Kliker.info

Predstava je nastala prema njihova četiri teksta – Matišićevim ‘Ne kopaj po groblju, molim te’ i ‘General’, Basarinim ‘Martovskim idama’ i ‘Zadušnici’ Hriste Bojčeva koji na crnohumorni, ironijski i često groteskan način tematiziraju istu temu – smrt, grobove i odnos prema mrtvima tvoreći zaokruženu kazališnu cjelinu.Predstava ‘Ko živ ko mrtav’ objedinjuje četiri nova teksta vrhunskih autora Mate Matišića, Svetislava Basare i Hriste Bojčeva. Koje su teme u fokusu njihovog interesa?
Kad me je kazalište Kerempuh pozvalo da radim predstavu, odlučio sam se za svojevrsnu balkansku trilogiju i pozvao pisce čiji humor volim i koji na specifičan način raskrinkavaju i demistificiraju društvene teme. Izbor je pao na ovu trojicu pisaca zato što me njihovi dramski i prozni tekstovi već otprije intrigiraju i vrlo su mi bliski. Tako Mate Matišić u tekstu ‘Ne kopaj po groblju, molim te’ kroz svoj specifičan britki dijalog i pametni ironijski humor dovodi do apsurda našu stvarnost: roditelji se odlučuju iskopati iz groba simbol države – bivšeg predsjednika kako bi ga razmijenili i došli do tijela mrtvog sina, koje nikad nije pronađeno. Basara je u ‘Martovskim idama’ subverzivan, provokativan i politički eksplicitan, a njegove su replike odraz njegove indignacije nad suvremenim srbijanskim društvom. Radnja se događa u bolnici, na odjelu neurologije, gdje filozof Aprcović razgovara s nepokretnim pacijentima… Bojčev se u ‘Zadušnici’ opsesivno bavi odnosom onostranog i ovog svijeta, i duhovito primjećuje da je vječno počivalište metafora Europske unije koja je prihvatila Balkance, a onda ih je sterilizirala i emotivno amputirala napravivši od njih nezadovoljnike; naime, nakon što su izgubili iluzije o socijalizmu i demokraciji, izgubili su i iluziju o perspektivnoj Europskoj uniji.

Tekstovi su različiti i pisani su u različitim sredinama – Hrvatskoj, Srbiji i Bugarskoj, no zajednička im je kultura smrti te čine kazališnu cjelinu. Kako to tumačite?
Mi na ovim prostorima umjesto kulture suosjećanja i razumijevanja drugoga živimo kulturu laži, poricanja i samosažalijevanja te nemamo snage da se suočimo sa sobom i pogledamo što se to događalo u prošlosti. Ovi su tekstovi priča o toj prošlosti koja strašno pritišće naše sadašnje živote jer se u regiji u javnosti još uvijek diskutira o grobovima i generacije se pokušavaju pomiriti preko mrtvih. Naši su životi nekako stali u misama, komemoracijama i procesijama, zaglavljeni bez stvarne katarze i bez suočenja s onime što smo činili jedni drugima i sami sebi. Kroz sva tri teksta provlači se odnos prema mrtvima, kao da time pokušavamo pronaći put kroz ovo kaotično i dezorijentirano okruženje. To je ujedno i priča o tome kako se ovdje periodično pokušavaju rekonstruirati naši identiteti po modelu onih kojima odgovara političko podaništvo ili oportunizam, ne obazirući se na to što ljudi životare iscijeđeni od svakog smisla i sadržaja.

Što publika može očekivati od predstave, je li to groteska, satira, što im poručujete?
U predstavi se bavimo delikatnim društvenim temama kao što su potraga za svojim nestalima, izdaja onih principa zbog kojih su ljudi vjerovali da stoje na braniku svojih otadžbina i domovina, dovođenje pod znak pitanja značenja državne zajednice i demokracije i slično. Sve tri priče tematski se prožimaju i tvore cjelinu, gdje prvo treba sahraniti sve zablude i propale nade i pokušati napokon podići pogled i vidjeti kakvo je danas vrijeme – oblačno ili sunčano. Pritom se poigravamo elementima satire, groteske i farse, nekim se stvarima otvoreno smijemo, a negdje taj humor izaziva mučninu, tegobu, gorčinu. Satira je danas iznimno živa jer nam pomaže da lakše preživimo. Naravno to nije komedija u kojoj se grohotom i bez zadrške smijemo. To je vrsta crnog humora koji ima elemente apsurdnosti, na koji reagirate zbog njegove strahovitosti i jeze.

