Kliker.info

Satima bi čovjek mogao slušati Pilselovu životnu priču. Dječak koji je u rodnoj Argentini spavao ispod slike Ante Pavelića, danas je jedan od najglasnijih antifašista u Hrvatskoj. Za Pobjedu Drago Pilsel objašnjava kako je došlo do te političke i duhovne transformacije, zašto je „lutao“ od profesije mašinca, do sveštenika i teologa, kako je još davno upoznao novog papu Bergoglia, govori o najvećoj strasti – novinarstvu, svom učešću u Domovinskom ratu, pogibiji brata, svim rizicima i pritiscima koje je trpio kada je prvi javno i glasno govorio o srpskim žrtvama nakon „Oluje“.Priča počinje u Buenos Airesu…

POBJEDA: U kakvom ste ambijentu odrasli?

PILSEL: Ja dolazim iz ustaške obiteljske priče. Odrastao sam u jednom strogo hrvatskom nacionalističkom krugu. Kada sam imao 16 godina, 1978. u jednoj župi u mom rodnom gradu Buenos Airesu jednoga dana župnik, isusovac, sa kojim sam inače prijateljevao, me pitao: Dobro, Drago, dokle ćeš se ti od ponedjeljka do petka ponašati kao argentinski ljevičar, a vikendom kao hrvatski fašist.Naravno, u to doba nisam shvatio to pitanje, nisam bio svjestan koliko su Hrvati u Argentini bili u jednoj potpuno krivoj političkoj i društvenoj priči.

POBJEDA: Kakva je to priča?

PILSEL: Mi smo čitali „Spremnost“ iz Australije, „NDH“ iz Toronta, „Ustaša“ iz Buenos Airesa i tako neke gluposti… Književnost Hrvatske prosto nisam mogao ni vidjeti. Čitala se „Lijepa plavka“, roman Ante Pavelića i to je to. Ja sam, naravno, čitao argentinsku književnost, ali nekakvu hrvatsku kulturnu naobrazbu uopće nisam imao.Tek 1978. godine počela je do mene stizati iz Londona revija „Nova Hrvatska“, koju su pokrenuli hrvatski „proljećari“ kad su došli u London. Na čelu te revije bio je Jakša Kušan, a u toj reviji je do te godine pisao i Bruno Bušić, kojeg je u Parizu, kako se vjeruje, ubila Udba.Čitam ja tu „Novu Hrvatsku“ i shvaćam da se može biti Hrvat, hrvatski rodoljub, čak hrvatski nacionalist, ali ne nužno i ustaša, da se može biti i socijalist, lijevo orijentirani hrvatski nacionalist…

POBJEDA: Odakle potiče vaša porodica?

PILSEL: To je obitelj mješovitog njemačko-hrvatskog porijekla. Moj djed Jakov Pilsel bio je Njemac, rođen u Rumunjskoj, u Bukovini, i kao folksdojčer dolazi u Banjaluku. Oženio je moju baku Rozu Ćosić, koja je rođena kod Mrkonjić Grada. Otišli su živjet’ u Prnjavor i tu se rodilo dvoje najstarije djece. Još dvoje djece rođeno je u Skoplju. Djed je bio građevinar i stalno je selio. Na Kosovo  dolaze 1936. godine graditi crkvu za Albance katolike u Uroševcu. Koncem te godine se tamo rodio moj tata. Iz Uroševca su otišli u Prizren, a dolaskom ustaša i Njemaca, dakle raspadom monarhije i uspostavom NDH, njemačka vojska traži kooperante i tako Pilselovi bivaju pozvani da dođu u Sarajevo.Zanimljivo, moj djed je tada gradio bunkere oko Sarajeva i na Romaniji, odakle je Karadžić kasnije gađao taj grad. Bili su, izgleda, vrlo dobro napravljeni… Ispričavam se zbog ovog crnog humora.

POBJEDA: Koliko se zadržavaju u Sarajevu?

