Kliker.info

Dan prije 60. rođendana velikana bh. književnosti Dževada Karahasana, uoči književne večeri u njegovu čast u Gracu, 24. januara napisali smo mu e-mail (budući da ne koristi mobitel), u kojem smo mu poželjeli sve najljepše, u nadi da ćemo uskoro imati priliku da napravimo intervju s njim. Prošlo je sedam dana i odgovor pisca iz Austrije je stigao. – Hvala za čestitku i lijepe želje. Ja ne slavim rođendan, ali me, naravno, raduje ako me se neki čovjek sjeti, makar i povodom toga. Svakako ću Vam se javiti da uradimo razgovor kad budemo imali stvaran povod. Ne volim razgovarati onako, nisam kolumnist da se moram oglasiti o svemu o čemu ništa ne znam – napisao je Karahasan. Uz strpljenje koje ovaj vrhunski intelektualac svakako zaslužuje, stigao je pravi trenutak da s njim razgovaramo. S povodom, a ne onako.

Živite u nekoliko evropskih država. Umore li Vas stalna putovanja Sarajevo – Grac – Beč… Poželite li se skrasiti?

– Ovaj način života je strahovito skup i naporan. To umara. Kad god mi zatreba knjiga ili neki komad odjeće, mogu se kladiti da su u nekom od stanova u kojem trenutno nisam. Ali, taj način života ima i svoje prednosti. Od Sarajeva i Bosne se ne mogu odvojiti i neću. Svi mi imamo svoje sudbinsko mjesto, a to je ono u kojem se možemo pomiriti sa smrću. To je meni Sarajevo. To je grad u kojem iz najdublje dubine svoga bića mogu pristati da ću umrijeti, da sam smrtan. To je grad koji je oblikovao moj doživljaj svijeta, koji je definirao moje temeljne vrijednosti. Kao pisac moram imati distancu od ambijenta u kojem živim, moram biti daleko od samoga sebe. Zato mi je ovakav načina života potreban radi stvaralačkog rada.

Odražava li Vam se to na zdravlje. Je li Vas gripa zaobišla ove godine?

– Srećom jeste. Bogu hvala, prilično sam zdrav čovjek. Mene bolesti lijepo zaobilaze i to je dobro, jer zvjerski radim i nikada ne bih mogao raditi s pola srca, bezvoljno. Ima jedna misao koju sam negdje kod Ibzena (Henrik Ibsen) pročitao: „Budite vi šta god hoćete, ali to budite potpuno".

U Sarajevu ste ovoga puta posebnim povodom. Istaknuti reditelj Aleš Kurt režirat će Vaš tekst u Kamernom teatru 55. Kako je došlo do ove saradnje?

– Ljudi me uporno uvjeravaju da teatar ne voli moje tekstove, a zbog toga se uporno ne uzbuđujem, jer vidim i znam da ih glumci vole. A teatar je umjetnost u glumcima, ma koliko mi to ne htjeli vidjeti. Naravno da ne želim poreći izuzetnu važnost piscu, tekstu, reditelju, scenografu, kostimografu… ali tijelo predstave su glumci, a oni moje tekstove vole. Ideja da taj komad radi Aleš Kurt potpuno je logična, ona je potekla od Dragana Jovičića, nije moja, jer ja se ne volim miješati. Ma čujte, ja se i u svoj vlastiti život miješam onda kad baš moram. „Koncert ptica", uvjetno govoreći, jedna je groteskna komedija, metafizička burleska, a to je forma koja Alešu odgovara.

O čemu govori „Koncert ptica"?

– Od Dionisa u Grčkoj, od Šive u hinduizmu, i uvijek su u svim kulturama bogovi ili Bog, bili ti koji su dosljedni preobrazbama žive materije. Međutim, šta će se dogoditi kada tim promjenama mogu upravljati ljudi? Upravo smo stekli mogućnost da to činimo i vidimo. Ljudi su pretvoreni u komplete rezervnih organa koje će moćni, bogati kupovati i sebi ugrađivati da ostanu vječno mladi. Kad je komad premijerno izveden u Salzburgu 1997. godine, veliki broj ljudi koji je predstavu komentirao, zaključio je da ja strahovito pretjerujem, da je to jedna ružna, zločesta, crna komedija. Danas, mislim da će publika ovdje zaključiti da je to veoma blag komad koji stvarno stanje stvari ublažava.

