom, kao i svi projekti koji su podrazumijevali oživljavanje bosanskohercegovačkog teritorija vezanog za izlaz BiH na vlastiti dio mora. Malo je poznato kakvim se sve perfidnim metodama u tom vremenu služilo da bi se obesnažio Stolac, “kritična karika” koja je otvarala opasnu mogućnost narušavanja naslijeđa banovine, pripremanog za planirane teritorijalne preustroje. Cjelokupna priča nakon Drugog svjetskog rata bila je bazirana na ekonomskoj, samim tim i komunikacijskoj, kulturnoj i političkoj marginalizaciji Stoca u odnosu na Čapljinu, koja je imala hrvatsku većinu.

Diletantski ih hvatajući na “caku” da je Čapljina na vlastitom općinskom teritoriju lišena adekvatnog prostora za obilježavanje partizanskih pobjeda, prihvaćen je prijedlog da se općinska granica pomakne nekoliko kilometara kako bi se obilježavanje formiranja Dubravskog partizanskog odreda moglo obilježavati na lokalitetu Vrhovnika kod Domanovića.

No, baš svako ko je između 1941. i 1945. godine nije bio u četničkom ili ustaškom stroju zna da je Dubravski partizanski odred formiran u Mustafića Mahali u selu Trijebanj, koje i danas pripada Stocu, a ne čapljinskoj općini. Čapljina je tako uz drugarsku saglasnost stolačkog rukovodstva uzgredno prigrabila i jedan od najplodnijih dijelova Dubravske visoravni, dodatno se i ekonomski ojačavajući.

Identičan i vješto koordiniran potez revnosni čapljinski lokalci napravili su u Hutovom blatu, gdje se, zahvaljujući mudrom gazdovanju Alije Dokare, upravnika “Lovišta”, pod jurisdikcijom stolačke općine razvijalo ovo privredno dobro, “opasno” stimulirala ideja o cestovnom povezivanju Stoca s Neumom. Razabirajući šuškanja da će lovište biti ugašeno, Dokara je 1963. godine otplovio prema Sarajevu, a samo privredno dobro uskoro zamrlo, pretvarajući se s cijelim krajem u klasičnu pustaru. “Lovište” je nedugo nakon toga novom korekcijom općinskih granica u najvećoj mjeri također pripojeno Čapljini. Danas je Hutovo samo stvarna destinacija za pranje novca, folirantske projekte iz domena razvoja turizma, na bazi “jednakopravnog” učešća u federalnim kasama, i razvoj novih gospodarskih trendova, odnosno sadnju indijske konoplje, i svaki je požar u pravilu ili obračun između “sadioca” ili osveta policiji.

Koliko je koncept “hrvatske pustinjske oluje” bio jak, još ilustrativnije svjedoči činjenica da ekonomsko oživljavanje Neuma nije pošlo za rukom ni tadašnjoj partijskoj političkoj eliti u kojoj su dominirali Hamdija Pozderac, Branko Mikulić i Munir Mesihović. Ohrabren besprijekornom organizacijom 14. zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, spomenuti trojac nije krio vlastite namjere spram oživljavanja Neuma i cijelog zaleđa.

Njihova je ambicija bila da Neum što čvršće povežu s unutrašnjosti zemlje, iskazujući na taj način jasan politički stav i spram bosanske cjelovitosti. Jedan od najutjecajnijih partijskih lidera Hamdija Pozderac govorio je otvoreno da su on, Branko i Munir mogli imati vile u Dubrovniku ili Makarskoj, ali da je odluka bila Neum.

Onog časa kada je Hamdijina krilatica, koja je svjedočila odlučnost tadašnje partijske vrhuške da istraju na izgradnji BiH kao federalne jedinice sa svim atributima državnosti, u kojoj neće biti moguće da bilo ko i za bilo čiji račun poklanja dijelove državne teritorije, kao što je to činio Đuro Pucar, našla svoj put do mačekovskih klanova unutar najviših foruma SKBiH, otpočeo je lov na njega i njegove saradnike. Stratezi “pustinjske oluje”, dobro sakriveni unutar partijskih redova, dobro osmišljenim otkrivanjem tzv. “neumske afere”, uz podršku narodnih masa željnih “skidanja glava”, osujetili su njihove ambicije.

I kada je izgledalo da će ratom u dobroj mjeri “očišćen” teritorij konačno postati kompaktan, spreman za dugo pripremani transfer, herojski otpor Mostara, potom i neočekivani “bukvalizam” stolačkih Bošnjaka u provođenju Aneksa 7. Daytonskog mirovnog sporazuma, odnosno masovni povratak u grad na Bregavi, na koncu i nesebična sahrana stranačkih subjektiviteta zarad budućnosti u liku Inicijative za Stolac, uzdrmao je stare planove, ali i otkrio njihove protagoniste. Baš bi se zato u cijeli slučaj daleko revnosnije i bez posebnog straha država BiH morala konačno energičnije umiješati.

Svakome bi konačno trebalo biti jasno da Stolac i Neum, odnosno njihov razvitak, više ne mogu biti taoci bilo kakvih političkih imaginacija, kao ni njihovo komunikacijsko povezivanje s ostatkom zemlje. Hrvatska se, kao član evropske porodice, mora ustručavati bilo kakvih mačekovskih snova, ma kako da su prepakovani, pogotovo u domenu kakvih prekrajanja granica.

Razlog više za predstavnike vlasti da se uozbilje, a razloga za strah nemaju. Evropski put dovoljna je garancija da niko od njih neće završiti kao Hamdija Pozderac. Što se Hrvata tiče, žrtvovanja za spomenute ideale banovine više nemaju nikakvog smisla. Vrijeme je za pojavu općepoštovanog autoriteta koji će sunarodnicima konačno jasno reći: Ostajte ovdje!