PILSEL: Dolaskom u Sarajevo obitelj se počela više vezati za njemačku vojsku. O tome sad pišem roman sa namjerom da objasnim tu paradigmu zašto je obitelj koja je bila njemačka, postala hrvatska. Ne samo hrvatska, nego i ustaška. I to u Argentini. I kako sam ja iz te ustaške izašao u antifašističku paradigmu.Koncem 1942. oni su otišli u Austriju, tako da moj otac de facto današnju Hrvatsku nikad nije ni vidio. Prošao je kroz nju noću vlakom. Kratko su se zadržali u Austriji, a odatle su ih odveli u Poljsku. I tamo su nešto gradili i ostali dvije godine.Upravo u tom razdoblju moj djed postaje suradnik Gestapoa. Pošto je govorio više jezika – njemački, makedonski, srpski, albanski, oni su ga uzeli ne samo kao građevinara, nego i kao prevodioca. Nemam dokaza, ali u nekakvoj obiteljskoj predaji se vjeruje da je on ulazio u neke konc-logore. Možda Dahau ili Aušvic…

POBJEDA: Šta se dešava poslije rata?

PILSEL: Kraj rata su dočekali u mjestu koje se zove Judenburg, nedaleko od Graca, i tu moj djed susreće Antu Pavelića koji bježi iz Zagreba prema Salzburgu. Tada se uspostavlja ta veza. Ali slučajno.Nedugo nakon toga Britanci su uhitili moga djeda pod sumnjom da je počinio kriminalna djela u službi nacista. Dvije godine bio je u pritvoru. Nije mu ništa dokazano, pa su ga pustili. U tom zatvoru susreće neke Hrvate, ustaše. Tu počinje ta promjena političko-kulturne paradigme iz njemačke u hrvatsku, ustašku. A pošto je moja baka izgubila dio obitelji od četnika u Bosni, već su na neki način bili opečaćeni antisrpstvom i prohrvatstvom. Dvije sestre moje bake su već od 1946. godine bile u Argentini i pripovijedale kako je tamo dobro, lijepo, bogato… I kad je moj djed izašao iz zatvora kupili su karte za Argentinu.

POBJEDA: Kako putuju?

PILSEL: U američkom brodu, putuju tzv. „štakorskom rutom“ iz Đenove u Buenos Aires. Tako su tamo stigli i Pavelić, i Ajhman, i Mengele, i svi oni… Moja je teorija da su Amerikanci jako dobro znali koga prevoze. Zašto su to radili? Iz tadašnje političke potrebe da oko sebe okupe protivkomunističke snage, bez obzira na njihov kriminalni i zločinački pedigre, da bi ih mogli kasnije iskoristiti.

POBJEDA: Na čemu zasnivate tu teoriju?

PILSEL: Pa vidite, 1956. godine američka vojska krstari latinoameričkim državama, unovačuje momke i daje im vojnu obuku. I to ne samo vojnu, već i obavještajnu. Tako i moj otac biva istreniran kao gerilac i uvučen u priču da će se on borit’ protiv Sovjeta u Mađarskoj. On je u tu priču i povjerovao, međutim od toga nije bilo ništa.

POBJEDA: Zašto su vaši otišli baš u Argentinu?

PILSEL: Hrvati, ustaše su došli u Argentinu zato što im je Peron otvorio vrata, zahvaljujući jednom proustaški orijentiranom svećeniku koji je kod Evite i u Vatikanu isposlovao da se ta vrata otvore. Peron je, inače, bio profašistički orijentiran i htio je u svojoj zemlji antikomunističku „svježu krv“. Tako su tamo došli i nacisti. Ustaše su se u Argentini i družili sa nacistima, kojih u Argentini ima jako puno… Jedan takav susret se dogodio u mojoj obiteljskoj kući između Pavelića i Ajhmana.

