Divide et impera na balkanski način : Nacionalizam u službi globalnog neoliberalnog kapitalizma
Neke šablone dominacije i očuvanja prevlasti čine se svevremenskima. Čini se pomalo nevjerojatnim da se, glede toga, neke stvari nisu promijenile stoljećima pa i tisućljećima. Pri tome ne smatram da nije došlo do ogromnih promjena u načinima proizvodnje i do tehnološkoga napretka, već naglašavam da se metode koje koriste vladajuće klase nisu u svojoj formi izmijenile otkako je klasnoga društva. Negri i Hardt [1] govore o imperiju različitom od imperijalizma i neprestano se referiraju na stari Rim. To valja uzeti sa zadrškom. Ono u čemu bilo kakvo referiranje na stari Rim drži vodu jest starorimska metoda vladanja – "Podijeli (zavadi) pa vladaj", ili latinski "Divide et impera" stvarno je djelotvorna i aktualna metoda dominacije, a pogotovo kada se upari sa šok-terapijama (po učenju neoliberala) te, napokon, kada služi za stvaranje dominacije na Balkanu. Negri i Hardt [2] čine grešku kada negiraju imperijalizam što će biti objašnjeno kasnije.
Miroslav Krleža izvrsno je primijetio da "kada se u balkanskoj krčmi ugase svjetla, zasijaju noževi". Uistinu, to gašenje svjetla predstavlja šok-terapiju [3] za koju ‘šokeri’ nisu ni potrebni – potrebna je samo "dobra volja nacionalizma" i "divide et impera" na djelu je u balkanskoj krčmi. Međutim, pridodajući mnoštvo ‘šokera’ tome čini buduću dominaciju sigurnom, a svjetski gospodar bez problema implementira svoju vlast među "balkanskim plemenima."
Ipak što to uopće znači dominacija, šok, podjela, itd.? O čijoj je dominaciji riječ, o kakvom se šoku radi? Pad Berlinskoga zida uvjetovao je kompletnu šok-terapiju (i on je sâm šok-terapija) u istočnoj Europi, a zbog sveopćega rušenja realsocijalizma niti onaj u Jugoslaviji nije mogao imati bolju budućnost. Tu valja razjasniti u čemu je razlika između događaja u Jugoslaviji od događaja u ostatku Europe, a pritom ne ulaziti u analize položaja Jugoslavije u svijetu nakon 1945. u odnosu na položaj ostalih realsocijalističkih zemalja. Ono što valja staviti u fokus jest veza sablasti povijesti i krupnoga kapitala. Bilo je smiješno očekivati da će zapadne sile dopustiti postojanje Jugoslavije kao realsocijalističke zemlje dok ostale doživljavaju "tranziciju" – Jugoslavija je također bila osuđena da krene tim korakom ("prema kraju povijesti"), a to se najsigurnije moglo učiniti tako da se ona raskomada, a taj raspad nije imalo smisla provoditi mirno kada je nasilno još i, povrh svega, šok-terapija. Nadalje, provociranje nasilja nija nikakav problem kada sablasti povijesti već dugo spavaju i lako ih je probuditi.
Nevjerojatno je koliko se nacionalistička ideologija može pokazati kao najvjerniji i najdjelotvorniji saveznik kapitalizma i jednako je toliko nevjerojatno koliko se ona uspije implementirati na Balkan, iako su jasne sve historijske činjenice koje stvaraju plodno tlo za nacionalizam. Doslovno je to školski primjer otrovnoga djelovanja nacionalizma. Suštinski, on je topovsko meso kapitala. I baš zato ukoliko bismo promatrali raspad Jugoslavije isključivo kroz prizmu nacionalizama, utoliko ne bismo obavili ni pola posla. Istinski problem uvijek je onaj ekonomske prirode i taj se dalje razlaže na ostale društvene činitelje do te mjere da oni zamaskiraju ekonomsko porijeklo problema i učine iluziju realnom. Ta realna iluzija pratila je (i još uvijek prati) veliki dio hrvatske, srpske, slovenske, bošnjačke i albanske intelektualne elite što namjerno, što nenamjerno.
[2] Ibid.
