Kliker.info

Piše:Emir Imamović(Radiosarajevo)

„Samodokazive istine se ne dokazuju“, rekao je Mustafa Cerić, bivši reisu-l-ulema i u emisiji Face TV-a Senada Hadžifejzovića. I nije pogriješio. Samodokaziva istina je da je Mustafa Cerić politički diletant opasnih ambicija, narcis nabeđen – da upotrijebimo tu dobru srpsku riječ – kako je na ovaj svijet preko Visokog, selo Veliko Čajne tačnije, došao da bude, prvo, generalni sekretar NATO pakta, pa kada nije išlo, onda barem evropski muftija, no kako je i to propalo, evo nam ga kao predsjednika udruge građana pompezno nazvane Svjetki bošnjački kongres.Mustafu Cerića treba pustiti da govori: niko o Ceriću ne može reći ništa tačnije od njega samog, sve sa leptir mašnom. Kada zine sa namjerom da nešto progovori, a ne da uzme zalogaj, pokaže koliko je, zapravo, velik bio očaj bosanskih muslimana dok ih je vodio visoki predstavnik za islam i prateće aktivnosti, rodom iz tih nekih Velikih Čajni.

HRT: Cerić lider muslimana

Ima, istini za volju, nus-pojava puštanja Cerića pred mikrofon. Kako gluposti kruže u prirodi, uvijek postoji šansa da se negdje i sretnu. Tako je i urednica trećeg Dnevnika Hrvatske televizije, Tončica Čeljuska, jedna planetarna neznalica iz škole mišljenja Gojka Šuška, Cerića proglasila svim što nije: liderom muslimana u BiH i jednim od najuticajnijih muslimana u svijetu, zadavši usput težak udarac sujeti Senada Hadžifejzovića, imenujući njegovu televiziju kao Face TV1. Važan je to, iako se možda ne čini, detaj: verglao je Cerićbeskonačno i o ničemu suvislom, kao i uvijek uostalom, ali je na njegovu verbalizaciju besmisla reagirala tek jedna novinarka čije je znanje obrnuto proporcionalno sličnosti sa Samanthom iz serije Sex i grad.

Dok je manje-više iste budalaštine govorio sa pozicije reisu-l-uleme, Mustafa Cerićje bio vrijedan i pažnje i ozbiljnih reakcija. Nije on, naime, sa ahmedijom na glavi predstavljao sebe i sebi slične, već instituciju, niti se oglašavao kao građanin, već kao neko sa legitimitetom Sabora IZ-a. Ovako, kao penzioner, važan je taman toliko koliko i svaki drugi umirovljenik u BiH: od onoga što misli da je Christiano Ronaldo bolji od Lea Mesija, do onoga što vjeruje kako je Zemlja ravna ploča. Računajući i preko hiljadu drugih što im je pitanje svih pitanja kakvo će biti vrijeme sutra i hoće li, u skladu s tim, moći igrati šah na otvorenom.

Kako je promijenio odoru Cerić se pretvorio, što valjda ide s penzijom, u jednog od onih čangrizavih staraca kod kojih svaka činjenica strada ukoliko im ne odgovara, na svako pitanje na koje nemaju odgovora uzvraćaju tvrdnjom da je pitanje glupo, a zahtjeve da objasne vlastiti stav izbjegavaju govoreći kako nemaju vremena; makar je vrijeme jedino čega imaju na pretek. No, kako se još radi i o narcisu – i to od one vrste koja ima paničan strah od anonimnosti – izmislio je realnost u kojoj je i dalje važan. Prvo sebi, pa ostalim iz udruge pretencioznog imena, samoimenovanog upravnog odbora cijelog jednog naroda. Onog kojeg Cerić naziva, naravno, svojim i ima jasno propisane kriterije za pripadnost Bošnjacima.

Uzimati za ozbiljno jednog penzionera…

Ignorancija sa kojom su svi bitni akteri bošnjačkog političkog života, ali i relevantni, prije svega sarajevski mediji, ispratili Cerićeve verbalne akrobacije, mjera je sadašnje važnosti umirovljenog hodže i društvene uloge njegovog društvanceta.Mustafa Cerić je, naime, od odlaska sa mjesta reisa samo obično ništa, a njegov Kongres isto što i savez liječenih pčelara ili anonimna asocijacija bivših skupljača poštanskih maraka. Uzimati, dakle, za ozbiljno jednog penzionera i skupinu u kojoj ima i ishlapjelih naučnih radnika, patoloških lažova i puno dokoličara svih vrsta, jednako je kao i zakazati sjednicu Vijeća ministara zbog inicijative grupe stanovnika Čemernog da njihovo mjesto bude domaćin Svjetskog prvenstva u fudbalu i to ne po kalendaru FIFE, već najdalje do muslimanske nove godine. Prve koja dolazi, da ne bude zabune.

Senad Hadžifejzović možda nikada nije napravio besmisleniji a važniji intervju. U onih beskrajno puno minuta on je, makar mu to, vjerovatno, nije bila namjera, ogolio Mustafu Cerića do te mjere da se o bivšem reisu više ne može misliti drugačije nego kao o karikaturi sa ograničenim mesijanskim sindromom: čak i on, Cerić, zna- kako je više puta ponovio – da je ono o čemu govori zapravo neprovodivo, što ga, naravno, ne sprječava da na tome insistira. A to nešto je, inače, nekakva bošnjačka nacionalna država koja bi trebala biti u državi koja ne može biti bošnjačka nacionalna država, dakle Bosni i Hercegovini. Ili tako nekako. Kome nije baš jasno, neka na vlastitu odgovornost odgleda Face to face od drugog februara. Dugo traje, ali vrijedi.

„Ja hoću da kažem da Bošnjaci nikada nisu bili u boljoj poziciji“, rekao je, također, ex reis u intervjuu u kojem je uglavnom govorio o tome koliko je Bošnjacima u BiH danas grozno, pa da su izloženi aparthejdu, političkoj neravnopravnosti, ovome, onome… I pogodio, barem kada je riječ o vremenu nakon njegova mandata. Zaista je Bošnjacima bolje – čim se penzionisao Mustafa Cerić.