Kliker.info

Bem ti Zdravka Čolića i Gorana Bregovića sedamdesetih godina, kažem vam, što je ovih dana Milorad Dodik. Čak i kad bi se trudio da ocijenim tko je luđi, pojedini novinari, mediji ili …. ili Milorad Dodik teško da bih dao valjan odgovor.

Piše: Emil Karamatić (Neznase.ba)

Odmah na početku. A velim ko’ da mi se. Razjasnimo neke dileme.

Iako jedan moj dobri kolega, koji jako malo priča, reče kako odmah danas, ako je moguće, ne čekati sutra, treba tražiti vezu za invalidninu. Ipak, na sreću sviju nas, rata na prostoru bivše Jugoslavije neće biti. A veza u ovakvoj državi, pa makar i za invalidninu, dobro dođe.

No, kolega je bio jako slikovit, njegov crni humor jako dobro prikazuje naše društvo, našeg čovjeka, bilo u ustaškoj, partizanskoj ili četničkoj odori – ili u nekoj iz bliske prošlosti.

A ako već pitate, rat nije nikome objavljen osim trojici, četvorici ili desetorici političara u BiH. Hvala na potpitanju. Samo trojici.

Karađorđeva novog, sudeći po beogradskom sastanku – pomalo ima. Susrela se braća Srbi, uključujući i Dragana Čovića, u Beogradu i svaki ponio svoju zemljopisnu kartu.

Mediji odreda prenesoše kako se premijer Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa srpskim predstavnicima iz BiH. Predsjednik svih Hrvata u Domovini i dijaspori se, vjerujete li u to, slučajno, baš u tom trenutku zatekao u Beogradu.

Hoće to, te slučajnosti ga često idu od ruke. Njegov život je satkan od slučajnosti. A bilo ih je od magistralnih putova do mostarskih mostova.

No, ne treba odbaciti tvrdnju da je „poglavnik“ još jedan od predstavnika srpskog naroda. I ako jest „poglavniku“ ne treba zamjeriti.

On to ne zna dok mu se ne kaže. S godinama je postao senilan pa ga treba razumjeti. Onda zna i zalutati, pa ga nema po nekoliko dana kući. Traže ga nekad povazdan između Izbičnog i Ljutog Doca. Ko će mu znati, ne treba dušu griješiti. Možda je baš sada zalutao. Malo povirio na Trg Nikole Pašića i slučajno sreo Aleksandra Vučića. I šta će jadni Aleksandar ga uzeo pod ruku i odveo kući. Vidio nije mu dobro.

Ali pomogao mu je. Što je najvažnije, što je potvrdio i predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, „poglavnik“ je jako dobro jeo.

Sa radija dopire glas, ali razaznaj ko je, kaže kako je zbrinut za suverenitet i integritet BiH.

A vidite „poglavnika“, za njega je zabrinutost nepoznanica . Što znači i suverenitet i integritet BiH su ko beton.

Milirad Dodik pravi oproštajno.

Veli: „Najlakše mi, ako se budem zajebavao“.

Kod nas na Balakanu postoji porodični kontinuitet zabrinutosti za suverenitet i integritet države u kojoj živimo.

Moj djed je, poslije atentata Gavrila Principa na Ferninanda u Sarajevu, bio jako zabrinut za suverenitet i integritet Franjine carevine. I na kraj pameti mu nije bila zajebancija.

Danas je to samo povijesna činjenica za lijepe priče i oslikavanje čokolada, alkoholnih pića i suhomesnatih proizvoda s likovima iz tog vremena. Recimo, osobno obožavam Sisi čokoladu. Niste probali Sisi? Obvezno probajte. Ili vino Franz Jozef, sjajno, najbolje! Jako dobro ide poslije Ferdindove kobasice ili Sofijine štrudle.

Bio je djed još jednom jako zabrinut. To je već bilo poslije atentata na kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Tog utorak, 9. listopada 1934. moj djed je bio jako zabrinut za suverenitet i integritet kraljevine Jugoslavije.

I tako kroz povijest cijela moja obitelj, od pradjeda, djeda, pa do mog oca, svi su bili zabrinuti za suverenitet i integritet neke države. Ćaća je bio zbrinut za integritet i suverenitet SFRJ. I čini mi se da je to bila jedina i prava zabrinutost. U to zbrinuto lice sam gledao, izgledalo je kao da sve razumijem. Tako je izgledalo do prvih rovova. Ranjenih i mrtvih. Godinama, sve manje znam i sve manje razumijem.

Zato sam i postao, valjda mi tako lakše, jedini član familije kojeg se, da vam pravo kažem, jebe za sve državne suverenitete i integritete. To kažem čisto iz pragmatičnih razloga. Niti me tko pitao niti će me pitati – hoće li neka država prestati postojati ili hoće li neka biti priznata. Ova u kojoj živimo, postoji i priznata je. Do kada? Do nekad, kao i svaka druga.

Jel’ tko siguran da za nekih deset ili koju godinu Istra neće biti država? Vojvodina je kao servirana za jednu takvu epizodu. Dubrovačka republika samo što se nije razdvojila. Jedini problem im je naći kneza. Sandžak je država, samo što se baš jasno ne vidi. Na pomolu je srednji vijek kada je svaki iole ozbiljan grad bio država. Ima li tko da bi me mogao razuvjeriti, temeljito objasniti, da je takav scenarij nemoguć?

Onako, okom baci na kartu Europe i u par minuta vidim kako je to prostor stvoren za najmanje dvjesto država.

Budući da je svaka država nastala na krvi, ili na terorističkom djelovanju ili nekom drugom obliku nasilja, a prethodna srušena isto prolijevanjem krvi, ne mislim da bi me te spoznaje mogle činiti sretnim, ali niti zabrinutim. Moj utjecaj je toliko mali, a želja za mirom toliko velika, da s pravom govorim jebite se i vi i države idioti.