[3] Klein, Naomi, Doktrina šoka: uspon kapitalizma katastrofe, V.B.Z., Zagreb, 2008. Autorica je u tom djelu
raskrinkala predstavnike moći u svijetu, ponajviše iz zapadne Europe i SAD – a, te ih prikazala kao "doktore šoka" koji su iskorištavali krvoprolića i/ili katastrofe bilo koje vrste s ciljem preobraženja svijeta sukladno
vlastitim, neoliberalnim idejama. Iako ona ne spominje rat u Jugoslaviji, taj je rat imao mnogo karakteristika šok-terapije.
Njoj je i cilj svesti pogubne događaje na puki obračun "nacija, kultura, vjera" [4] i pristupati tom problemu s pozicija vlastitih nacionalizama (s vrlo agresivnom terminologijom koja nekritički obuhvaća "ustaše", "četnike", "velikosrpsku agresiju", "genocidne Hrvate", "balije", "šiptare", itd.) ili s liberalnih pozicija (tu se koristi dominantna terminologija koja je antinacionalistička, ali je ujedno i pozicija koja najbolje odgovara zagovornicima EU-integracije, neoliberalizma, "novih tokova kapitala"). Prije svega, dakle, ovom problemu valja pristupiti ozbiljno i oprezno, mimo nacionalističkog i liberalnoga diskursa. [5]
Suvremeni svjetski poredak jest imperijalistički poredak u vidu neoliberalizma te zaodjeven u globalističko ruho umrežene moći. Ovdje se opet susrećemo s Negrijem i Hardtom. Oni su jako dobro primijetili da se nalazimo u dobu umrežene moći: "Imperij upravlja hibridnim identitetima, elastičnim hijerarhijama i mnogostrukim razmjenama putem zapovjednih mreža koje se lako prilagođavaju." [6] Međutim, oni čine grešku kada rade distinkciju između tog današnjeg svjetskog poretka (koji nazivaju imperijem) i imperijalizma: "Međutim mi pod Imperijem podrazumijevamo nešto potpuno drugačije od imperijalizma Granice određene modernim sustavom nacionalnih država bile su temelj europskog kolonijalizma i ekonomske ekspanzije…za razliku od imperijalizma, Imperij ne uspostavlja nikakvo teritorijalno središte moći i ne oslanja se na utvrđene granice ili zapreke." [7] U redu, neka je taj poredak decentraliziran i deteritorijalizirajući, ali po čemu to proturječi imperijalizmu?
Zašto suvremeni vid imperijalizma ne bi mogao biti takav te zbog čega kolonijalizam velikih europskih nacionalnih država postavljati kao paradigmu imperijalističkoga poretka i danas? Sljedeći Lenjina [8], koji je definirao stadij imperijalizma, mi uistinu živimo u imperijalizmu. Naime, kapital se razvio i skoncentrirao do te mjere da su stvoreni monopoli (multinacionalne korporacije dominiraju svijetom), financijska oligarhija stvorena na temelju financijskoga kapitala nastala je stapanjem industrijskoga i bankovnoga kapitala (dovoljno je pogledati strukturu Europske Unije), izvoz kapitala dobio je na važnosti (npr. tzv. ratovi protiv "terorizma"“ od strane SAD–a), stvaraju se, tj. jača funkcija međunarodnih kapitalističkih asocijacija (MMF, Svjetska banka), itd. Uopće nema veze što granice više nisu tako fiksne te što nailazimo na Prvi svijet u Trećem, Treći u Prvom, itd. Naprotiv, stvaranje umrežene moći i nadilaženje strogo nacionalnih granica samo je ojačalo imperijalizam kao takav te stvorilo još bolje uvjete za nadilaženje njega samoga. Nakon ove kratke digresije, vratimo se problemu sprege imperijalizma i nacionalizma po pitanju Jugoslavije.
Prema Andreji Živkoviću [9], a to objašnjenje se čini najplauzibilnijim, prvi ciklus EU integracija stvorio je uvjete za nacionalna previranja, a drugi ciklus nakon 1991. gurnuo je ekonomije svih zemalja bivše Jugoslavije u dužničko ropstvo. Nacionalizam je, dakle, odigrao svoju ‘historijsku’ ulogu i dalje sve prepustio razornom djelovanju neoliberalne guje, što kroz pljačku ‘domaćih kauboja’, što kroz prodor multinacionalnih kompanija koje uspješno stvaraju od nas gospodarski protektorat.
