Kliker.info

Malo je slučajeva u istoriji da postoji takva vrsta veze između mogućnosti jednog naroda da opstane i sposobnosti države da preživi u svojim postojećim granicama kao što je to sa bosanskim muslimanima i Bosnom i Hercegovinom. Smatram, naime, da postoji bosanski narod, bosanska kultura, bosanska politička kultura i sve proizlazi iz zajedničke, bosanske ili da budem politički korektan bosanskohercegovačke, dijeljene istorije.

Piše : Emir Suljagić (Oslobođenje)

Vjerujem, međutim, da taj sloj našeg identiteta ne ugrožava nijedan drugi, ni etnički, ni vjerski, niti bilo koji drugi. Štaviše, uvjeren sam da je to najbolji dio naše istorije, najbolji dio našeg višeznačnog identiteta i utemeljen na našim najboljim vrijednostima. I smatram – kao Emir, ime oca Suljo, ime majke Sabaheta – da bosanski muslimani nemaju nijedan razlog da strahuju od tog dijela svog identiteta. Stoga sam upravo na ovom mjestu prije izvjesnog vremena napisao da je u ovako neizvjesnim i turbulentnim vremenima, vrijeme za zaokret unutrašnjim vrijednostima i postizanje šireg dogovora kako u BiH, tako i u regionu. Napisao sam to iz tri razloga.

Prvo, lično sam duboko umoran od rata koji je nastavljen nakon rata. Moja cijela generacija se mira sjeća kao kroz maglu. Oni koji su preživjeli rat mogu da biraju između emigracije, koju sam također probao, i kontinuirane borbe za opstanak jer pitanja političkog poretka i temeljne individualne sigurnosti još uvijek nisu riješena.

Drugo, vodeći se time, mislim da mira na prostoru bivše Jugoslavije nema i ne može biti dok se ne eliminiše osnovni uzrok tenzija: neprijateljstvo između Srbije i BiH. Dijelom i Bošnjaka i Srba, koji objektivno, koliko god sada pokušavali da odgurnu jedni druge, nisu uspjeli da se “razvedu” u procesu raspada Jugoslavije.

I treće, sa stanovišta mogućnosti BiH da opstane kao država u svojim sadašnjim granicama, uvjerljivo najvažnije pitanje je sposobnost više od sto hiljada nesrba koji su se vratili u entitet RS da opstanu kao zajednica. Sposobnost povratničke zajednice u Zvorniku, recimo, da preživi i da bude potpuno prihvaćeni, ravnopravni dio društva, direktno, uzročno-posljedično je vezana za sposobnost njihovih sunarodnjaka, na primjer, u Bugojnu da žive u državi čije su granice na Drini i Uni i u njoj prosperiraju.

Slijepo guranje nesrpske sirotinje u Prijedoru ili Bratuncu pod nož je nastavak ostvarivanja hrvatskih strateških interesa – odnosno zvaničnog Zagreba – utemeljeno na nesposobnosti da se suočimo i redefinišemo odluku donesenu 1992., pod potpuno drugačijim okolnostima.

Duboko sam uvjeren da kada je identitet matematičke većine građana sveden isključivo na vjerski ili etnički, jedino moguće uređenje Bosne i Hercegovine je milet-sistem. Svakom svoje. Istoricizam koji zagovaraju plemenski intelektualni žreci – koji još uvijek imaju potpuno idolopokloničku sljedbu u Sarajevu – smatra da Bosna nikad nije bila ništa, pa zato i ne može biti ništa. Jer narod je ovdje uvijek bio tri naroda. I nikad ništa više od prostog zbira tri plemena. I nikad nisu bili građani.

Bosna i Hercegovina može preživjeti, a s njom i bosanski muslimani, samo ako je ideji “svakom svoje” suprotstavljena ideja “svakom svačije i svuda”. To je jedino što je u duhu ZAVNOBiH-a. Stoga danas suštinski nema razlike između HDZ-a i SNSD-a na jednoj i SDA, na drugoj strani: svaka od njih Bosnu i Hercegovinu vidi kao zemlju konstitutivnih naroda koji su tamo gdje imaju brojčanu premoć malo “ravnopravniji” nego drugi.

Da nije tako, SDA-ova vlast u Sarajevu recimo, uvidjela bi pogubnost imenovanja škola po ustašama i nacističkim kolaboracionistima poput Mustafe Busuladžića. Jer, to je gorivo za novu Palestinu. Pošto, kad je svakom svoje, muslimanska većina u trouglu Sarajevo-Zenica-Tuzla može samo da se nada da će im Hrvatska i Srbija nekad priznati granice. Drugi, vjerovatniji, izbor su – dronovi.

Političko ishodište tri stranke koje dominantno upravljaju Bosnom i Hercegovinom je Bleiburg. To su unuci ili praunuci ili sljedbenici onih koji su u Bleiburgu pobijeni nakon što su sluganski za račun Njemačke masovno ubijali svoje sunarodnjake između 1941. i 1945. godine. SDA-ova vodeća publikacija besramno uspostavlja moralnu vertikalu između masovnih grobnica oko Srebrenice i onih u koje su pokopani ustaše i četnici u Sloveniji 1945. Lično, ne žalim nikoga ko je ubijen u Bleiburgu. Jer njihovi sljedbenici su ubijali u Srebrenici i Stupnom Dolu.

Moralna vertikala u koju vjerujem je vertikala koja postoji između Fadila Jahića Španca, partizanskog heroja iz Bijeljine i Almaza Hasanovića, mog rođaka i pripadnika ARBiH. Obojicu su ubili četnici i obojica su se borila za Bosnu i Hercegovinu u koju jedino mogu vjerovati.