Kliker.info

Svako sklon internetskim vršljanjima često ima priliku naići na tekstove u kojima autori obrađuju teme koje ne postoje, događaje koji se uopće nisu dogodili, stavove koje niko nije izrekao?! U taj kontekst svrstavamo tekst Jasenka Karovića pod naslovom Kako je Alija Izetbegović vidio buduću bosansku – islamsku državu: Između katastrofe Turske i progresa Japana.

Piše : Enes Ratkušić (Stav)

U motive nećemo ulaziti s obzirom na to da radova s neskrivenim ambicijama da postanu nekom vrstom manifesta poželjnog političkog ponašanja, idealnom recepturom našeg evroatlanskog uspravljanja, ionako ima napretek. Ne treba, također, osporavati ni pravo na individualni stav, ma kako bio oblikovan. Ali, kad se eminentno ideološka stajališta javnosti nastoje predstaviti kao znanstveni dometi, onda je intervencija više nego neminovna. Iz prostog razloga što tekst obiluje preočitim nelogičnostima, upadljivim čak i za laičku prosudbu, a kamoli znanstvenu analizu. “Drugačije motive” spominjem samo zbog činjenice što autoru ne fali logike u nekim drugim područjima, prvenstveno na polju filmske estetike. Što se ove teme tiče, međutim, u pitanju je očigledan avanturizam, lišen minimuma znanstvene objektivnosti.

Prvo što upada u oči tiče se kvalifikacija na račun Izetbegovićevog djela Islamska deklaracija, koje su, kako po formi, tako i sadržini, gotovo identične onima iz osamdesetih, nastalim u sklopu priprema Državne bezbjednosti za čuveni montirani “Sarajevski proces”, što bi za svakog intelektualca moralo biti porazno. U Islamskoj deklaraciji Izetbegović nigdje ne spominje Bosnu, i sad upravo ono što uopće ne spominje autor teksta naglašava kao najvažniju poruku knjige na koju se, uz pozivanja na društvenu znanost, svom silinom obrušava. Znanstveno i povijesno neutemeljene su kritike na račun Izetbegovićevog stava, koji, u odnosu na tadašnju Tursku osamdesetih godina, lišenu bilo kakvih mogućnosti kreiranja budućnosti izvan “univerzalnih pravila” koje je zacrtao Kemal Atatürk, apostrofira fenomen Japana, koji je, po njegovom mišljenju, spektakularan razvoj ostvario zahvaljujući spoju tradicije i moderniteta. Šta tu ima sporno?! Izetbegović, uostalom, nije jedini koji je otkrio da je receptura tzv. “japanskog čuda” rezultat karakterističnog spoja samurajske etike i modernizma. Od eshatološkog pokroviteljstva, odnosno tradicije, u smislu pojašnjenja krajnjih razloga, nije bježao čak ni najveći praktičar Šigeo Šingo, tvorac “nove proizvodne filozofije” koja je jednu poharanu i razorenu zemlju pretvorila u ekonomski uzor cijelom svijetu.

Sasvim je logično da Izetbegović, kao musliman po uvjerenjima, u islamskim tradicijskim vrijednostima prepoznaje pokretačku snagu koja taj svijet može izvući iz zaostalosti. Njegova su se promišljanja, na koncu, i obistinila. Republika Turska u tom smislu uistinu je najilustrativniji primjer, ali sasvim suprotno od onoga što se spočitava na račun njenog predsjednika, modernog reformatora Recepa Tayyipa Erdoğana. Svjedočanstva o ekonomskom i svakom drugom procvatu isuviše su transparentna da bi se na bilo kojoj osnovi i razini mogla osporavati. Njegova vizija i strategija, međutim, nije onakva kakva se u krugovima angažiranih “intelektualaca” javnosti želi predstaviti.

Isuviše ljudi danas putuje Turskom da bi zaozbiljno uzimali naklapanja o napadnoj islamskoj koreografiji života. Erdoğan je tradiciju afirmirao samo u mjeri dokidanja zabrane na njeno slobodno upražnjavanje, nikako kao obavezujuće ponašanje. On je suštinski ljude samo oslobodio strahova u kojima ih je decenijama držala klasična vojna hunta koja je vladala Turskom, i to, što je vrhunac apsurda, uz oduševljenje i podršku “demokratskog svijeta”. Ali, i to je očigledno bilo dovoljno da pokrene jednu zemlju iz višedecenijske učmalosti, što je najbolji dokaz koliko je poštovanje tradicije bitan faktor individualne i socijalne stabilnosti. Nužnost takve vrste rekreacije u modernom tehniciziranom društvu koje u čovjeku traži “višeg debila” ponajbolje je objasnio Rudi Supek, na našim prostorima zasigurno najjače ime iz oblasti sociologije, u knjizi Umjetnost i psihologija.