POBJEDA: Postoji priča da je i Hitler bio u Argentini poslije rata…

PILSEL: Da, jedan argentinski novinar, zove se Abel Basti, ima teoriju da je Hitler preživio bunker u Berlinu, da ti ljudi koji su tamo spaljeni nisu Eva Braun i Adolf Hitler, već da su se oni nekako izvukli kroz ruski obruč, da su stigli u Hamburg, ukrcali se u neke podmornice i iskrcali u Patagoniji. Ja ne vjerujem u tu priču…

POBJEDA: Ali sada su i ovi britanski istraživači objavili knjigu „Sivi vuk“ koja podržava tu teoriju…

PILSEL: Tako je, ali oni su oteli tom čovjeku autorska prava, pa je napravljena knjiga. I film se sada radi po toj matrici. Istina, još u kolovozu 1945. godine ruska agencija TASS i britanska AP barataju sa tezom da je Hitler možda pobjegao. Ponavljam, ja osobito u tu teoriju ne vjerujem.

POBJEDA: Da li su ustaše i nacisti bili bezbjedni u Argentini?

PILSEL: Kako su, promjenom vlasti u Argentini 1955. godine, kada je srušen Peron, nacisti i ustaše izgubili podršku i nekakvu obavještajnu logistiku, tako su raznorazne tajne službe, pa i MOSSAD, počele krstariti Latinskom Amerikom. Izraelski agenti su prepoznali Ajhmana, ulovili ga i drogiranog avionom prebacili u Jeruzalem da mu se sudi. Bilo je dosta pokušaja da se ulovi Pavelić i čak je jednom upucan. U to doba kad je Pavelić upucan i ranjen, moj tata je bio jedan od onih koji su ga čuvali.

POBJEDA: Otkud tako bliska veza?

PILSEL: Pa zbog prijateljstva između Pavelića i moga djeda Jakova Pilsela. Pavelić je dolazio u našu kuću. U mojoj kući, iznad moga kreveta čak nisam imao križ, nego Pavelićevu sliku.

POBJEDA: Kako vi u svemu tome odrastate?

PILSEL: Sve je to nekako do moje 16-17. godine funkcioniralo. Od tada mi se počeo stvarati košmar u glavi. Kad sam pročitao knjigu Vinka Nikolića „Blajburška tragedija“, gdje su iskrivljene povijesne činjenice, napuhane brojke, izmišljeni podaci, ja sam se zapitao: Kako to da mi optužujemo Srbe, Židove, Jugoslavene i komuniste za propast NDH, a ne osuđujemo kukavičluk Pavelića koji je ostavio tu vojsku i taj narod i pobjegao. Bilo je još pitanja na koja nisam nalazio odgovor, niti sam o tome imao s kim razgovarati…

POBJEDA: Kako ste prebrodili taj košmar?

PILSEL: Sve to je u meni puklo 1982. godine, nakon rata sa Englezima. Studirao sam strojarstvo, pa prekinuo i prešao na fakultet novinarstva i političkih znanosti i to sam završio. Ali i dalje sam imao veliki košmar. I duhovni, i politički, i identitetski… Jesam li Hrvat? Jesam li Argentinac?Istovremeno, demokracija se vraća u Argentinu. I to vrlo snažno. Zapravo postajemo svjesni da smo živjeli u društvu gdje je, tijekom tzv. Prljavog rata i diktature, 30 hiljada ljudi nestalo. Saznajemo za strašne epizode da su ljudi bili bacani iz helikoptera i aviona u more i u rijeku Rio de la Plata, da su postojale masovne grobnice…

POBJEDA: Onda ste se opredijelili za teologiju. Zašto?

PILSEL: Ja sam 1985. godine išao u Brazil suočiti se sam sa sobom i riješiti te svoje dileme. Imao sam curu, čak smo već govorili o vjenčanju. Ali nešto me tad zviznulo po glavi. Ne mogu vam točno objasniti što je to bilo, neka knjiga ili neki susret, pa sam rekao – idem u fratre, hoću postat’ franjevac.I tako  tako, početkom 1986. godine sam se vratio u Buenos Ajres i javio se fratrima Hrvatima. Pošto franjevci tada nisu imali svoju školu, poslali su nas kod isusovaca na školovanje i tako sam završio na fakultetu gdje je ovaj novi papa Jorge Bergoglio bio rektor. Ta škola je bila izuzetna. To vam je bilo kao da iz Dinama idete igrat’ u Barcelonu. Dvije godine je to trajalo. Bergoglio je kratko tamo bio i već sredinom 1986. otišao u Njemačku dovršiti svoj doktorat. Vratio se koncem 1987. nešto prije mog odlaska i tu smo se još malo vidjeli.