Mi smo pokusni kunići farmaceutske industrije, čeljad na kojima zločesti ljekari eksperimentiraju. Želim pričati o tome da je živa materija ostajala živa dok su se preobražavali bogovi ili jedan jedini Bog. Sada kada njom upravljaju ljudi i nauka, živa materija se pretvara u mašinu, u mrtvo. Uostalom, pogledajte lica ljudi koji su vještački podmlađeni. To su maske, to više nisu ljudi, njima fali život. Ta lica možda jesu mlada, ona će ostati možda vječno mlada, vjerovatno se više neće mijenjati, jer su to mrtva lica.

Ekseri u kovčegu

Vaša djela često se postavljaju u teatrima u Austriji i Njemačkoj, ali u BiH to se dugo nije dogodilo. Možete li se prisjetiti kada je Vaš posljednji tekst režiran u nekom sarajevskom teatru?

– Posljednja predstava po mom komadu u Sarajevu bila je „Čudo u latinluku" 1992. godine. To je bila posljednja premijera Narodnog pozorišta prije opsade Sarajeva i rata.

Ispunio Vam se studentski san onog dana kada ste objavili knjigu o Omaru Hajamu. Imate li još neispunjenih želja?

– Nadam se da privodim kraju rad na drugom tomu knjige o Hajamu, a onda slijedi, ako Bog da, i treći. Nakon toga ću se, iskreno se nadam, moći posvetiti i ispunjenju još jednog od mladenačkih snova, a to je priča iz Sarajeva s početka 17. stoljeća. Toj priči sam se počeo približavati dramom „Čudo u latinluku", i nadam se da ću prije selidbe, one konačne, stići to uraditi.

Nemoguće je ne upitati Vas o zatvaranju Zemaljskog muzeja BiH. Je li baš moralo tako biti?

– A čujte, nemojmo se zavaravati. Uništenje temeljnih matičnih kulturnih institucija BiH je planirano i provodi se od 1992. godine kad je ova garnitura primitivaca, koji se trude da zakuju posljednje eksere u mrtvački kovčeg BiH, došla na vlast. Bilo je jasno da će se to dogoditi. Ovo što mi danas u Bosni imamo je najgora moguća vrsta diktature. Ti primitivci kulturu mrze, jer je se boje. Vi te ljude nećete ničim prepasti koliko kulturom ili kada im zaprijetite knjigom. To su ljudi koji sebe smatraju vlasnicima naroda. Oni tako rado, punih usta, bulazne o svom narodu. Pri tome riječ svom im ne znači zajednica kojoj oni pripadaju, već zajednica koju oni posjeduju. Nažalost, to je samo logična posljedica ovog sistematskog uništavanja BiH.

Grupe gadova

Pa šta nam je činiti. Je li onda najbolje spakovati kofere i otići odavde?

– Pitala me je jedna djevojka bi li se složio s njenim uvjerenjem da je Ivo Andrić Bosnu opisao kao žalosni ambijent u kojem čovjeka ubiju čim malo izdigne glavu. Kažem joj da se potpuno slažem, a biste li se vi složili s mojim uvjerenjem da je Ivo Andrić pisao sa stavom da je cijeli svijet Bosna. Nemojte imati iluzija da je bilo gdje bolje nego ovdje. U Evropi se univerzitet reformira prema modelu usvojenom u Bolonji, tako da se pretvara u malo bolju varijantu loše gimnazije. Zašto? Zato što novom finanijskom kapitalizmu ne trebaju misleći ljudi.

U cijelom svijetu ljudi se pretvaraju u robove. Današnjem čovjeku je nametnuto uvjerenje da je zarađivanje novca jedini smisao. U modernom engleskom jeziku vas niko ne pita koliko ste bogati nego pita koliko vrijedite, misleći time koliko imate. Što strastvenije se današnji zapadni političari pozivaju na izvore zapadne kulture, očiglednije je da su oni te izvore izdali. Oni se pozivaju punih usta na židovsko-kršćansku tradiciju. Temelj kršćanstva je solidarnost, koju je današnji zapad potpuno ukinuo. Zapadna društva su danas pretvorena u džunglu, u zvjerinjake u kojima jedni druge nastojimo požderati da ne bismo bili požderani.

Visoko pozicionirani političari, najnormalnije bez zastoja, bez nelagode govore da se ne isplate ljudi. Mislite li vi zaista da je mene moja rahmetli majka rodila da bi iz mene i mog života neki kreten izbio profit. Svugdje je isto, kod nas je malo „istije“ jer je kod nas davno počelo i bilo je zaista žestoko. Radi se o jednoj epohi u kojoj su se sve temeljne metafizičke vrijednosti rasule. Sada najsramnije izdaju te vrijednosti, upravo, oni koji se na njih pozivaju.