[5] Polarizacija dominantnih diskursa na nacionalistički i liberalni boljka je svih zemalja bivše Jugoslavije. Taj je polaritet vrlo uspješno udaljio ljevicu ili ju izjednačio s liberalizmom (što je uistinu opskurno). Tek zadnjih godina ljevica pronalazi svoje mjesto izvan okvira nacionalističkog ili liberalnog diskursa te gradi opoziciju protiv oba.
[6] Hardt i Negri, Imperij, str. 8.
[7] Ibid.
[8] Lenjin, Vladimir Iljič, Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma, Kultura, Beograd, 1957.
[9] Živković, Andreja, Bankrot Evropske Unije, Slobodni Filozofski, URL: http://www.slobodnifilozofski.com/
2012/01/andreja-zivkovic-bankrot-evropske-unije.html, 3.1.2012. i Živković, Andreja, Vratimo se našoj revolucionarnoj tradiciji, Novosti, URL: http://www.novossti.com/2012/06/vratimo-se-nasoj-revolucionarnoj-
tradiciji/ , 24.6.2012.
Naime, Jugoslavija se nakon sukoba sa Staljinom i SSSR – om 1948. otvara svjetskom tržištu i prima dosta veliku pomoć iz SAD – a, a unutar nje same stvara se sve veći jaz između razvijenoga sjevera i nerazvijenoga juga te, konzekventno svemu tome, dolazi do migracija ekonomske prirode pri čemu su migranti mijenjali i način života općenito. [15] Tek je 1981. u Jugoslaviji opće priznato da ekonomska kriza postoji i da je ona moguća u samoupravnom socijalizmu unatoč zgrožavanju velikoga dijela političke klike nad time te se tada donosi DPES ("Dugoročni program ekonomske stabilizacije") [16] koji je dao veliki značaj tržišnim mehanizmima u privredi nasuprot etatizmu političkih elita (saveznih, republičkih i pokrajinskih). Posljedice krize, vanjskoga duga i utjecaja stranoga kapitala po život u Jugoslaviji itekako su se osjećale sredinom osamdesetih – porastao je rad u ‘fušu’, porasla je ‘siva’ ekonomija i ‘crna’ burza, mirovine i osobni dohodci su pali [17], a stopa inflacije 1985. bila je 80%. [18]
"U političkom životu dobro je poznato da i najmanje razlike u međuregionalnim gospodarskim standardima mogu izazvati duboko ogorčenje koje, ako se podudara s etničkim podjelama, katalizira plimu nacionalizma. Zavist počinje prožimati kolektivnu osjećajnost i potiče etnocentrično ponašanje, što može potaknuti nasilje i katkada prouzročiti građanski rat." [19] To bi se moglo povezati s lenjinističkim pristupom problematici nacionalizma da valja likvidirati buržoaziju i ukinuti ekonomsku nejednakost među nacionalnim skupinama te tako oslabiti i nacionalističke nagone jer oni se i rađaju iz tlačenja, iskorištavanja i nejednakosti. Skraćeno, rješavanje klasnoga pitanja automatski rješava i nacionalno pitanje. [20] Ta je teza baš na primjeru Jugoslavije empirijski potvrđena jer upravo s pojavljivanjem većih ekonomskih teškoća i raslojavanja društva slijedi i pojava dijaboličnih nacionalizama koji su jedan za drugim nicali osamdesetih.
[10] Bilandžić, Dušan, Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije – glavni procesi 1918.-1985., Školska knjiga, Zagreb, 1985., str. 474.[11] Ibid., str. 461.
[12] Ibid., str. 465.
[13] Ibid.
[14] Buden, Boris, Gastarbajteri, glasnici budućnosti, Slobodni Filozofski, URL: http://www.slobodnifilozofski.com/2012/08/boris-buden-gastarbajteri-glasnici.html, 4.8.2012.
[15] Ibid.
[16] Bilandžić, Dušan, Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije – glavni procesi 1918.-1985., str. 474.
[17] Ibid., str. 491.
[18] Ibid., str. 489.
[19] Ramet, P. Sabrina, Tri Jugoslavije – izgradnja države i izazov legitimacije 1918.-2005., Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2009., str. 331.
[20] Ibid.