POBJEDA: Šta ste u to vrijeme radili?

PILSEL: Radio sam sa narkomanima, sa prostitutkama, sa sirotinjom, sa indijancima domorocima i prihvatio otprilike taj diskurs koji su mi isusovci, Bergoglio i ovi drugi, naravno i fratri, ponudili, a to je da sam ja ipak Latinoamerikanac. Jeste, imam to hrvatsko porijeklo, ali sam Lationoamerikanac.Za sve to vrijeme nisam prestao novinariti. To je specifično, jer ja sam tamo mogao i na televiziji i na radiju i dalje raditi. Novinarstvom sam se bavio još od 17. godine u Patagoniji.

POBJEDA: Kad ste odlučili da se vratite u Hrvatsku?

PILSEL: Koncem 1988. tijekom moje godine novicijata, stiže ponuda da dođem u Jugoslaviju. Ja sam, naravno, svoj proces deustašizacije već imao u Argentini, inače ne bih mogao dobiti jugoslavensku vizu. Vizu mi je dao jedan Slovenac, ali svejedno, on je bio član jugoslavenske diplomacije. Ne bi on mogao dati meni vizu da sam ja tada još ludovao…

POBJEDA: U koje vrijeme stižete?

PILSEL: U maju 1989. dolazim ovamo, mjesec dana prije Gazimestana. Čuo sam Slobodana Miloševića i shvatio da sam došao u neki veliki belaj. Međutim, fratri sa kojima sam tada živio u Rijeci nisu tako mislili. Ja sam osjetio da dolazi teško vrijeme, ali ipak nisam mogao pretpostaviti tu količinu krvi koja se kasnije desila.Onda se dogodio i demokratski proces u Hrvatskoj, a mi smo tada navijali za HDZ. Crkva je bila za HDZ, to je poznata činjenica. Prešli smo preko komunističke prošlosti Franje Tuđmana, išlo se na jednu antikomunističku varijantu, pa Račan nije bio opcija za Katoličku crkvu. I tako sam ja dočekao 1990. godinu, prve izbore…

POBJEDA: U to vrijeme počinju i prvi sukobi u Hrvatskoj…

PILSEL: Tad je došao i moj brat iz Argentine. Onda su počeli balvani u kolovozu 1990. godine. Za Uskrs 1991. pucnjava na Plitvicama. Moj brat je u to vrijeme prišao Zboru narodne garde, borio se i poginuo, odnosno nestao 23. listopada 1991. u razmjeni vatre sa patrolnim čamcem Jugoslovenske ratne mornarice. To se desilo kod otoka Šipana, između Pelješca i Dubrovnika. Ja sam dobio vijest par dana kasnije, javio se biskupu i rekao – doviđenja. Čitava ta 1991. bila je za mene jako teška, osjećao sam se nekako krivim što mi je brat, 23-godišnjak, u ratu i što će možda nastradati. I kad se to dogodilo nisam mogao izdržati taj pritisak, napustio sam svećenički poziv i javio se toj istoj jedinici, 4. brigadi sa sjedištem u Splitu.

POBJEDA: Koliko dugo ste bili u ratu?

PILSEL: Bio sam u ratu pet mjeseci i u ožujku 1992. godine opet postao civil. U međuvremenu sam odlučio da ću se vratiti teološkoj naobrazbi, ali kao građanska osoba i od tada živim isključivo od tog novinarskog posla. Novinarim žestoko. I danas. Zbog moga diskursa 1993. godine su me pozvali i bio sam među osnivačima Hrvatskog helsinškog odbora. Tu sam imao prilike prijateljevati sa Mikom Tripalom, onda sam upoznao Vladu Gotovca, zbog kojega se i danas smatram lijevo orijentiranim liberalom, pa sam upoznao akademika Ivana Supeka i neke druge antifašiste. To mi je pomoglo da izbalansiram tu antifašističku nadogradnju.

