hamburger-icon

Kliker.info

Emir Imamović : Moja domovina, West Herzegowina

Emir Imamović : Moja domovina, West Herzegowina

08 Avgusta
05:12 2013
Piše: Emir Imamović  ( Radiosarajevo)

Priču o predrasudama i atomima znamo: lakše je razbiti drugo nego prvo. Uglavnom. Ponekad je, međutim, dovoljno pomaći se, otputovati negdje gdje, je li tako, žive separatisti, ustaše u civilu, navijači koji zvižde na melodiju Dušana Seštića i reprezentaciji BiH u bilo čemu, neki zločesti svijet koji ne misli kako je Federalna televizija sinonim novinarskog profesionalizma, Željko Komšić car opće prakse, a ubistvo Vedrana Puljića nastavak genocida u sklopu Premijer lige BiH. Dobro, pretjerujem, ne vlada uvijek takvo mišljenje o zapadnom dijelu Hercegovine u centralnom Bosne: ovdje se, ponekad, vjeruje kako se tamo vozila dijele na njemačka i auto otpad, prave dobra vina i broje pare od religijskog turizma. I vruće je neviđeno, a ako koja klima valja, onda je to takozvana poslovna.

Naša mišljenja jednih o drugima su inače takva da je nevjerovatno već to što smo uopće živi. Svi zajedno i odvojeno.

Naravno, ponavljat ćemo kao papagaji, kako svugdje ima ljudi – kao da govorimo o nacionalnim parkovima, a ne o naseljenim mjestima, gradovima i regijama u kojima, znamo, ne žive čovječije ribice i tornjaci – ali je, generalno… E to generalno je zapravo sa one strane stvarnog života, običnog, svakodnevnog, u kojem su osnovne potrebe, recimo za ovu priliku, Širokobriježana i Bišćana, navlas iste. Ništa drugo nije, ne lažimo se, politička pozicija Bošnjaka i Hrvata naročito, ali to, taj život, jebem li ga, on jeste. Zato je, valjda, šta valjda, sigurno, moguće da grupa Bišćana ode kampirati uz rijeku Lišticu, u Široki Brijeg, na West Herzegowina Fest, kada već na njemu svira i band iz Bihaća, uz S.A.R.S., Majke i Letu štuke i još niz manje poznatih, neafirmiranih grupa iz onoga što se naziva regija kada je čovjeku lijeno nabrajati imena država. Tu se, ne treba zaboraviti, na WHF-u, još prikazuju filmovi i na konkurs, dakle natječaj, primaju kratke priče…

Naš najveći problem je  – sve

Organizirati festival sa koncertima, projekcijama i fanzinom u, eto, neka bude Zenici, je veliki posao: trebaju prvo pare, pa bina, razglas, rasvjeta, prostor, plakati, karte, ograda, zaštitari, šankovi, smještaj za goste i da ne pada kiša. Ali to je dobra zemlja Bosna, u kojoj klobučaju kiseljaci i tome slično, pa će zbog nas kao takvih i na ćevape, doći ko god dobije poziv, da se malo opusti i uživa u gostoprimstvu. I sve tako, do granice patetike i pratećih probavnih tegoba od iste.

E sada: organizirati festival sa koncertima, projekcijama i fanzinom u Širokom Brijegu, nije veliki, već ogroman posao i itekako koristan društveni rad u državi u kojoj života – ne bukvalno, naravno – ima onoliko koliko je on paralelan takozvanoj političkoj situaciji, krizi koja je, realno, tolika da je sve osim izlaska sunca i promjene godišnjih doba, čudo neviđeno. Nikola Galić i Goran Bogdan, uz mnoge druge i svi uz, što se kaže, postojeću, ali nedovoljnu podršku tri nivoa vlasti u jednom od dva entiteta, već jedanaest godina, u Širokom organiziraju West Herzegowina Fest, ne sa ciljem da, kako ono ide, aha, znam – promijene imidž lokalne zajednice, regije i to, nešto pokažu i drugo dokažu, da sebi daju na važnosti…već zato da naprave dobar festival. I da na njemu jednako dobro bude onima što učestvuju, rade ili samo pjevaju sa Dinom Šaranom i Goranom Baretom, pogledaju film i popiju pivu uz vodu. Rijeku sa koje dolazi ugodan vjetar za ohladiti usijanu zemlju.  

Tamo gdje nakon dvadesetog stoljeća nije došlo devetnaesto, o festivalima poput širokobriješkog se govori u kontekstu decentralizacije kulture ili ih se mjeri isključivo kriterijima one umjetnosti kojom se bave. Tu, kod nas, gdje je – kako reče Senad Avdić Aci Stankoviću –  najveći problem sve, o WHFu se, kao i o drugim festivalima, treba i mora govoriti tako da ih se vrednuje i kroz ono što nude i ono što predstavljaju. A ovaj, jedanaesti, kao i prethodnih deset, predstavlja dokaz medijima (minus najprije Slobodna Bosna) neprimjetnog, politici (općenito) nevažnog načina života u regiji razapetoj između dvije države; jedne u kojoj jeste i jedne koja se pravi da ne zna gdje je. Zapadna Hercegovina i Hrvati u njoj, izolirani su svijet od kojeg Zagreb očekuje da ga ne maltretira svojim kukanjem i da se žali Sarajevu, dok Sarajevo ne nudi ništa i traži nemoguće. Savršen je to okvir za opću pustoš izvan takozvane visoke politike, problema bez rješenja i mudroserenja u kojima krivica uvijek ima jednu adresu: onu na kojoj su drugi.

Zdrava strana pameti

West Herzegowina Fest je odraz, da to ponovimo i naglasimo, života kao takvog: civilnog i civiliziranog, koji ne čeka da svane novi dan i sve nekako, odjednom, čudom, bude u najboljem redu.Ako, naime, taj dan u BiH ikada i dođe, niko ko danas ima više od deset godina, živ ga neće dočekati: biologija će, jednostavno kazano, učiniti svoje. Nikola, Gogo, Ivo, Bero i mnogi drugi, znaju da je kod nas agonija bez kraja izvjesnija od kraja agonije, ali da to ne smeta da se, prosto, nešto radi kako treba i gdje god postoji zgodno mjesto. A ono uz rijeku Lišticu je baš nekako takvo. Drugačije rečeno, neriješeni politički problemi – kojih Hrvati u BiH imaju za izvoza, samo što nema tržišta, valjda zbog strogih uvjeta EU i prezasićenosti zemalja izvan nje; ostali, Bošnjaci i Srbi, su svakako u boljem položaju, no nikako u deficitu – ne podrazumijevaju izgradnju društava kojima domininiraju budale i u kojima se razlog za zadovoljstvo nalazi u činjenici da je upotreba vatrenog oružja ograničena na svadbe i obračune mafijaških skupina. WHF je sa ove, zdrave strane ruba pameti: nešto za čim jednaku potrebu ima pristojan svijet u bilo kojem ćošku majke domovine svih apsurda. I zato je važan. I ugodan.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku