Kliker.info

U Stocu se pojavila još jedna politička žrtva. Ukazao im se hrvatski političar Božo Petrov. Za razliku od bahate, pohmanitale žrtve Salmira Kaplana, kojem treba zabraniti svaki politički angažman, te Marija Raguža koji je višestruka žrtva, Petrovu ne mogu pomoći ni psihijatri puno većeg kalibra nego što je sam.

Piše: Emil Karamatić (Neznase.ba)

Počeo sam sa žrtvom.

Evo i zbog čega.

Salmir Kaplan, Mario Raguž i nekakav Perić, koji se spominje kao sporedni glumac loše režiranog filma Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića, su istinske žrtve morbidne politike koju od devedesetih godina provode hadezeovi i esdeaovi ešaloni smrti.

Prikaz njihovog ruganja narodnim masama izgledao bi ovako.

Ne bi dobro bilo da vi nama tamo neko ratno sranje spominjete. Naravno, nećemo ni mi vama vaše. Tužiteljstva i sudovi će šutjeti. A mi ćemo po starom.

I tako u krug.

O ratnim sranjima šuti i jedna i druga strana. Prikrivaju zlodjela jedni drugima.

Godinama tako izlaze na izbore i ne nude ništa osim omasovljavanja lumpenproletarijata. Spominju se na najbrutalniji način hrvatski i bošnjački sužnji kao krivci onim drugim.

Nakon dvadeset i kusur godina, Dragan Čović i Bakir Izetbegović u želji da se povuku sa političke scene, posegnuli su za najokrutnijim metodama, vide da to i ne ide baš lako.

Udbaškim, provjerenim.

Shvatili su da treba izmisliti gore likove od njih samih. I za početak dobro im ide. SDA je izmislila „čestitu“ kabadahiju Salmira Kaplana. Vodstvu HDZ-a nikad i nije bilo bitno ko će napadati, a ko nastradati. Uostalom kao i vodstvu SDA. Iste su to politike. Njihovo važeće pravilo je da postoji žrtva. Što više ranjenih i mrtvih, te politike su prosperitetnije i dugovječnije. Oni znaju da je mržnjom umočenom u krv najlakše do političkog trona.

Žrtava ima i priča može početi.

Treba biti oprezan u pisanju ovakvog štiva, jer će se odmah javiti dušebrižnička klika i zaskočiti preko neke internet duševne bolnice, koje kontroliraju od onomad novinari sa katedre taze proizvedenog docenta u šezdesetoj i upitati – „Sram te bilo kako možeš poistovjetiti Kaplana i Raguža?”.

Pa da budem krajnje iskren, i ne mogu ih poistovjetiti.

Mario Raguž je trostruka žrtva. I to, na prvom mjestu vlastite gluposti, čim je pristao da u Stocu, u čast i slavu načelnika Stjepan Boškovića, nadzire izbore. Žrtvom je i politike Dragana Čovića, od koje možete završiti ili u ludnici ili nekog drugog tipa bolnici. I na kraju postao je i žrtvom esdeaovog junša Salmira Kaplana.

Salmir Kaplan je žrtva vlastite bahatosti, mlađahne gluposti i esdeaove politike, koja vodi u neki od bh kazamata. Može postati i jedan od utemeljitelja HRHB i ne primjetivši da je odigrao u svrhu političke koristi Bakira izetbegovića i Dragana Čovića. Može postati i nositelj zlatnog pletera za zasluge u opstojnosti hrvatskog naroda.

Božo Petrov je žrtva vlastite narcisoidnosti. To je primjer ili mjera ljudske nesposobnosti. Ili preciznije, ako vam neko ponudi mjesto ministra u Vladi, ne oklijevajte, sjetite se Bože Petrova i odmah recite “da”, želim biti ministar u Vladi Hrvatske. Jer veći početnik od Petrova ne možete biti.

On i Grmoja su prikaz političkog apsurda. Neponovljivo je da od noćnog lovca žaba kreketuša i metkovačkog derneklije, te od lošeg tek priučenog hećima postanete svjetski kalibri, koji rješavaju balkansku političku krizu kojoj ni Bijela kuća već tri desetljeća nema lijeka.

Eto to je demokracija i to je politika.

Sve je to moguće ako na lokalnim izborima dobijete stotinjak glasova krezubih baba, koje je Stipe Gabrić Jambo zajebo’ za dvije tri gajbe mandarina.

Čudo je to neviđeno kad vam sto krezubih baba aplaudira. Barem milijun Hrvata pomisli da ste Robin Hud. A sto tisuća preko noći glasa za vas.

I jebiga, onda nakon svega dođeš u Stolac i pokušaš kao psihijatar Kaplanu reći da je budala i da ga treba strpati u ludnicu.

I sad se neko poput mene nađe toliko pametan da podcijeni toliki put koji je Petrov morao proći da bi Kaplanu rekao da je samo budala.

„Vi ste poludjeli ako mislite da se tako pomaže Hrvatima u Stocu i BiH. Božo i Nikola – Hrvatima ne treba pomoć. Pomoć je potrebna vama dvojici. Mislim da je još moguća. Kovaču ne može pomoć ni dragi Bog. Vama dvojici može i to psihijatar puno bolji od Bože Petrova”.

Danas, puno godina nakon onih prvih lokalnih izbora kad je MOST srušio Jambu, prisjećam se često izgovorenih riječi – promjene su moj politički moto – ali i nesmotrenog poteza moga druga.

Rekao je „da“ i Grmoja i Petrov su pobijedili Jambu.

Samo da sam taj dan ostao kod kuće u ležećem položaju, ova priča bi bila puno drugačija.

Božo Petrov bi ostao u radnom odnosu u KBC-u Mostar kao nižerazredni psihijatar. Nikola Grmoja bi prenosio gajbe mandarina sa viljuškara na neko veće prevozno sredstvo.

I dalje bi se Državno tužiteljstvo ganjalo sa Stiopom Gabrićem Jambom pokušavajući utvrditi je li državu Hrvatsku zajebao za deset ili sto milijuna kuna.

Što bi u svakom slučaju bilo puno bezbolnije od ludog psihijatra Bože Petrova, koji zbog svoje narcisoidnosti i u ravan izgovorenih riječi, svaki dan može započeti rat.

I to baš ovdje ispred moga praga u Stocu.

I cijela priča bi se nekako i mogla zaboraviti da se na kraju u Centralnom dnevniku HRT-a nisu zajedno nacrtali Božo Perov, Miro Kovač i povijesničar Ivo Lučić, čija pamet doseže tek toliko da nam objasni ko je na koga prvi nasrnuo. Naravno Lućić ide i korak dalje i predviđa šta bi se dogodilo da je recimo Raguž naletio na Kaplana?

Gospodine Lučiću, budući da vam doktorski obavještajni mozak ne može prodrijeti u dubinu problema, moram vam objasniti, a to mi je i sveta zadaća.

Ništa se ne bi dogodilo, Kaplan bi ležao u bolnici a Raguž bi pobjegao u Hrvatsku ili naokolo umjesto njega mahnitao.

Ti bi i dalje, dok je god hadeze na vlasti, bio redoviti politički komentator.

I u tvojim komentarima ne bismo ništa vidjeli osim smrti.

A Čović i Izetbegović bi na isti način unovčili sukob u Stocu.

Ostao bi im samo žal za nedostatkom žrtava.

Stondirani Božo Petrov, fiksiranog pogleda.

Moja izvrnuta utroba.

I gađenje.