POBJEDA: Napustili ste Hrvatski helsinški odbor iako ste bili potpredsjednik. Zašto?

PILSEL: Vidio sam nepravilnosti u radu HHO-a. Nije mi se svidjelo što je Ivan Zvonimir Čičak uhljebio osam članova svoje obitelji tamo. I on sam je imao preko tri hiljade dolara plaću. Ulovio sam ga u nekim sitnim lažima i prijevarama. Šta ja znam, putuje autom, a prikazuje avionsku kartu, spava kod prijatelja, prikazuje hotel…Ne tvrdim da nisam i ja učinio greške u našoj komunikaciji, ali nisam mogao podnijeti njegovu bahatost i tu sitnu korupciju. Onda je postavljena stvar – ili on, ili ja! Meni je „optužnicu“ pročitao Žarko Puhovski, a „pravorijek“ izrekao poznati odvjetnik Čedo Prodanović, koji je ovako rekao: Meni je jako drag Pilsel, napravio je jako važne stvari za HHO, ali nam je jako važan Čičak jer je on legenda. Nažalost, mi se ovdje ne možemo opredjeljivati ko je u pravu, a ko ne, već za interes organizacije, a interes organizacije je da ostane Čičak, a ne Pilsel. Tako sam većinom glasova izbačen iz HHO.

POBJEDA: Oni nisu, čini se, shvatili što je vama značila 1995. godina…

PILSEL: Da, tek 1995. godine, u susretu sa zločinima koje su hrvatske snage počinile nad Srbima nakon „Oluje“, naprosto sam shvatio šta se od mene tu traži. I kao teolog, i kao novinar, i kao Hrvat, šta ja tu moram učiniti.Bio sam vjerojatno među prvim novinarima koji je upozorio na te zločine i imao sam jako puno problema zbog toga. Bilo je to vrlo opasno vijeme za mene, ali nisam odustao.

POBJEDA: Zašto ste tako reagovali?

PILSEL: Ja sam prepoznao istu matricu kršenja ljudskih prava u Hrvatskoj kao onu u Argentini. Reagirao sam zato što sam teolog i vjernik. Pa bio bih ništarija kad ne bih javno rekao, primjerice, o stanju groblja u Gračacu gdje sam, dok je tadašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak govorio o „sanaciji terena“, vidio križ sa rednim brojem NN 756, ili da nisam pisao o žrtvama u Prokljanu, ili u Varivodama, ili u Gruborima, ili pak o onima u selu Komić koje sam našao tek u veljači 1996. godine, ili kada su se događale deložacije Srba, ili kada su Muslimane hapsili po ulici da bi ih razmjenjivali za zarobljene pripadnike HVO. Ja sam rekao – kao kršćanin moram se tome suprotstavit’.

POBJEDA: Neugodnosti zbog svog antifašizma imali ste ne samo u Hrvatskoj, već i u krugu porodice…

PILSEL: Moram priznati da sam, poslije svega, bio jako umoran, imao sam i neku vrstu PTSP-a zbog svega što sam vidio, zbog rata, leševa… Sve je to došlo na naplatu.Osim toga, argentinski prijatelji su mi okrenuli leđa, a čak i s majkom sam puno godina imao jako otežanu komunikaciju jer je ona smrt Branka, mojega brata, doživljavala kao poticaj za preziranje svih Srba i Crnogoraca. Oni u Argentini, ali i mnogi ovdje u Hrvatskoj, nisu mogli shvatiti moj antifašizam pa sam odjednom postao ,,ljubitelj Srba“, ,,Jugoslaven“, ,,izdajica“… A, izdajnik, jesam li? Ako sam izdao ustaštvo, primjerice, učinio sam, da parafraziram Nila Armstronga, prvog čovjeka na mjesecu, možda mali korak za čovječanstvo, ali ogroman za moj život i za mentalno zdravlje Hrvata.

