Kliker.info

Valja ovaj interet, valja Boga mi draga. Gdje bi čestit čovjek pročitao toliko gluposti da ga nije i kako bi saznao koliko mahnita i glupa svijeta svaki dan sjedi za ovom modernom tehnologijom i mašu glavom kad pronađu upravo što je zadovoljilo njihove prizemne mozgove. A takvi je najviše, ruku na srce, devedeset posto, čak i više. Tri četiri tipke za početnu fazu plus enter i eto ga informatički pismen. Sasvim dovoljno za korištenje interneta.
Jebat nekome, četničku, ustašku ili balijsku mater. Taman kolika je intelektualna doza balkanskog korisnika modernih tehnologija.

Piše: Emil Karamatić (Neznase.ba)

Ali gdje đav’o, ovaj put nisu padale ustaške, četniče i balijske majke nego udbaške i jugoslavenske. Sve zbog nekog budalastog splitskog radijskog jebivjetra koji je prikočio Mladena Vujčića Tifu baš na onom čuvenom stihu kad zapjeva „ravna ti je Jugoslavija“.
Mislio sam preskočiti tu priču oko pjesme Lipe cvatu Bijelog dugmeta koju je Mladen Vujičić Tifa u studiju otpjevao decembra davne 1984. godine, po mom skromnom glazbenom znanju na najboljem albumu sarajevske grupe.

To mislim zbog Ladarica.

Bio je januar, mislim 14. dan 1985. godine. Svirala je uzbuna. Snježna prašina je zasipala vojvođansko selo Jakovo, četrdesetak kilometara od Beograda. Jedino što su od nas vojnika novembarske klase 1984. tražili bilo je uzimanje po stoti put lopate kako bi čistili sve moguće prilazne putove.

Mladi razroki poručnik Albanac Abazi Nehat stajo je na izlaznim vratima. Zauzimao je položaj kao legendarni slovenački glumac Radko Polič u filmu Partizanska eskadrila Hajrudina Krvavca poslije akcije kad Bata Živojinović razjebe do posljednje njemačke štuke i pokojeg dvokrilca. A to je onaj dobro poznati položaj kad oficir stoji ukočen i rukavicom lupa po desnom dlanu. Kao nešto se dogodilo jako zajebano, a kao na nama je da to zajebano što prije razriješimo.

Inače, u suprotnom najebali smo.

Ispred komande u mjestu je cupkao kapetan Crnogorac Miroslav Zulević. Samo je ponavljao „Brže, brže.“

Izlijetali smo kao katapultirani.

Dupla potkapa na glavama, šinjeli, duple bunde. Ruke namazane najsmrdljivijom kremom koju je posjedovala JNA. Protiv smrzavanja, tako su rekli.

„Brže, sunce vam jebem. Koji kurac si se presavio? Pa u pičku materinu, koji vam je kurac? Ima li vojnika među vama, pizda li vam materina!? S vama braniti Jugoslaviju! S vama u borbu! Pa ne može te vi ni pičke. Jebo vas onaj koji mi vas je poslao. Država je u krizi. Jugoslavija je blokirana. I vi je trebate deblokirati. Milijuni čekaju hranu.“ Ponavljao je kapetan Zulević i Bog zna što je sve još izgovorio, ali tog oficirskog govnara, na minus 21 stupanj C, nitko više nije imao snage slušati.

Snijeg smo provijavali preko ramena kao što su nekad isto činili sa pšenicom kad su u stara vremena htjeli dobiti čista zrna. Tek što bi smo došli do vrh puta morali smo se vraćati natrag. Nemoguće je takav prizor nazvati padanjem snijega. Prvi put u životu sam vidio kako se lijepi na zemlju kao da ga neko sipa iz vreća. Na mjestima su već bili smetovi od dva tri metra.

Kao nikad, taj dan smo mrzli Jugoslaviju.

„Jebala vam Jugoslavija mater, kapetane Zuleviću i poručniče Nehat“ nakon iznemoglosti izgovorio je moj zimer Luka Budimir iz sela Ričica kod Imotskog. Na Lukine psovke redali su se i ostali.

Godine 1985. opsovati mater Jugoslaviji pa makar i na minus 21 stupanj nije bilo zgodno.

Ako ikad tada sam bio dio ekipe.

Sjeo sam na snijeg i rekao „Jugoslavijo goni se u sto pički materina.“
Osvrnuo sam se oko sebe. No, bilo je kasno. Više glave mi je bio kapetan Zulević.