Vidite, Nobelovu nagradu za mir rijeko dobije neko tko je čitav život potrošio u izgradnji mira. Takve naivčine najčešće dobiju čir na želucu ili pak doživotne robije i pred kraj života ih puste da na slobodi umru ili nagrade nekom velikom nagradom, ponekad i Nobelovom. Međutim, teško je povjerovati da i dobitnik nagrade i oni koji su je uručili vjeruju u iskrene namjere. Dobre namjere ne mogu ni postojati. To je samo dobro odglumljena učtivost, koja se učenom i moralnom gadi.

Nagrade najčešće dobiju oni koji su, u početku iz razloga da bi bili prihvaćeni kao politički čimbenik, postali teroristi, a puno godina poslije mirovnjaci. Primjer je Jaser Arafat. On je pokazao kako je jako mali korak od teroriste do dobitnika Nobelove nagrade za mir.

Drugi primjer je američki predsjednik Barak Obama. Mislim da niko normalan na planetu danas ne postoji tko zna, zašto je on dobio Nobelovu nagradu za mir. Jedini realan odgovor je, barem meni, samo zato što je obećao kako na islamske zemlje neće baciti milijun tona bombi nego tek osamsto sedamdeset tisuća tona.

Nesretni Alfred ni u snu nije mogao pretpostaviti kolikim količinama eksploziva će upravljati pojedini dobitnici Nobelove nagrade za mire.

Sa Alfredom je počelo a Nobelom završava.

No da ne bismo bili u zabludi, ako rata ne bude kod nas, biti će ga negdje drugo.

Mora ga biti.

Rat je jedino sredstvo preživljavanja velikih. Amerikanci i Rusi, svoje postojanje pravdaju međusobnim ratovima na tuđem teritoriju. Pitanje je samo na koji teritorij će past kocka.

Upravo je zato najveća bedastoća priča o izgradnji mira. Dok god budu postojali proizvođači naoružanja, ratova mora biti. Proizvod se mora potrošiti. Razlog je jednostavan, u povijesti se niti jedan proizvod nije proizveo, a da se poslije nije potrošio. Ta jednostavnost u odgovoru tjera da kažemo da je Nobelova nagrada i svaka druga nagrada za mir najveći besmisao u smislenom ljudskom životu.

Nedavno smo svjedočili.

Šetam Podgoricom. Sa Morače puše ali ne previše. Tek toliko da prolaznike pa i mene ostavlja u životu.

Buba u uhu, slušam radio, profesionalna deformacija. Izvanredne vijesti.

Slušam.

„U Mostaru je premijer Crne Gore Mile Đukanović, desna ruka ratnog predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, dobio nagradu za mir ili izgradnju mira na Balkanu ili (Mostarsku povelju mira)

Velim neko se dobro zajebava.

Mijenjam stanicu.

Sjedam ispred Đukanovićeve rezidencije, na stepeništu prekrivenom lišćem i crvenim tepihom.

Nova vijest.

Premijeru Crne Gore Mili Đukanoviću, predsjednik Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić uručio Mostarsku povelju mira. Spikerica još doda – koju su zajedno potpisali.

Iskreno da vam kažem, samo sam rekao, ma goni te se u k…. krasni. Tu je i nestala moja želja da napravim razgovor sa nagrađenim mirotvorcem.

Jebi ga, vulgarno jest, ali ajde mi recite, kojim pristojnijim riječima bi opisali kad nekakvo Udruženje bivšeg gradonačelnika Mostara koji je čarape uvijek nosio na pogrešnim mjestima – dodjeljuje nagradu za mir doživotnom predsjedniku i premijeru Crne Gore Mili Đukanoviću.

Na crvenom tepihu na stepeništu Đukanovićeve rezidencije sjedio sam nekih pola sata. Uz fotografiju za sjećanje, na moju dušu neka ide grijeh – rekoh: „ Radovane, Radovane, koje bi ti sve nagrade dobio da si samo godinu ranije zakočio“. Onako moraš se zadovoljiti tek Ratkovićevom nagradom za guslanje.

I da zaključim, a da mi se.

Pored, najavljenog referenduma kojeg se u BiH boje više od kolere, te ovolikih vojnih vježbi i ratova, jadni Milorad Dodik okupio šaku polupijanih i jedva obučenih policajaca, koji znaju tek rukovati lovačkim puškama da održi „vojnu“ vježbu.

E, upravo ti će ga uhapsiti.

No, toliko je pobudalio da to niti li vidi niti li može vidjeti.

Milorad Dodik, Dragan Čović i Bakir Izetbegović nikad ne bi pravili ovakve gluposti, a trenutno prednjači Dodik, ali sjetimo se i Čovićevog referenduma sa čuvenim luđačkim sloganom „Opredjeljenje ili istrebljenje“, da u svojoj ranoj mladosti i jedan i drugi i treći nisu željeli biti slavni kao Zdravko Čolić. Ali jebi ga, sudeći po Dodiku, nisu znali pjevati.

Vrhuška hadezea je na početku novog milenija Hrvate pitala, „Jeste li za to da Hrvati budu ravnopravni sa druga dva naroda?“

Ne znam koliko moraš mrziti vlastiti narod i koliko ga želiš omalovažiti kada mu postaviš takvo glupo referendumsko pitanje.

Morate priznati Milorad ipak ima malo više obraza. On narodne mase tek pita jesu li za još jedan neradni dan. Naravno da jesu.

I kad ne možeš biti frajer pjesmom, ljepotom života, možeš siledžijskim sposobnostima. To je karakteristika svakog političkog luđaka. A oni to zasigurno jesu.

Bez dodatnih objašnjenja.