Lična karta

Drago Pilsel je rođen u Argentini, u Buenos Ajresu 1962. godine. U Argentini je studirao mašinstvo, novinarstvo, književnost i hrišćansku duhovnost. Po dolasku u Hrvatsku studira filozofiju i teologiju. Na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku 2008. je magistrirao s područja Političke teologije, a sada priprema doktorsku disertaciju o odnosima EU i Svete Stolice. Govori hrvatski, španski, engleski, italijanski i portugalski jezik.Novinarstvom je počeo da se bavi još 1979. u Argentini. U Hrvatskoj je kao novinar radio na televiziji, radiju i pisao za više hrvatskih i listova iz regiona. Trenutno je novinar, kolumnist i vanjsko-politički komentator desetak redakcija. Dobitnik je više prestižnih domaćih i međunarodnih novinarskih nagrada.Bio je angažiran u kampanji hrvatskog predsjednika Ive Josipovića na poslovima analitike i odnose s javnošću. Josipovićeva je želja bila da Pilsel ustroji Odjel za analitiku u Uredu predsjednika ali se nakon nekoliko tjedana zahvalio i napustio Pantovčak. Jedan je od osnivača Hrvatskog helsinškog odbora, član je hrvatskog P.E.N. centra, koalicije za REKOM, Izvršnog odbora Savjeta antifašista u RH i drugih asocijacija

Sa novim papom Franjom nastupa „vatikansko proljeće“

POBJEDA: Opšta je ocjena da je novi papa Franjo unio nekakav novi duh u Vatikan. Kako vi to komentarišete?

PILSEL: Svakako da je papa Franjo donio neku novu atmosferu, a ja bih je nazvao „vatikanskim proljećem“. Imali smo hrvatsko proljeće, nedavno arapsko proljeće, a ja sada zagovaram i očekujem vatikansko proljeće.

POBJEDA: Šta je to novo?

PILSEL: Dvije stvari su me se jako dojmile u papinom inauguracijskom govoru. On je iskoristio jednu od najljepših metafora iz kršćanske, odnosno katoličke teologije i duhovnosti. Govoreći o tome što je moć, odakle proizlazi moć pape, on je rekao da se ona može razumjeti tek ukoliko bude u službi siromašnih i obespravljenih. A kako se vrši ta služba? Rekao je dvije riječi koje su magične, koje opisuju karizmu svetoga Franje Asiškog od koga je uzeo ime, a to su – nježnost i snaga. Također je rekao da će njegov pontifikat, bude li uspješan, biti zapamćem zbog sposobnosti kombinacije nježnosti i snage. Papa želi siromašnu Crkvu i Crkvu za siromahe i ponaša se dosljedno tom svjedočanstvu.

POBJEDA: Kad je počela konklava, međutim, Bergoglia nijeste uvrstili među favorite, iako ga i lično poznajete. Zašto?

PILSEL: Ne, zato što sam mislio da će kardinali poslušati Benedikta koji je govorio – ja sam prestar, preslab, umoran i za dobro Crkve moram se povuć’. Zato sam mislio da će izabrati nekog srednjeg doba, da neće izabrati mog kandidata Filipinca Taglea koji ima 55 godina. Navijam za njega zato što je moja supruga sa Filipina, ona je Njemica rođena na Filipinima, i ja sam jako naklonjen tim ljudima. Osim toga, Tagle je vrlo sposoban čovjek, jako dobar pastir.Napravio sam, dakle, neku svoju shemu i sažeo sam to na ljude između 65 i 75 godina, tako da mi je Bergoglio „pobjegao“ za godinu i pol.

POBJEDA: Neki američki novinari su predviđali da će novi papa biti čovjek energičan, čvrste ruke, „terminator“ kako su pisali…

PILSEL: Da, bio je vic u New Jork Times-u. Oni su rekli, imajući u vidu kakve sve probleme Crkva ima, da bi se novi papa trebao zvati Džon Rambo 1.