“Danas, piše Karović, kada u Turskoj ponovo jača islamski uticaj i otpočinje desekularizacija koja simbolički rehabilitira mahramu i fes, otpočinju i nevolje koje će vrlo vjerovatno ugroziti i suverenitet i granice ove sjajne zemlje.” Šta se ovim želi poručiti, nije teško odgonetnuti. Uostalom, svjedočili smo jednom pokušaju vojnog puča koji, nasreću, nije uspio. No, to ne znači, i Karović je tu u pravu, da će organizatori izazivanja nestabilnosti i nereda odustati od svojih namjera. Da, u pravu je, jer je Erdoğan uistinu nepodoban autoritet za nastavak neoliberalnih obmana, nepodesan da se prisili na stav “mirno” pred onima koji su umislili da im vladavina svijetom pripada po nekoj kosmičkoj predestinaciji, “pravu” da određuju mjeru razvoja, mišljenja i način života uopće.

Teza prema kojoj islam sam po sebi ni u jednoj varijanti drugim i drugačijim ne može garantirati niti osigurati vlastita prava naprosto je tvrdnja koju povijest, stoljećima nakon vjerovjesnika Muhammeda, pogotovo Osmanskog carstva, snažno demantira. Karikaturalni islam koji upravo moćne sile svijeta instalira u tzv. islamske zemlje također je u funkciji takve ideologije, pogotovo krvave prakse. Razaranje Sirije u tom je pogledu najsvježiji primjer. Nema nikakve sumnje da je Damask, između ostalog, morao biti razoren i zbog tradicionalnih proslava Božića na njegovim ulicama, veličanstvenih slika koje se naprosto nisu uklapale u strategiju predstavljanja islama kao nazadnog učenja i prakse. Zemlje koje se predstavljaju islamskim i, pozivajući se na šerijat ne dozvoljavaju takvu vrstu prakse, nisu na popisu zemalja s kojima se treba obračunavati?! Kako, na koncu, u kontekstu takvih poimanja uloge islama, objasniti da druga po veličini jevrejska zajednica na Bliskom istoku egzistira u Iranu, zemlji koja u oficijalnoj retorici državu Izrael smatra najvećim zlom, dok Izrael, opet, udruženo sa svim zapadnim demokratskim silama, Islamsku Republiku doživljava najvećom opasnosti po svjetski mir.

Samo sračunato ili bezazleno naivno zaobilaženje naprijed navedenih primjera može voditi zaključcima da “islamsko društvo (kao) organizirana zajednica vjernika izaziva laganu jezu”, kako piše Karović, jer kao takvo ne može osigurati normalan život “skupinama agnostika, ateista, konfesionalno ravnodušnih, neodlučnih, religioznih izvan islama, sekularnih ateista, nonteista, postteista, antiklerikalista, apateista, panteista”. Svjestan činjenice da Izetbegović u knjizi ne spominje Bosnu te da mu se direktno teško šta može prigovoriti, Karović pribjegava znanosti neprimjerenom rečeničnom kolopletu koji autora Islamske deklaracije ima uvesti u takvu priču, te kaže: “Istina, autor svo vrijeme govori o ‘društvu’, ali jasno je da se uređivanje svojine, kamate i zekijata, odgoja i obrazovanja, formiranje ustanova, inauguriranja šerijatskog umjesto rimskog prava kao savršenijeg oblika pravednosti, nikako ne može realizirati bez instrumenata države, odnosno njene zakonodavne vlasti. Dakle, on sa gorljivošću i uvjerenjem monomana govori o islamskom uređenju države, odnosno o budućoj bosanskoj islamskoj državi.”

Slijedeći navedeno “logiciranje”, uz niz proizvoljnih opservacija, pogotovo u domenu aktuelne društvene organizacije uz nesuvisle opaske da džemati u BiH zamjenjuju mjesne zajednice, Karović izvodi zaključak koji je posebno daleko od istine, tvrdeći da je Islamska deklaracija, “bez konkurencije, najuticajnija knjiga u bošnjačkom dijelu bosanske populacije već duže od dvije decenije, a čini se da njezin uticaj danas sve više jača”. Uzaludno bi na jedno takvo istraživanje bilo trošiti novac, jer svako iole upućen u društvenu stvarnost dobro zna da se u ovoj zemlji, nažalost, jako malo čita. I ne samo to! Ko god misli da čitanost Islamske deklaracije, čak i kod Izetbegovićevih javnih poštovalaca, odnosno članova SDA, da budemo konkretniji, prelazi jedan posto, taj o njihovim čitalačkim aktivnostima očito nema pojma.

Oni su, kao i njihovi takmaci iz svih političkih stranaka, nažalost, uglavnom zauzeti vlastitim planovima, karijerama i sličnim privilegijama koje idu uz politiku. Dakako, ovdje se misli na većinu. Nikako na onaj u pravilu manji dio takve populacije koje pokreću plemeniti motivi brige o društvenoj zajednici. I na kraju, što se samog Alije Izetbegovića tiče, njegove preokupacije iscrpljivale su se, nažalost, u borbi za goli opstanak naroda kojem je pripadao, pogotovo u vrijeme kad se prihvatio liderske uloge, u kojem je fizika bila prešnija od svake metafizike, vrijeme u kojem su sve deklaracije i programi predviđali njihov nestanak.