Mislite da masoni zaista postoje i da tamo negdje kreiraju našu sudbinu?

– Ma ne. Kad bi bilo moguće da neka grupa moćnih gadova sjedi i kreira to, oni bi davno završili posao. Radi se o tome da u svakom trenutku na svakom mjestu svijeta djeluje hejbet sila. Postoje desetine hiljada grupa gadova koje nešto smišljaju i nešto hoće. I one se međusobno sukobljavaju. I istovremeno se bore za prevlast. Na stanje u Bosni utječu bankari, masoni, kiša, suša, žalosni derneci koji se nama prodaju pod slobodni izbori, novine, sve to. Nema jednog centra. Kada bi postajao jedan centar, bilo bi lako živjeti, ali postoje na stotine njih. Nikad ni za jedno društvo nisu bili podobni ljudi koji su od sebe i svojih bližnjih zahtijevali da budu bolji. I Isusa su razapeli zato što je bio dobar i što je ljude uvjeravao da i oni mogu biti bolji. To je, nažalost, poprilično stara priča.

Pristojnim ljudima ne trebaju sljedbenici

Šta kao profesor savjetujete svojim studentima?

– Prvo što im uvijek savjetujem je da se ne slažu sa mnom. Da sve što čuju od mene prime sa skepsom i isprovjeravaju koliko god mogu. I ako se na kraju slože sa mnom, sjajno. Ako ne, opet sjajno. Jer vi ste dobar profesor ako ste dobar sagovornik, ako ste svom studentu pomogli da on prepozna, izgradi i dobro artikulira svoje mišljenje. Ako ga preuzme od vas, vi ste dobili mogućeg sljedbenika. Pristojnim ljudima sljedbenici ne trebaju već sagovornici. A razgovor služi upravo tome. Drugo što im uvijek savjetujem je da se čuvaju brzih uspjeha, jer kultura je čuvanje vremena. Treće je da prije nego nešto napišu i objave, pokušaju se pitati kako će o tome misliti za 20-30 godina, je li to zaista važno.

Razgovor s partnerom koji vas ne nervira

Šta najradije čitate?

– Vrlo rado čitam. Sebe bih prije nazvao čitaocem nego piscem. To je vrsta strasti, manije. Ne bih mogao zaspati bez knjige u ruci. Ne mogu zamisliti dan u kojem makar dva ili tri sata nisam proveo čitajući. Čitanje je razgovor s partnerom koji vas ne nervira. Ima mnogo pisaca koje rado čitam, a nekoliko njih za koje bi bilo malo reći da ih volim, prije bi se to moglo nazvati bolešću, ovisnošću. To su, između ostalih, Čehov, Georg Bihner, Aristofan, Platon kojeg jednom u tri, četiri godine naprosto moram pročitati. Bihnera praktično svake godine. Ima i mnogo pisaca u kojima neizmjerno uživam, iako nisam ovisnik o njima. Oni su, između ostalih, naš Ivo Andrić i Hamza Humo.

Zastrašujuće je kako smo zaboravili biti ljudi

Mlađe generacije danas su sve više okrenute tehnologiji, među ljudima su zahladnjeli odnosi i sve je okrenuto virtuelnoj stvarnosti. Kako se vratiti pravim vrijednostima, nekadašnjim druženjima?

– Dobro vam je to pitanje. Zaista je strašno kako smo izgubili sposobnost da komuniciramo, kako smo zaboravili da se jednim dodirom komuniciraju sadržaji koji se riječima ne mogu komunicirati, kako dodir među ljudima uspostavlja one forme razumijevanja koje su najdublje i najbliže nama, najviše nam znače. Dakle, to kako smo zaboravili biti ljudi, je zastrašujuće. I kriza čitanja je znak da smo u krizi mi kao ljudska bića. Čovjek je biće jezika i onog momenta kada izgubite vezu s jezikom, počinjete gubiti vezu sa sobom, s vlastitim duhom. Kada o tome mislim, pada mi napamet pouka starih alhemičara koji su govorili da vatra posebno jako svijetli prije nego što će se početi gasiti. Svaki fenomen dostiže najvišu razinu prije nego što će se početi gasiti. Mislim da je ta epoha već pri kraju. Vi već imate i u takozvanoj provinciji i u velikim gradovima obnovu komšiluka, nekih druženja u kvartovima na ulici pred kućom, ljudi se pomalo vraćaju sebi. Počinju shvatati da ih mašina, ipak, ne može ni stvoriti ni roditi. To je moj dojam.  Merima Čustović (Avaz)