„Vojniče nešto si rekao?“

„Ništa kapetane, velim Jugoslavija je majka naša, pa velim u pičku materinu moramo joj pomoći.“

„A to veliš.“

„Da, da kapetane“ rekoh.

Približio mi se i na uho mi prišaptao „Tri prekoredna požartsva u autoparku.“

„U sto pički materini“, tek sam pomislio.

Bilo je to ravno izvođenju pred streljački vod. Sad sam tek imao razloga da jebem mater i Jugoslaviji i kapetanu Zulevići i onom šupku poručniku Nehatu, ali posebno desetaru Negiću, sinu pravoslavnog popa koji je bio spreman sve učiniti samo da ga prime u članstvo KPJ.

„Negdje pred sami kraj odsluženja vojske partija je bila obogaćena s najvećim šupkom Srbije“, rekao je moj drug Ivan Gregurec. Bio je negdje iz Podravine.

Poslije je Negić godinama negirao da je ikad bio član partije. Devedesetih je ponavljao kako mu je čitava familija bila uz Dražu Mihajlovića i Ravnogorski pokret.

U takvom očajnom stanju preko razglasa začuo se meni do tada glas nepoznatog pjevača. Košava je raznosila glas vojvođanskom ravnicom. Taj glas i ta pjesma su me, ali i ostale vojnike iz topničke baterije vraćali u život.

Ljeto ide, kako si mi ti
Gdje si, s kim si, da mi je znati
Ko li mi te ugrijao
Dok je zimus snijeg padao
Ko li mi te ljubio, grom ga ubio
Bas me briga gdje si otišla
Ravna ti je Jugoslavija

Tada nisam znao, niti kako se pjesma zove, ni tko je izvodi. Između vriska kapetana Zulevića i svirke košave koja se miješala sa zvukom koji je dolazio sa razglasa, pomislio sam da je i to možda Bjelo dugme, ali opet velim nemoguće, pa to nije Bebekov glas. Velim folklora ima dovoljno. A jedini album Bjelog dugmeta bez folklora je bio Doživjeti stotu iz 1980.

„Ma Bjelo dugme nema što drugo biti“, promrmljao sam.

Pa to je tako božanski zvučalo da sam zaboravio i na kapetana Zulevića, onog bezveznjakovića poručnika Nehata i šupaka desetara Negića.

Onda je uskočio Makedonac Robertino.

Veli „Jeli razumeš ovaj glas?“

Velim „Razumijem, odličan je.“

„To je Bjelo dugme i novi pjevač, zove se Tifa“ kazao je i nastavio čistiti snijeg.

Izgledalo je kako nikad neće prestati.

Svi su bili nebitni. Čistili smo snijeg ko što može samo netko ko ima devetnaest godina. Neko ko je željan što prije snijeg otopiti i što prije krenuti busom 602 prema Beogradu i ako je moguće već 15. ili 16. zaustavi pred željezničkom stanicom u Beogradu kako bi ustrčao u Balkansku i u prvoj prodavaonici nosača zvuka na Knez Mihajlovoj ili Terazijama kupiti tu jebeno dobru kazetu Bijelog dugmeta.

Nisam bio od onih koji su prioritet davali EKV-u. Dugme i Azru mi nije ništa moglo zamijeniti te 1985. godine. „Lipe cvatu“ mi Jugoslaviju učiniše, i takvom kakva je bila pod snijegom, nikad ljepšom. Zaboravio sam na minuse i na sve oficirske i podoficirske smradove koji su nas taj dan maltretirali kada sam naizmjenično slušao glasovi Tife i Ladarica.

Te, možda najgore dane u mome životu, Bijelo dugme, Ladrice i Tifa su učinili snošljivim.

I sada, trideset i kusur godina poslije dođe neki nadrkani, nabildani Dalmatinac, čije je garant pola familije izginulo negdje na Sutjesci ili Bitki na Neretvi u partizanskoj odori u borbi za Jugoslaviju i sjebe mi dio mladosti zbog jebenog imena Jugoslavije koju više niko normalan niti želi, niti može vratiti. Iako na nesreću mladog dalmatinskog junoša mislim, da je ta država bila bolja od te njegove i ove moje s druge strane zajedno.

Jebala vas Jugoslavija, pusti Tifu neka pjeva.

Bas me briga gdje si otišla
Ravna ti je Jugoslavija

Ne zbog Jugoslavije, nego zbog nje, a nema muškarca koji nije imao takvu kojoj je poželio ravnu bivšu državu, Jugoslaviju jebo je ti, kad je poželjela otići.