Vrhunac na kojemu ekonomski faktor rađa nacionalistička previranja dogodio se u trenutku kada su MMF i EZ tražile recentralizaciju federacije radi tržišne discipline pri otplati duga [21] pa je to stvorilo i dva nepomirljiva tabora koji će se obračunati u bratoubilačkom ratu. Srbija je bila za recentralizaciju, a Slovenija, Hrvatska i Vojvodina protivile su se recentralizaciji te tražile model labave konfederacije i, na kraju krajeva, eventualno uključivanje svojih republika u EZ. Stvorena je takva situacija da su se obje strane mogle pozivati na Europu. Miloševićevo je uvjerenje bilo da Europa neće prihvatiti secesiju zbog integriteta otplate duga, a i sam je održavao dobre veze s mnogim imperijalističkim silama (SAD) jer su ga iste hvalile zbog tržišnih reformi koje je provodio [22] (iako se deklarirao kao zaštitnik Jugoslavije).
Taj je tehnokrat pobjedivši u partijskim frakcijskim borbama u Srbiji uspio razviti vlastiti kult ličnosti te preći na srpsko nacionalističko krilo koje će dalje generirati najekstremnije kriptofašiste koji će učiniti velikosrpski nacionalizam najjačim, najopasnijim i najpogubnijim. Birokracije u ostalim republikama bile su primorane da radi vlastitoga opstanka također traže potporu u imperijalističkim silama (posebno je blizak bio odnos Hrvatske i Njemačke). Imperijalistička intervencija opet će se pokazati kao najveća podrška lokalnim gangsterima koji su prolili more krvi i došli do zajedničkoga cilja – stvaranja malih, slabih i poslušnih nacionalnih država potpuno otvorenih za eksploataciju što domaće, što strane buržoazije.
Ramet citira izjavu Mihe Kovača za ‘New Left Review’ 1988. godine koja izvrsno opisuje stanje stvari u to doba. Kaže: "…nacionalizmi ili lokalni interesi šest jugoslavenskih republika i dvije autonomne pokrajine postali su vrsta surogata za sve ostale političke identitete. Mogao si biti aktivan unutar postojeće političke strukture samo ako si branio interese vlastite republike ili pokrajine…Tako se pokazalo da je sustav koji je navodno nastao na porazu nacionalizama i sam najviše pridonio nacionalizmu. Nacionalizam se stvarao u samoj strukturi (socijalističke) Jugoslavije." [23] Generiranje nacionalizma ne zaobilazi skoro nijednu etničku skupinu u Jugoslaviji – muslimanski su nacionalisti htjeli BiH kao "nacionalnu državu muslimanskoga naroda" [24] po uzoru na ostale republike (iako su u ostalim krugovima isticani kao anacionalni; hrvatski nacionalizam doživljava uskrsnuće dolaskom HDZ – a i Tuđmana na vlast nakon višestranačkih izbora (u Jugoslaviji je katolička crkva predstavljala posljednji bastion hrvatskoga nacionalizma [25]); u Crnoj Gori nacionalizam se grana na "prosrpski" (stav Narodne stranke da su Crnogorci ‘pleme srpskoga naroda’) i "protusrpski" (stav Stranke socijalista koja je gajila strah od velikosrpskih pretenzija na Crnu Goru) [26]; itd. Slovenija i Makedonija bile su djelomično iznimke. Makedonija nije toliko razvijala vlastiti nacionalizam koliko je bila u opasnosti od "gladnih susjeda" (Albanije, Bugarske, Srbije). U Sloveniji dolazi do jačanja fragmentacije u društvu neovisne od nekog jačeg nacionalizma (vezano uz buđenje slovenske kulturne i intelektualne elite [27]).
[22] Ibid.
[23] Ramet, P. Sabrina, Tri Jugoslavije – izgradnja države i izazov legitimacije 1918.-2005., str. 401.
[24] Ibid., str. 364.
[25] Ibid. str. 382.
[26] Ibid., str. 393.
[27] Ibid., str. 389.
Na sasvim drugoj strani stajala je liberalna oporba. Malo je bilo pojedinaca i pokreta koji su već tada otvoreno istupali protiv rata i uvidjeli njegov suštinski karakter (Ramet kao primjer za to navodi beogradske "Žene u crnom", antimilitarističku organizaciju [28]). Ipak oni koji su se istakli antiratnim stavom nerijetko su dolazili s liberalnih pozicija pa stoga nisu ni ukazali da se u pozadini nacionalnoga i religijskoga sukoba kriju interesi krupnih kapitalista (npr. povjesničar Ivo Banac u Hrvatskoj [29]). Primjerice, sama Sabrina Ramet, iako vrsni poznavalac naroda i događaja na Balkanu, nije izašla izvan danas dominantnoga okvira liberalne demokracije.
