Kliker.info

Slažem se da je Haški tribunal kontroverzan i nedosljedan. Slažem se da je bilo mnogo bolje suditi Slobodanu Miloševiću u Beogradu nego u Holandiji. Slažem se da to u Beogradu početkom milenijuma nije bilo moguće. Iz toga slijedi da je bolje da mu se sudilo bilo gdje. Makar sa neslavnim ishodom i pogrešno postavljenom optužnicom.

Piše : Dragoslav Dedović (DW)

Slažem se da je „udruženi zločinački poduhvat“ Ahilova peta Haškog tribunala, i pravde i pravičnosti za sve žrtve, te da je zbog te pravne konstrukcije propalo još poneko suđenje – hrvatskim generalima, recimo.

Slažem se i da je pred rat i u ratu bilo nedosljednosti u zapadnim pokušajima da se posreduje, bilo je i pristrasnosti, stavljanja na ovu ili onu stranu, ucjena i geopolitike prerušene u moral.

Ipak, teza da je Slobodan Milošević nedužan jeste naprosto – zamjena teza. Njegova suštinska politička i moralna odgovornost za tok događaja od 1986. do 2000. je naprosto činjenica. Ako bi se moglo govoriti o nekom udruženom zločinačkom poduhvatu onda bi Milošević bio capo di tutti capi,Đukanović ađutant, a Tuđman i Izetbegović inscenirani kontrahenti, ali i suštinski partneri u ciničnoj igri „ko je šta jamio – jamio“.

A ovo što pominju njegovi prigodno evropeizovani fanovi poput Dačića i Vulina, da su sve optužbe protiv Slobe bile „pogrešne i lažne“ nije ništa drugo nego pokušaj da naknadno operu sopstvene ruke koje su devedesetih do lakata uprljane tuđom, ali i srpskom nesrećom.

Suštinska odgovornost

Sa stanovišta rezultata Miloševićeve politike, Srba više nema tamo gdje ih je „branio“ – u Krajini, Sarajevu i na Kosovu. Ali eto, on je, kako reče bloger Nil Klark, posthumno „oslobođen“. Na stranu to što niko od oduševljenih primalaca čudesne vijesti nije čitao presudu Radovanu Karadžiću niti je to učinio neko iz pravnog tima državnog aparata kojim upravljaju – a bili su dužni, jer možda tamo ima nešto što tangira interes Republike Srbije.

Recimo, Milošević je bio Stanišićev bos, a ovaj Arkanov šef. Cecin pokojni muž bješe zapovednik DJ Maksu koji je kao uniformisani Arkanovac šutirao mrtvu Tifu Šabanović početkom aprila 1992. u Bijeljini.

Tvrdim da je tu mrtvu ženu u Bijeljini cipelario Milošević. I da Dačić i slični, evo toliko godina poslije svega, nju mrtvu još jednom gaze. I tu nikakve senzacionalističke interpretacije haških spisa i rupa u njima neće pomoći.

Pometnja u glavama i srcima

Nema božijeg ili ljudskog zakona po kojem Milošević nije moralno, politički i ljudski odgovoran za zlo počinjeno na teritoriji na kojoj je on bio alfa mužjak. U najmanju ruku, jer DJ Maks za vrijeme njegove vladavine nije zbog učešća u ratnim zločinima završio u zatvoru. Njega su hapsili zbog opijata ili nečeg sličnog. Niko se nije osvrtao ni na hiljade drugih koji su za vikend išli u Hrvatsku ili Bosnu.

To je dokazivo. Nesprečavanje zločina u zoni tvoje odgovornosti je tvoj zločin. Nesprečavanje genocida je saučesništvo. Neće tu pomoći ni ukazivanje na jednostranosti u zapadnom ratnom izvještavanju, kojih je bilo. Oni koji ukazuju na to rado zaboravljaju da je Milošević, uz asistenciju Dačića, a bogami i Vučića, od medija pod svojom kontrolom po potrebi pravio opštenarodni ratnohuškački instrument.

Neće pomoći ni ukazivanje na američke zločine u Iraku, na muslimanske, hrvatske ili albanske zločine devedesetih, kojih je bilo. Jer tuđi zločini tebe ne oslobađaju odgovornosti za zločine koje si ti počinio ili nisi spriječio.

Opet je nastala pometnja u glavama i srcima. Hag „oslobodio“ Slobu! Eto dokaza da smo nevine žrtve svjetske zavjere protiv Srba! Mrkonjić bi da diže spomenike svom idolu.

Razumljiva je ta želja mase da im neko kaže – samo mi smo mučenici, pravednici i žrtve. Nije to bitno drukčije ni u srpskom komšiluku.

Ali oni koji tu potrebu zatvaranja očiju pred strašnim faktima prevedu u validni politički jezik jesu saučesnici u prljavoj stvari pranja i umivanja ratnog lika i djela „vožda“ kojem su vjerno služili.