Kliker.info

Ipak je popis stanovništva tehničko pitanje, ma koliko se šutjelo o tome. I to pitanje bez odgovora…
Evo, od prvog oktobra, od devet sati ujutru, nema dana bez najmanje jedne vijesti o problemima u provedbi prvog popisivanja građana Bosne i Hercegovine od 1991. Tako je, čisto da se podsjetimo, u Trebinju stariji muškarac preminuo nakon svađe sa popisivačem, u Banja Luci je neka žena prijetila popisivaču smrću, u Foči popisivači, bez obzira na, kako se to već kaže, vjersku i nacionalnu pripadnost, ne žele hodati po selima i popisivati stanovništvo, u Sarajevu neki drugi popisivači instruiraju građane šta da kažu i kako da ne budu „ostali“, na granici prema Srbiji policija je zaustavila putnika sa torbom punom popisnica umjesto gaća, čarapa, majica dugih rukava i kozmetičkih preparata, na internetskim oglasnim stranama se nude, za male pare i uz zagarantiranu diskreciju, informacije koje su građani dali popisivačima, negdje, zaboravio sam gdje, na obiteljsku kuću je izvješen natpis o zabrani ulaska popisivačima, svugdje, u oba entiteta, svih deset kantona i Brčkom, popisivači u devet uvečer, na kraju radnog dana, odlaze kući ne znajući ko će im i kada platiti rad i sa sobom nose popisnice, da djeca imaju od čega praviti avione, brodove i lepeze…

„Svaki popis stanovništva je u jednoj multinacionalnoj, multikonfesionalnoj i multikulturalnoj državi i prvorazredno političko pitanje“, izjavio je prije nekog vremena Fahrudin Radončić, predsjednik Saveza za bolju budućnost i tim se riječima priključio političkim liderima, nacionalnim udrugama, vjerskim službenicima, intelektualcima i tako dalje i tome slično, posvećenim instruiranju naroda i narodnosti i krivom redanju uzroka i posljedica.

Šaranje

Francuski pjesnik, esejist i filozof, Paul Valery, rekao je davno, još 1928, u intervjuu Bogdanu Radici, diplomati jugoslavenske kraljevine, Titovom nezvaničnom zastupniku za SAD i političkom emigrantu nakon Drugog svjetskog rata: „Energije čitavih naroda troše se na eksperimente čije su vrijednosti sasvim prolazne i trenutne“.

Zbilja, silna je energija utrošena kod nas na pripreme za ono što, eventualno, može uslijediti nakon popisa stanovništva, pa je sam popis postao eksperiment osuđen na neuspjeh ili, barem, nedovoljan uspjeh. Ovako kilava organizacija, naime, legitimira sve buduće tvrdnje – a bit će ih, ne treba sumnjati – o regularnosti rezultata popisivanja stanovništva. Drugačije rečeno, sutra, prekosutra, za dva mjeseca, može svako kome se digne kazati kako ne priznaje te i te brojke, jer su one rezultat zloupotrebe pozicije popisivača ili mogućnosti prepravljanja odgovora popisanih. To što tvrdnje neće moći dokazati, ne znači kako će biti dokaza koji ih obaraju. Šaraju li popisivači po popisnicama i naočigled pospisanih? Šaraju. Nose li ispunjene popisnice kućama, gdje mogu s njima raditi što ih je volja? Nose. Mogu li sto, dvjesto, koliko hoće, komada odnijeti iz BiH? Eno je jedan probao. Je li, sve u svemu, uoči popisa stvorena takva atmosfera da među popisivačima ima onih što u honorarnom poslu vide rad od nacionalnog značaja? Jašta je. Dakle, džaba smo krečili? Naravno, i to više puta.

Popis stanovništva u multinacionalnim, multikonfesionalnim i multikulturalnim državama je jednako tehničko pitanje kao i u mononacionalnim, monokonfesionalnim i monokulturalnim – ako takve uopće postoje i ako ima kulture koja istovremeno nije i multikultura. U prvima, rezultati popisa mogu, naravno, otvoriti i, da ponovimo Radončićeve riječi, prvorazredna politička pitanja. Samo što to ne važi i za Bosnu i Hercegovinu.

Današnja konstrukcija BiH nije, o čemu je već na ovom mjestu bilo riječi, posljedica volje i dogovora njenih naroda, već isključivo kombinacije zamora ratnog materijala i međunarodnog pritiska. Nikada Milošević ne bi pristao na gubitak osvojenih teritorija i Republiku Srpsku kao entitet u BiH, da mu Richard Holbrooke nije demonstrirao mogućnost ulaska Hrvatske vojske i Armije BiH u Banja Luku i tako najavio još jedan izbjeglički val prema Srbiji. Krešimir Zubak je, ako je neko zaboravio, odbio potpisati mirovni plan prema kojem Posavina ostaje u srpskom entitetu, pa mu je Franjo Tuđman, naglo kooperativan nakon američkog saučešća u akciji „Oluja“, preko noći našao zamjenu. Alija Izetbegović je, pak, sa iste adrese, one u Washingtonu, dobio nalog da obustavi vojne operacije Armije. O svemu tome se pisani dokazi odavno mogu naći u bolje opremljenim knjižarama, a odnedavno i u dokumentima CIA-e dostupnim na internetu. Pri tome, niti jedna od, kako se to govorilo, zaraćenih strana, nije imala snage za bilo kakav otpor diplomatama zaduženim da završe rat.

Da bi rezultati popisa stanovništva, sve i da su precizni, danas bili prvorazredno političko pitanje o dubinskoj rekonstrukciji Bosne i Hercegovine, potrebno je ono čega nema na vidiku. I tako dva puta. Neće, naime, broj pripadnika bilo kojeg od konstitutivnih naroda promijeniti poziciju tog naroda unutar BiH. U prevodu: niti će Hrvati izgubiti konstitutivnost ako ih bude, recimo, jedanaest posto, niti će Bošnjaci biti, kažimo tako, više konstitutivni od drugih, zato što ih ima pedeset i jedan posto. Također, neće se RS smanjiti – ili nestati – zato što se na popisu otkrilo kako sa četrdeset devet posto teritorija Bosne i Hercegovine „raspolaže“, recimo, trećina njenih žitelja. Broj Bosanaca i Hercegovaca, da se ne zavaravamo jer ćemo se razočarati, sigurno nije toliki da iz temelja promijeni konstrukciju države ovakve kakva već jeste.

BiH, talac

Bosna i Hercegovina je, zapravo, talac neostvarivih želja njenih naroda, dok sa druge strane, one vanjske, nema ni volje ni načina da se dejtonska shema promijeni. Jednostavno kazano, ne postoje dovoljno ozbiljna sredstva prinude na saradnju. Ko ne vjeruje, neka se sjeti kada se posljednji puta neko počešao na prijetnje, bez obzira odakle dolaze ili pobroji sve izjave o tome kako je bilo koji dogovor političkih predstavnika tri naroda prihvatljiv za sve međunarodne aktere kreiranja Dejtonskog sporazuma, što u prevodu znači: eto vas tamo, pa se…