Odlazak svake zemlje svojim putem za vrijeme rata i nakon rata značilo je, prije svega, svima dobro poznati proces privatizacije koji je tisuće ljudi ostavio golih ruku na rubu egzistencije. Slovenska se tranzicija smatra najbezbolnijom što svakako može dugovati svojim nesudjelovanjem u ratu. U Sloveniji su već vrlo rano, kao što je gore navedeno, procvale aktivnosti mirovnih, ekoloških, punk i homoseksualnih udruga s ciljem stvaranja ozračja tolerancije. [30] I u ostalim zemljama će doći s vremenom do istoga procesa, ali u svakom slučaju valja naglasiti da je riječ o dvosjeklom maču. Iako to izgleda uistinu kao stvaranje ozračja tolerancije, različitosti i multikulturalizma, riječ je najprije o fragmentaciji društva na sve sitnije fragmente koji preuzimaju ulogu "subjekta-za-sebe" i stvaraju vlastiti identitet s nejasno definiranim statusom prema ostalima na što ću se osvrnuti malo kasnije. U Hrvatskoj je pored pljačkaške privatizacije provedeno buđenje konzervativizma (naročito po pitanju manjina, jezika, žena i homoseksualaca) i autoritarnih elemenata pod krinkom demokracije. Srbija je doživljavala duboku političku i kulturnu fragmentaciju koja može biti predmet raznih analiza.
Kako je nacionalizam bio u službi globalnoga neoliberalnoga kapitalizma najbolje ilustrira izjava Borisa Budena kada kaže kako je: "nacionalna država pripremila teren za ulazak divljega kapitalizma gdje je nacionalizam odigrao ključnu ulogu – jednostavnije rečeno – dali su ljudima da glođu nacionalističku kost dok su im oduzimali tvornice, hotele i socijalna prava koja su imali." [31] Ta izjava najbolje supsumira sve tragične događaje kojih su balkanski narodi bili svjedoci u svome raskolu. S druge strane, Rastko Močnik vrlo je oprezan glede termina "nacionalizam" pa on radije koristi termin "identitetska politika" [32] čime želi reći da se ljudi više ne predstavljaju kao društvena bića, nego kao identiteti, a i izvjesna doza nacionalizma ulaznica je nekoj političkoj stranci za političku scenu i stjecanje legitimiteta.
Kojim god se terminom služili – nacionalizam, etnocentrizam, šovinizam, identitetska politika, itd., jasna je stvar da je ta pojava raširila svoje pipke na cijelo društvo ne samo u vidu vlastitoga djelovanja, nego i generirajući druge podjele koje su naizgled odvojene i neovisne. Ne bi trebalo biti većega problema oko shvaćanja kako jedna podjela generira drugu, druga treću i tako u beskraj. Osim što je to želja kapitala, to je i posljedica kulture straha pred drugim i drugačijim (a nacionalizam je demonstrirao tu ‘kulturu’). To se najjednostavnije da oslikati preko konzervativne ideologije. Ona smatra naciju, obitelj i vjeru temeljnim jedinicama društva i, općenito, vrijednostima. Kada govori o naciji, tu onda nema mjesta za višenacionalnu državu – jedan jedinstveni teritorij za jednu naciju pa, posljedično, nacionalne se manjine mogu osjećati ugroženima te se počinju organizirati. To je prva fragmentacija, sam je rat dokaz da je postojala, a ispoljavanja nacionalne netrpeljivosti dokaz su da je itekako aktualna. Obitelj, kao vrijednost konzervativaca, podrazumijeva tradicionalnu patrijarhalnu obitelj s točno određenim ulogama i pozicijama. Tu nema nikako mjesta za žensku emancipaciju, a pogotovo ne za drugačije spolne orijentacije.
[29] Ibid.
[30] Ibid., str. 389.
[31] Buden, Boris; Močnik, Rastko, Kako je nacionalizam progutao socijalnu državu, Radio Slobodna Evropa,
URL: http://www.slobodnaevropa.org/content/most-rse-kako-je-nacionalizam-progutao-socijalnu-drzavu/24659450.html, 20.8.2012.
