Kliker.info

Ko je god pažljivije pročitao izjavu Valentina Inzka, visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, koji je, osvrćući se na banjalučka antiustavna paradiranja, otvoreno upozorio da bi neko sutra na sličan način mogao legalizirati obilježavanje NDH, ne može naći da je u vlastitoj reakciji preferirao bilo kakva poređenja.

Piše : Enes Ratkušić (Stav)

Inzko je, suštinski gledano, samo izrazio bojazan da takva mogućnost nije isključena u okolnostima gdje se odluke Ustavnog suda ne poštuju. Ipak, cijeli establišment manjeg bh. entiteta uzeo ga je na zub, navodeći da je rekao ono što nije, odbijajući pri tome i samu pomisao na bilo kakve sličnosti između Republike Srpske i NDH. Orkestralni napad na Inzka, međutim, ima bitno drugačiju pozadinu i sadržan je, prije svega, u uvjerenju da Srbi imaju prava kakva drugi još uvijek nemaju?!

Takav odnos kapitaliziran je u političkom naslijeđu, koji je preferirao i još uvijek preferira osjećaj o “posebnim pravima”, uvjerenju koje je iz samo njemu i komunističkoj partiji poznatih razloga opečatio još Josip Broz, izdižući doprinos Srba tokom Drugog svjetskog rata iznad doprinosa svih ostalih naroda. Taj obrazac, lišen elementarne političke dosljednosti, po automatizmu je Nedićevu Srbiju u svakom pogledu učinio neuporedivom s Pavelićevom NDH, iako je riječ o identičnim tvorevinama u kojima je imenovanje prvaka bila u nadležnosti samog Hitlera, a sam Nedić čak i za Pavelića bio nedostižan u revnosnom provođenju Hitlerovih zamisli, pogotovo u segmentu progona i likvidiranja Jevreja.

Četnici su konsekventno tome u odnosu na ustaše, čak i u filmovima, tretirani više poput kakvih discovery avanturista, koji su tek uzgredno i uglavnom zločine činili iz osvete, zbog čega je njihov pokolj nad Bošnjacima Podrinja uglavnom ostao nekažnjen. Tako je Nikola Kalabić, komandant Kraljeve gorske garde, najodgovorniji za smrt na desetine hiljada ljudi u Podrinju, zbog susretljivosti da novim vlastima izruči Dražu Mihailovića, čak pušten na slobodu. Istina, nedugo je nakon puštanja ubijen, ali ne zbog počinjenih zločina nego zbog činjenice da se u kafanskim ekspozeima i pijanskim performansima nije ustručavao preglasno spominjati bivše saborce koji su se našli na čelnim partijskim funkcijama.

To što se oslobodilački rat dobio u Bosni nije respektirano na primjeren način jer se za najbrojnije sudionike partizanskih vojnih formacija pripremalo nacionalno nepriznavanje, a za Bosnu status sirovinske baze, na kojoj drugi imaju prosperirati i pokupiti kajmak s tuđeg rada. To što se u dobrom dijelu Hrvatske, posebno u Dalmaciji, ratovalo protiv fašista u svim mogućim uniformama, dok su Hitlerovi vojnici u Beogradu ginuli samo u serijalu Otpisani, nije mijenjalo hrvatsku poziciju u poslijeratnoj Jugoslaviji.

Srpska dominacija u političkoj vlasti socijalističke Jugoslavije kupljena je “pravovremenim” zamjenama kokardi petokrakama. U vojsci, policiji i diplomatiji dominirali su srpski kadrovi izvan svih rezona tzv. “nacionalnog ključa”, koji je imao preferirati jednakost, bratstvo i jedinstvo. Dominacija u vojsci i policiji, koja je bila preočigledna da bi se mogla sakrivati, uvredljivo je objašnjavana kao “srpska sklonost ka uniformi”, što je praktički kao objašnjenje bilo naslonjeno na odranije poznatu krilaticu: “Nema garde bez kokarde, ni vojnika bez četnika.” Sasvim je prirodno da je takav odnos partijskih vlasti kod drugih, Hrvata posebno, izazivao i generirao snažno prisutnu frustraciju koja se prilikom raspada bivše Jugoslavije najsnažnije javno manifestirala.

Kako se historija ponavlja, u srpskom slučaju ništa neobično nije se dogodilo. Generacije o državnom trošku odgajanih zaštitnika tekovina NOR-a s najvećim društvenim privilegijama, petokrake su ovoga puta samo zamijenili kokardama i dogodila se Republika Srpska, pod čijim su plaštom počinjeni najmonstruozniji zločini, najveći genocid nad jednim narodom nakon Drugog svjetskog rata.

Svako to danas zna, pa i sam Inzko, ali se on, naravno, nije usudio izreći konačan sud, odnosno poređenje za koje ga optužuju. Zašto? Iz prostog razloga što je on zasigurno svjestan da je njegov poslodavac, međunarodna zajednica naime, utemeljiteljima genocidne tvorevine odlučila progledati kroz prste na identičan način kao i KPJ po završetku Drugog svjetskog rata.

Takav odnos lišen elementarne principijelnosti, koji ni pod kakvim okolnostima ne bi smio selektirati zločine, daje danas za pravo Dodiku, ali i glavnim inspiratorima iz Beograda, da s prezirom odbije svako poređenje tvorevina koje su ništa drugo do nalik kao jaje jajetu. Srpskog uvjerenja o posebnim pravima i ulozi da arbitriraju na ovom dijelu Balkana sporadično se dotakla i Latinka Perović u knjizi Dominantna i neželjena elita, govoreći da je upravo srpska dominantna elita na čelu s Dobricom Ćosićem pod pojmom ravnopravnosti razumijevala i podrazumijevala isključivo dominaciju Srba nad ostalim.

Istina, Inzka, koji je potakao cijelu ovu priču, u cijelom slučaju zabrinjava da bi nastavak jedne antiustavne priče mogao voditi Dragan Čović. Svjestan njegove opsjednutosti Dodikom koja je toliko velika da mu ni tim najreprezentativnijih egzorcista ne može pomoći, Inzko ne isključuje mogućnost da bi taj banjalučki “socijaldemokrata”, u cilju zajedničkog napada na institucije države BiH, mogao nagovoriti bivšeg komunistu Čovića da oživi sjećanja na NDH.