Kliker.info

Ovih sam dana dosta pratio i razmišljao o političkom stanju u susjednoj nam Hrvatskoj. Osim što sam se naslušao analitičkih gluposti, koje uglavnom imaju vijek trajanja kao otvoren Goveđi gulaš, moj život su uveseljavali i pojedini katolički svećenici, od milošti ajatolasi, koji su uvjereni da je novi hrvatski mandatar, nepoznati Plivin trgovački putnik spasenje ili čak Božji dar za Hrvatsku.

Piše: Emil Karamatić (Neznase.ba)

Tako sam uz pomoć političara, pogotovo Bože Petrova i Tomislava Karamarka, te pojedinih katoličkih ajatolaha ustvrdio da na Balkanu što je god raritetno istovremeno i blentavo. Hoću reći Hrvatska je raritet neviđeni.

Više od pola godine smo slušali, ko je umio da čuje, nacionalističke nebuloze Tomislava Karamarka uokvirene udbaško – partizanskom metodologijom djelovanja ne bi li se dočepao vlasti.

Na svaku njegovu izjavu u predizbornoj kampanji zahvaljivao sam se Bogu što je Hrvatska demilitarizirana država. Bolje reći nema poljara ni za čuvanje kukuruzišta u najezdi jesenjih svraka, a kamoli ne daj ti Bože vojnika da provedu u djelo Karamarkov predizborni Mein Kampf.

Božo Petrov kojeg mnogi analitičari od sramote ne mogu nazvati nikakvim predsjednikom, tek nekakvom minornom političkom pojavom koji je uz pomoć hercegovačkih glasova zajebao Stipu Gabrića Jambu i došao na tron metkovačke oronulosti, koja je ostala ista ili postala gorom nego što ju je Jambo ostavio u naslijeđe Petrovu i Grmoji, rijetko kad je znao je li on psihijatar ili mu ta vrsta liječnika treba.

I ako je vjerovati katoličkim ajatolasima, koji kažu da je Petrov napravio pravi izbor i pridružio se Karamarku. Recimo ajde da im vjerujemo i da baš kao ajatolah Bogović ustvrdimo da je Petrov Božji dar u rangu Isusa Krista, zašto taj isti Petrov koji tvrdi da je Orešković veliki stručnjak, (a to mišljenje nije preko noći nastalo nego poznajući ga godinama), nije Oreškovića zamolio da svoje znanje iskoristi u rješavanju ekonomskih problema metkovačke kasabice koje je Stipe Gabrić Jambo ostavio u naslijeđe i onome tko će Metković voditi i 2078. godine.

Iz te jedne jedine činjenice da Orešković u dvije godine nije znao pronaći rješenje za metkovačka ekonomska sranja, a svom prijatelju Boži bi pomogao, da je umio, logično bi bilo pitanje kako će taj stručnjak sutra pomoći dubioznoj Hrvatskoj.

Priupitao bi se također, otkud taj vrhunski menadžer u Plivi i kako se u takvim tvrtkama postaje menadžer.

Je li uistinu po stručnosti?

Ako pitate Ivicu Mudrinića.

Da ga jebeš nije.

U takvim tvrtkama veću ulogu igra dobar inženjer kemije, kažem dobar, onaj razigrani u bijelom laboratorijskom mantilu ili farmaceut nego li nekakav menadžer. Tvrtkama poput Elektroprivrede, Telekoma i farmaceutske industrije menadžer može biti, da prostite i magarac, a ne stručnjak kako kite ovih dana Oreškovića dok bi se pravim i istinskim stručnjacima u Plivi mogli nazvati, ponavljam, tek inženjeri kemije ili farmaceuti. Orešković jest inženjer kemije ali upita li se itko, kakav? Zasigurno nije onaj razigrani u laboratorijskom mantilu nego onaj koji će cijeli mandat od nekoliko mjeseci ponavljati na lošem hrvatskom kako je fakultet završio u Canada i kako je njegov majka i njegova otac u njemu još u ranoj mladosti vidjeli premijera kojeg će zajebavati sav normalan svijet.

Nije on od onih koji su patentirali neki novi lijek, ali jeste od onih koji znade da su molekuli toliko širok pojam da se protežu od kemije do ekonomije. Ali u njegovom slučaju kemija je bila ulaznica među zvijeri.

Epruvete i menzure su bile tek pomagalo za stjecanje ekonomskih veza.

U njegovom slučaju na nesreću hrvatskih državljana stručnost ne postoji.

Ili je nitko ne poznaje osim Bože Petrova.

(Ne mogu pobjeći od pomisli, kako bi prošao, da je kojim slučajem Zoran Milanović predložio nekog tko hrvatski jezik govori kao Bik Koji Sjedi ili mu je taj hrvatski jezik isti onom kojeg su koristile kćeri zapadno – hercegovačkih gastarbajtera o Novogodišnjim blagdanima. Zanimljiva je ta država Hrvatska, kad premijer slabo govori engleski po starom balkanskom običaju dižu se vile i motika ali kad mu je hrvatski jezik za ruganje sirotinji onda je riječ o stručnjaku, i to iz Canada.)

Ako je Metković u dvije godine postala veća vukojebina nego što je bila i ako Orešković u dvije godine nije barem šapnuo Petrovu da o Ilindanu, metkovačkom derneku, barem pojača štandove za dva do tri stola na kojim bi se kao i prije sto godina prodavala takozvana pijevac pištaljka, što od njega očekivati nego da nakon tri mjeseca ili najdalje za pola godine kaže, što će i učiniti, (nisam ja stručnjak jer da jesam ne bi se tim imenom kitio u farmaceutskoj industriji Plivi nego u nekoj slavonskoj posrnuloj prehrambenoj industriji kojoj ne može pomoći ni sam zbor svih svetih.)

Orešković, a u to ćemo se uskoro uvjeriti, u Hrvatsko neće biti ništa osim predmetom zajebancije na društvenim mrežama, a Božo Petrov će u istom periodu umjesto davanja psihijatrijski savjeta iste takve tražiti od oni kod kojih je specijalizirao.

Možda će tek u tišini kad ostane sam, pomisliti, zašto sam dozvolio katoličkim prevarantima da me uvuku u ovaj hrvatski belaj. Shvatit će da je poslije nekoliko psihijatara u balkanskoj politici on došao kao mjera za previše a da su Karamarko kao i nekoliko katoličkih biskupa toliko pokvareni da će ipak zadnje poteze morati povlačiti sam Bog da spasi raritetnu Hrvatsku.