[32] Ibid.
Posljedice toga jesu nasilje u braku, agresija prema homoseksualcima, itd. To dalje generira stvaranje identitetskih politika kojima se ljevica bavi intenzivnije poslije 1968. [33] Identitetske su politike, koliko nužne zbog položaja "identiteta" poput žena, homoseksualaca, pripadnika alternativnih životnih stilova, itd.; toliko su i štetna jer stvaraju disperziju na ljevici u smislu da ne može imati jedinstveni fokus na određenu društvenu grupu (kao što je to prije bila industrijska radnička klasa), nego se njezina usmjerenja borbe rastaču prema identitetima. Taj problem s ljevicom i na ljevici dosta smjelo rješavaju Hardt i Negri uvodeći koncept Mnoštva [34]. Nadalje, tokovi neoliberalnoga kapitalizma i nalažu fragmentaciju društva do nepostojanja bilo kakve socijalne solidarnosti i empatije (neoliberalka Margaret Thatcher svojedobno je izjavila kako ‘društvo ne postoji, nego samo pojedinci i njihove obitelji’, bila je to zloslutna najava onoga što je uslijedilo). Rastko Močnik to naziva ‘atomizacijom masa’ [35] kada ljudi traže individualni izlaz iz ćorsokaka krize. Porast klerikalizacije također je posljedica sukoba i nužno ide uz konzervativnu ideologiju koja opet želi stvoriti čvrstu, patrijahalnu obitelj. Sekularna je država srušena iako se to stalno poriče – religija je preuzela socijalnu i političku ulogu i stekla oblik legitimacije u vlastitom izjednačavanju s nacionalnom pripadnošću (uvjerenje da je Hrvat-katolik, Srbin-pravoslavac, Bošnjak-musliman jest uvjerenje kojega se dugo neće narod osloboditi).
Srž fragmentacije i disperzije društva najočigledniji je kod radničke klase. Ova iznevjerena i izmučena klasa raspršena je kroz nacionalne borbe (ljudi kao identiteti u bilo kojem smislu, a ne kao klase), a ni unutar jedne nacije nema kohezivnoga faktora što je vidljivo u raspršenim štrajkovima i protestima gdje nedostaje političke opcije koja bi te izraze nezadovoljstva supsumirala pod jedan. To povlači sa sobom nikad veću krizu (istinske) ljevice, tj. one ljevice koja bi trebala biti alternativa sustavu, a ne alternativa unutar sustava (teško da se ijednu jaču stranku zastupljenu u medijima na području bivše Jugoslavije može stvarno smatrati ljevičarskom).
Nedostatak poveznice postoji i između studentskoga pokreta kao možda najprogresivnije pojave nakon restauracije kapitalizma i radničke klase. Veličina i ozbiljnost studentskoga pokreta i u Zagrebu i u Beogradu nije bila dovoljna da svoje djelovanje i ideje prenese na radničku klasu što je nepobitan dokaz duboke podijeljenosti unutar društva. Iako se ne mogu poreći svi ti izrazi nezadovoljstva – studentski pokret, povremeni štrajkovi radnika otjeranih na ulicu, seljački prosvjedi, itd., može se jasno utvrditi da su svi skupa bez političke artikulacije. Uvjetno možemo reći da postoji istinska ljevica baš u vidu pobunjenih studenata, primjerice, ali ona je "ispod površine" jer nije uspjela (a nije joj ni bila nakana) stvoriti autentičnu lijevu političku organizaciju koja bi išla u pravcu da politički artikulira studentski protest i poveže ga s drugim pobunjenim grupama ljudi, prije svega s radničkom klasom. Izlišno je spominjati da sindikalni pokreti uglavnom nemaju nikakve veze s idejom ljevice. Studentski se pokret ovdje navodi samo kao primjer, ne nužno kao paradigma jer to bi zanijekalo postojanje i drugih progresivnih pokreta koji također sačinjavaju samo jedan mali fragment društvenoga nezadovoljstva (feministički pokret, pokret homoseksualaca, pobunjeni seljaci, itd.). Oštrica kritike treba, između ostaloga, biti upućena i prema tim samim pokretima jer nerijetko i oni istupaju kao "identiteti" [36] odvojivi od ostatka društva s kojim bi se potencijalno mogli povezati.