POBJEDA: Ali se dogodilo da je za papu izabran vrlo skroman, smjeran čovjek…

PILSEL: Varate se. Izgled vara. Ako pokazuje tu skromnost, neposrednost u odnosima, uopće ne znači da on nema čvrstu ruku. Znate, kardinali su tražili papu koji bi trebao imati više pretpostavki. Jedna od njih je da bude – krizni menadžer. A on to jeste. On će, siguran sam, i u Vatikanu mnogo toga počistiti, sanirati financije, te seksualne skandale…

POBJEDA: Zašto tako mislite?

PILSEL: Pa vidite, on je naslijedio nadbiskupiju Buesnos Aires sa velikim financijskim skandalima. Prethodni nadbiskup Kuaraćino, koji je umro, poslovao je i spekulirao sa nekim bankama koje su krahirale i tada su izgubljeni mnogi novci. Kad je Bergoglio došao rekao je – stop i za godinu i pol dana sanirao je financije nadbiskupije, a vlastitim primjerom pokazao kako se treba ponašati.Otišao je živjet’ ne u palaču, nego u stan gdje se jedva grijao, sam kuhao, vozio se u javnom prijevozu, provodio sate i dane među ljudima koji imaju vrlo velike socijalne probleme, sa najvećom sirotinjom. To ga je naprosto izgradilo kao čovjeka izuzetno jakog kredibiliteta.

POBJEDA: Ipak, neki ga optužuju da je ranije sarađivao sa argentinskim diktatorskim režimom…

PILSEL: Jedan novinar koji se zove Orasio Verbicki, koji je sedamdesetih godina bio u Montonerosima, odnosno u tom peronističkom oružanom lijevom krilu, je 1999. godine prvi plasirao tvrdnju da monsinjor Bergoglio, tada od 1973. do 1979. godine provincijal i poglavar isusovaca u Argentini, nije učinio ono što je morao da zaštiti dva svećenika isusovca, jedan od njih je porijeklom Njemac, a drugi je Argentinac, koji su bili kidnapirani i pet mjeseci mučeni u školi mehanike argentinske mornarice.

On nije našao nikakav argument koji bi mene uvjerio da je tako bilo. Doduše, taj novinar je ovih dana dao intervju BBC-u gdje kaže da je u arhivi Ministarstva vanjskih poslova Argentine nađeno jedno pismo, koje navodno pripada Bergogliju i da je on u tom pismu „otkucao“ te svećenike, optužujući ih za ljevičarenje i za promociju terorističkih ideja. To nikada nije dokazano, niti to pismo pripada Bergogliju, nego nekom tadašnjem funkcioneru diktature. Dapače, 2010. godine kad se sudilo odgovornima za zločine u toj školi mornarice, Bergoglio je kao tadašnji nadbiskup Buenos Airesa pozvan da svjedoči. On je jako dugo o tome svjedočio, pa i o tome da je osobno spasio od sigurne smrti mnoge ljude i te iste isusovce je izvukao iz zatvora. Time se on, po meni, obranio od svih tih optužbi. Uostalom, prije desetak dana, jedan od te dvojice svećenika koji sad živi u Njemačkoj (drugi je preminuo), rekao je da je ta priča za njega završena i da on ne smatra Bergoglija odgovornim za njegovo stradanje.

POBJEDA: Vi lično poznajete novog papu, ali još neki ljudi sa ovih naših prostora su značajni u njegovoj biografiji…

PILSEL: Tako je. Bio je u Argentini jedan poznati biskup Ognjenović. On je imao oca Crnogorca, a majku Hrvaticu iz Boke Kotorske. Taj Ognjenović je zaredo za svećenika Bergoglia, sada novog papu Franju. A cijelo vrijeme, preko četiri desetljeća, ispovjedali su ga misionari Hrvati. Dakle, veze novog pape sa našim prostorom su vrlo čvrste… Goran Popović (Pobjeda)