Kliker.info

Piše : Emir Suljagić (Oslobođenje)

Kada u oktobru 2014. godine Zlatko Lagumdžija zasluženo i neopozivo ode sa vlasti – i na smetljište istorije – za njega će se moći reći da je černobilizirao politiku u Bosni i Hercegovini. U protekle četiri godine je lagao svakome o svemu i uvijek. Do kraja je uništio mrvice povjerenja koje su preživjele egzibicionizam Harisa Silajdžića i aprilski paket. Desetine miliona maraka ukradene su u najvećoj do sada izvedenoj pljački javnih resursa u našoj zemlji.

Sve će to biti njegovo naslijeđe. Postoji međutim jedna stvar koja će definisati ne samo njegovu karijeru nego najvjerovatnije označiti kraj jedne političke epohe u našoj zemlji. Lagumdžija je, naime, u protekle četiri godine ubio multikulturalizam kao politički koncept u ovoj zemlji. Uradio je to tako  što je godinu nakon početka mandata odlučio da su pare i vlast važnije od svega i kidnapovao volju građana koji su 2010. godine glasali za SDP.Lagumdžija je, naime, građansku političku volju iskoristio da napravi do sada najveći niz koraka ka definitivnoj podjeli Bosne i Hercegovine. Na stranu sada vrijednost glasa i sramni sporazum sa Draganom Čovićem. Na stranu i uvredljiva arogancija i prenebregavanje policijske invazije na mezarje u Višegradu koju je naredio njegov koalicioni partner i drug Milorad Mićo Dodik. Na stranu jer – znam čovjeka – sam i sam prekasno shvatio koliko Lagumdžija prezire narod kojem nominalno pripada; jer to oko Višegrada i Srebrenice i taj genocid i ti šehidi, to je Lagumdžiji uvijek bilo upravo i samo, neodređeno, “to”.

Ne postoji, dakle, bolji dokaz za to od Zakona o prebivalištu oko kojeg se već mjesecima vodi rovovski rat i u kojem učestvuje i Prvi mart. Odlaganje sjednice Doma naroda prošle sedmice krajnja je mjera koju je proizveo isključivo pritisak civilnog društva sa ciljem da se spriječi usvajanje zakona. O sadržaju zakona se zna mnogo, ali njegova pogubnost je višestruka. Po sadržaju taj zakon je uistinu zločinački, ali podjednako poguban je i način na koji je on usvojen, odnosno kako je došao u ovu tačku u zakonodavnoj proceduri.Da bi došao pred Dom naroda, zakon je morao biti usvojen u Predstavničkom domu. Tamo je, između ostalih, usvojen i rukama SDP-ovih poslanika. Za taj zakon digli su ruke i Ante Domazet, Danijela Martinović i Saša Magazinović. Sve troje su iz Sarajeva. Sve troje su u Parlament izabrani iz izborne jedinice 3, u kojoj dominantan dio birača čine oni koji se deklariraju kao Bošnjaci. I sve troje su glasali za zakon koji omogućava MUP-u RS-a da po vlastitom nahođenju i represijom određuje prihvatljiv broj bošnjačkih – ali i onu šačicu Hrvata – povratnika u RS.

Sve što je stajalo između Bošnjaka i talasa do sada neviđenog nacionalizma je nestalo onog trenutka kada su glasovima jedne grupe Bošnjaka izabrani poslanici osudili drugu grupu Bošnjaka na fizički nestanak. Drugim riječima, kada su kidnapovali volju građana Sarajeva da izdaju njihove sunarodnike u Srebrenici, Zvorniku, Prijedoru. To je mogao da uradi samo Lagumdžija. I samo zato što ga zanimaju samo pare i vlast.I ako jednom bosanski muslimani budu svedeni na trećinu teritorije svoje nekadašnje domovine, fanatizirani i bez prijatelja u svijetu, moći će to zahvaliti samom Zlatku Lagumdžiji. I tada ćemo svi moći da kažemo: Hvala ti, Zlatko! Lagumdžija je uspio u onome u čemu nisu uspjeli ni Karadžić, ni Mladić, ni Tuđman, ni Boban, ni sisovi i hisovi, debeovi i beendeovi. Naime, on će među Bošnjacima ubiti vjeru koju nije iskorijenio ni genocid: da još ima ljudi u ovoj zemlji koji hoće da žive s njima. Narod koji je preživio genocid isporučit će u ruke klerikalnoj desnici, koja otvoreno radi na bošnjakistanu. Na kraju, Lagumdžija će tako ispuniti mokre snove Slobodana Miloševića i srpskih nacionalista i pružiti im post facto opravdanje genocida. I za dvadeset godina će izgledati da smo sve ono što smo preživjeli prije dvadeset godina – zaslužili. Hvala ti. Nadam se da se isplatilo. I da ti neće potrajati.

(Autor je aktivista Građanske koalicije Prvi mart)