Kliker.info

Ne bi bilo pretjerano ustvrditi kako je umro Walt Whitman našeg doba, jer Cormac McCarthy je baš poput svog slavnog prethodnika cijeloga života, u svojoj književnosti, nastojao opipati bilo Amerike. Nešto drugačije Amerike, što nije neobično, jer između njih dvojice ispriječio se cjieli vijek događaja u kojima je zemlja promijenila ne samo svoj izgled, nego svijest o svojoj vlastitosti.

Obojica su težili u svojoj književnosti uhvatiti ritam života zemlje koja se prostire između dva okeana, ali svaki na svoj, poseban, i jednako osebujan način. Razlike i sličnosti se mogu nabrajati do u nedogled, ali ona najočiglednija je kako je njihov pogled, suštinski, bio usmjeren u dva suprotna vremenska pravca. Whitman je gledao u budućnost, zamišljajući Ameriku kakva bi mogla biti, McCarthy se okrenuo prema prošlosti nastojeći iznova sagledati njene temelje.

Cormac McCarthy je pisac ruba i granice u onoj mjeri u kojoj samo nevidljivo postaje tema njegove književnosti. U njegovoj književnosti to su semantički, ontologijski i prostorni tropi, vrijeme je, opet, sila kojoj se predaje bez potrebe da je posebice refleksira. Vrijeme, prolaznost, dijalektiku Cormac McCarthy doživljava kao neumitnost i datost, neku vrstu sudbinske određenosti o kojoj nema svrhe misliti, a usredotočenost na figure ruba i granice koje sažimaju zgušnjavanje vremena definiše kao posljednji prostor slobode u literaturi.

Rub i granica su opsesije od kojih Cormac McCarthy nikada nije odustao, povezujući ih u svojoj književnosti u organsko jedinstvo društvene i prostorne atribucije. On piše o ljudima sa ruba i fizičkoj granici normirane kulture, o mjestima gdje marginalci žive u doslovnoj udaljenosti od antagoniziranog prostora centra i civiliziranosti.

Otkrivajući drugačiju Ameriku McCarthy je esencijalno kontrapunktira onoj Walta Whitmana, vitalističkoj, snažnoj, moralno besprijekornoj, Americi koja je u stotinu godina proizvodnje mita o vlastitoj posebnosti izgubila doticaj sa velikim dijelom vlastitog bića. Ekstatične prizore Whitmanove idile, nemoguće i nepostojeće svugdje osim u pjesničkoj viziji, McCarthy zamjenjuje mračnim uvidom u stvarnost američkog svijeta, okupiranog nastojanjem da udahne smisao vlastitoj egzistenciji.

Rub i granica McCarthyeve literature, gledano iz perspektive poređenja sa svijetom Waltha Whitmena, više se odražavaju u njegovoj potrebi da govori o onome o čemu se neprekidno šuti, da svjedoči o stvarima koje se prikrivaju; mjesto i vrijeme na kojem se dešavaju te pripovijesti možda su, u metafizičkom smislu, i manje važne. One su bitne kao književna slika.

Pisao o stvarnosti Amerike

McCarthy, važno je to naglasiti, sliku Amerike počinje ispisivati zaranjajući u njenu stvarnost, odlučan da razvrgne mit, koji je u poslijeratnim godinama zagospodario umovima njenih žitelja. Zemlja blagostanja, zemlja vječnog napretka, zemlja nasmijanih i veselih ljudi, koji žive u utopiji, bez iakvih izazova i problema slika je koja se McCarthyu učinila toliko lažnom da je on okom reportera počeo pisati o Americi, koju je susretao na svakom koraku. Prve McCarthyeve romane kritika je opisala ka „mračne“, što oni i jesu, ali pisani i objavljivani pod neformalnim utjecajem Capotevske fascinacije dokumentarnom književnošću ti su romani više pokušaj da se predstavi nego opiše život Amerike.

Pišući o marginalcima sa ruba drušvene zajednice, o probisvjetima i neuspješnim individuama, McCarthy je zagrebao ispod mitologizirane površine cijepajući sliku Amerike uvijek predstavljane kao ultimativno idilično podneblje.

Četiri prva romana, napisana i objavljena u rasponu od dva desetljeća, govore o toj gubitničkoj Americi, onoj koja je bila dobro skrivena, Americi zarobljenoj u tami alkoholizma i drugih nedaća obespravljenih i siromašnih. To je Amerika koju Cormac McCarthy, kao vječiti prognanik i apartid dobro poznaje, ona Amerika koju je upoznao tokom svog odrastanja, Amerika koja će ga obilježiti kao čovjeka i umjetnika.