Satira je bila u totalitarnim režimima ispušni ventil omogućavajući i autorima i publici da olakšaju dušu zbog stega i lanaca u kojima su živjeli. Čemu nam danas služi satira u demokraciji?
Satira je nekad bila opasna po umjetničku egzistenciju, komisije cenzora skidale su predstave, a neke od njih onda su zbog zabrane gotovo mitski odzvonile. No tada je kazalište bilo puno značajniji medij. Danas se marginaliziralo i namjerno mu se otupljuje socijalna oštrica. Zato je kazalište važno kao civilizacijski stup za ispit demokratičnosti jedne sredine. Danas je satira korektivna, kritička refleksija naše stvarnosti, prostor izrazite građanske sumnje u političke aksiome koji nam se serviraju preko puno bržih medija – televizije, novih tehnologija i slično. Danas se preko satire možete nasmijati i onim vrijednostima koje se tretiraju kao društvene svetinje. Mi na Balkanu još uvijek imamo recidive autokratskih režima pa se politički moćnici boje tog smijeha i ne znaju kako reagirati, jer su uglavnom neduhoviti i ne znaju se boriti s humorom. U svijetu fikcije je sve dozvoljeno: iskopati bivšeg predsjednika države, igrati se s atentatom na predsjednika države u bolnici ili biti živ pokopan kao što je slučaj u ovim pričama. To će jednom u budućnosti odzvoniti kao duh vremena i netko tada može reći: ‘Ovi su ljudi živjeli baš u zajebano vrijeme!’

Dugogodišnji ste ravnatelj sarajevskog MESS-a, najstarijeg kazališnog festivala u regiji koji se održava u listopadu. Kako ćete obilježiti jubilej – 55. godišnjicu postojanja?
Ovogodišnji koncept festivala nazvali smo ‘Prvi put’ pa ćemo tako prvi put prikazati autore koji do sada nikad nisu bili na MESS-u. Taj ambiciozni plan nije bio nimalo jednostavan za selektorski tim, posebno kad govorimo o regiji, jer su svi relevantni autori već gostovali u zadnjih 18 godina otkako smo MESS obnovili. Ove godine vidjet ćemo dvije produkcije slavnih berlinskih teatara Schaubühne i Maksim Gorki, zatim engleske redateljice Katie Mitchell i kontroverznog mađarskog redatelja Bele Pintera, a gostovat će i zanimljivi autorski radovi iz Meksika, Brazila, Francuske, Španjolske, Mozambika i drugih zemalja. Bit će to jubilej u kojem ćemo pokušati prekriti bore MESS-u mladom selekcijom pred kojom je sigurno budućnost kazališta.

Iznimno ste plodan redatelj, radite u cijeloj regiji, ali i u Europi, a istodobno vodite MESS, pa kako uspijevate uz taj menadžersko-organizacijski posao zadržati kreativnost?
Vjerujem da je kazalište kolektivni čin, ne samo u izražajnom i kreativnom nego i u organizacijskom, administrativnom i produkcijskom području. Svjestan sam da kazalište danas nema mogućnosti da preživi ako se isključivo oslanja na budžetska sredstva tako da sam godinama stvarao tim svojih suradnika kojima beskrajno vjerujem i s kojima sam podigao festival iz pepela, dao mu novi atribut internacionalni i pozicionirao ga na europskoj mapi. Kad je u pitanju moj redateljski rad, ne vjerujem da je režija nešto što se može potrošiti. Mislim da takvo razmišljanje dolazi iz prijašnjih vremena, iz amaterske logike po kojoj se trebate čuvati. Pa nije emocija sapun da se samo tako troši! Što sam stariji i iskusniji sve sam sigurniji u jedno – da u svakoj režiji u kojoj je temu moguće otvoriti na bezbroj način krećem od nule. I to me jako uzbuđuje.

Nedavno ste u Sarajevu režirali Orwellovu ‘Životinjsku farmu’ u kojoj ste Bosnu i Hercegovinu usporedili s moralnim svinjcem. I u Hrvatskoj, u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca Andraš Urban također je radio tekst, a Ivan Leo Lemo u Splitu. Kako objašnjavate zanimanje za Orwella?
Orwell je pisac koji kao da je izašao iz bosansko-hercegovačkog društva. On portretira klaustrobični, tjeskobni svijet apsolutne kontrole. Replike iz ‘Životinjske farme’ odnosile su se na ideologizirani sistem kakav je bio komunizam u kojemu se izdala egalitarnost zbog osobnih privilegija. Danas je to zamijenjeno demokratskim i sve prisutnijim teokratskim režimima u kojima se također u ime velikih ideja manipulira ljudima, porobljava ih se i pretvara ih se u podanike te se s njima okrutno i bahato vlada. U našoj predstavi postoji nekoliko dokumentarnih rukavaca: naslovi iz novina i politički iskazi naših lidera koji zvuče potpuno orvelovski. Koliko god otkrivali tu stupidariju kojom smo bombardirani svaki dan, ljudi i dalje, kao po etničkim torovima, idu i glasuju za svoje, plašeći se pritom sami sebe. Strah je osnovni motiv kod Orwella koji se generira i koji je u BIH itekako prisutan. Kad govorimo o tom moralnom svinjcu rekao sam da su svinje preslika naših političkih lica te beskrupulozne i besprizorne pljačke, manipulacije, laži, obmana, trijumfa primitivizma i prostakluka duha gdje se gazi sve ono što je vrijedno i dragocjeno. To vam je kao da bacate bisere pred svinje. Zato što svinje to ne mogu prepoznati. One mogu samo žderati i roktati.