Ovi opisi fragmentacije polazišno su mjesto za anticipiranje teorije subjekta. Tu teoriju subjekta najzornije bi bilo prikazati kroz problem ‘tko-ga’ koji se u svakodnevnom životu manifestira preko pitanja ‘tko si ti?’ Jedan pojedinac preuzima sve više mnogostruko ‘tko’, tj. to njegovo ‘tko’ mijenja se mobilnije i fluidnije nego ikada ovisno o situaciji i njegovoj poziciji koju dobiva i gubi u društvu. To je i cilj fragmentacije – postojanje nekoga mnoštva koje teško pronalazi međusobnu poveznicu, tj. sponu koja bi te mnoge ‘tko-ove’ (identitete) držala na okupu s nekim zajedničkim usmjerenjem. Nadalje, ako individua preuzima razne ‘tko-ove’, njezina je ličnost u rasapu pa su depersonalizacija i osjećaj krize identiteta nerijetke pojave. ‘Tko’ je uvijek podložno okolnostima pa se stoga čini i normalnim da je mnogostruko, ali problem nastaje kada individua više ne uspijeva povezati te identitete.
Institucije stvaraju identitete kojima su pridani unaprijed ideološki definirani obrasci ponašanja, npr. to je vidljivo na primjeru identiteta oca, muža, sina, profesora, tužitelja, pacijenta, alkoholičara, građanina… Te sve identitete može preuzeti jedna osoba (obitelj generira identitete oca, muža i sina čiji su očekivani obrasci ponašanja različiti jedan od drugoga; obrazovna institucija kao radno mjesto stvara profesora; sudski spor tužitelja; zdravstvena institucija potencijalnoga pacijenta; vlastiti porok i osnovana udruga identitet alkoholičara; cjelokupni državno-pravno-politički sistem građanina kojemu su zakonski i nezakonski određene razne dužnosti). Ovdje nije uopće sporno da takva disperzija individue nije postojala i prije ili da postoji negdje drugdje, već se ovdje stavlja naglasak na samo naglašavanje tih identiteta putem institucija i ideološki donesenih kodeksa ‘normalnoga’ ponašanja.
Stavlja se također naglasak da su struje s desnice koje su se služile nacionalizmom u službi neoliberalizma na Balkanu stvorile uvjete za pojačanu fragmentaciju i za stvaranje identiteta od svakoga fragmenta da bi ti fragmenti bili u što manjoj mogućnosti da se povežu. Kada pojedinac primi puno identiteta, u njima se počinje gubiti, postaje dezorijentiran, pa bi, da to izbjegne i postane uspješniji, trebao što bolje razvijati sposobnost transformiranja, tj. sam postati što fluidnijim [37] (prilagodljiviji različitim oblicima, promjenama, transformacijama…).
Isplanirano smišljena i školski odigrana farsa neoliberalizma u kojoj nacionalna država guta socijalnu državu odradila je veliki dio posla na Balkanu – kriza, siromaštvo, ratne rane, nezaposlenost, otuđenost, besperspektivnost, fragmentacija i dr. jest ono što je najplodnije tlo za vladanje. Nesumnjivo je da je cijeli Balkan, a naročito zemlje bivše Jugoslavije, gospodarski protektorat zapadnih multinacionalnih korporacija. Karta antinacionalizma na koju sada igraju zapadne sile logična je posljedica njihove želje da stvore lokalnu jurisdikciju na Balkanu nakon što je nacionalizam odigrao za njih historijski značajnu ulogu – licemjerno, ali jednostavno je nakon svega glumiti "policajca" na Balkanu. Čovjek je u takvom okruženju izgubljen i dezorijentiran – život mu je u fragmentima od kojih ne može stvoriti određenu cjelinu, teret neuspjeha isključivo je individualan [38], svakodnevica je nesigurnija nego ikada, a pojedinac u njoj stalno treba transformirati svoje "tko" prema potrebi situacije. Pitanje je dokle to može ići, a da ne sazrije situacija za otpor, za ujedinjeni otpor ako je takvno nešto u ovakvom rasulu uopće moguće. Koncepti poput balkanske federacije (bar u ekonomskom smislu) čine se prihvatljivima, ali kako takvo nešto očekivati u skoroj budućnosti?! Očito ljudima treba puno da shvate da ako su ujedinjeni, onda nikada neće biti poraženi.
Karlo Jurak (Advance)
Komentari