Sirova, neposredna, gruba, to je Amerika koja živi po modelima vlastite osjećajnosti, Amerika romantična i pravedna na jedan drugačiji način, ne onaj kakav je propagirala mitologija establišmenta. Nije McCarthy bio mračan pisac, kakvim su ga opisivali, on samo nije vidio drugih boja pred svojim očima, on nije pisao o rubu, on je pisao o jedinom mjestu koje je poznavao, ta margina bila je centar njegovog svijeta.

Romani objavljeni u nizu, The Orchard Keeper, Outer Dark, Child of God, Suttree opisuju svijet Amerike koju je McCarthy doživio u svojoj mladosti i kritika ih je često opsisivala kao poluautobiografske, ili barem u velikoj mjeri utemeljene na piščevom životu u Tenneesseu. U najboljoj Faulknerovkoj tradiciji McCarthy se u romanima bavio dubokom američkom provincijom i svijetom koji je zarobljen u prošlosti, relacijama koje podsjećaju na neku vrstu odjeka rodovsko – klanovskih odnosa, ali u svojoj degeneriranoj i incestuidnoj formi.

U ovoj fazi McCarthy je cijenjen pisac u ograničenim literarnim i avangardnim krugovima, ali širem čitalačkom oraditoriju je potpuno nepoznat. On je pisac književnih sladokusaca, ali stilom, a još više temama, previše je oslonjen na, ipak, kanoniziranu tradiciju južnjačkog pisanja, a sam osjeća da je, u mnogim stvarima „zarobljen“ sveprisutnim duhom Williama Falknera.

‘Krvavi meridijan’

Ali, pojava romana Krvavi meridijan promijeniće odnos McCarthya i Amerike i gurnuće pisca u samo središte literarne popularnosti, a njegov fiktivni svijet osupnuće ne samo američku književnost nego će temeljno potresti same temelje američke popularne kulture. Priča o pohodu na granici, western neobičan po svim žanrovskim elementima Krvavi meridijan postao je jedna od najboljih knjiga napisanih u Americi u posljednjih sedamdeset godina.

Njena slikovitost, izražajnost, pitoresknost zadivile su kritiku i publiku i toliko utjecale na imaginaciju Amerike da se od pojavljivanja roman nastojao ekranizirati, ali bezuspješno. Priča o sudcu Holdenu, bazirana na stvarnim događajima, smještena je, kako će se ispostaviti, u najdraže McCarthyevo područje Amerike, na granici između Texasa i Meksika i pripovjeda priču o nasilnom proganjanju američkih Indijanaca i njihovom brutalnom istrbljivanju.

Granica je krvava i opasna, ali i beskrajno privlačna, ona zarobljava svojim zovom za uživanjem u neposrednoj slobodi. Pusti prostor američkog prostranstva McCarthy ispunjava slikama čežnje inaugurirajući u američkoj književnosti originalnu inačicu pikarskog romana. Bitno je putovanje, važno je obujmiti krajolik, ali ne ovladati njime, kako se to čini u klasičnim western pričama, nego shvatiti da je čovjek tek jedna sićušna čestica u golemosti američkog zapada.

Zanimljivo, najveća priznanja za svoj književni rad McCarty će dobiti za kratki postapokaliptični i disopijski roman Put, priču o odnosu oca i sina, koji putuju opustjelom Amerikom, onom koja nije uspjela preživjeti svoje opsesije i svoje surove izazove. McCarthyevo izuzetno dijalogično pripovjedanje bilo je zahvalno za ekranizacije a Put je jedno od njegovih djela koja su uspješno zaživjela i u mediju filmske umjetnosti. Nema zemlje za starce i Svi lijepi konji bili su, podjednako, ako ne i uspješniji filmovi od Puta što je učvrstilo McCarthyevo mjesto ikone savremene američke književnosti i popularne kulture.

Cormac McCarthy većinu života je proveo u stanju dobrovoljnog unutrašnjeg egzila. Bio je samovoljno udaljen od svih centara savremene američke kulture živeći u američkim pustopoljinama vlastitim izborom. Umro je u Santa Feuu, mjestu koje mu je bilo dom skoro četvrt vijeka ostavivši iza sebe monumentalno umjetničko djelo.

Jasmin Agić (AJB)