Kliker.info

Ima li nakon svega nade za hrvatsku znanost? Po ulaganju u znanost, najmanjem u cijeloj Europskoj uniji, reklo bi se da nema, ali sudeći upravo po živoj javnoj raspravi o Istanbulskoj konvenciji i takozvanoj „rodnoj ideologiji“, nade možda ipak – ima.

Piše : Boris Dežulović (N1)

Filozof Pavel Gregorić, profesor na Hrvatskim studijima, prije mjesec-dva je katastrofalno stanje hrvatske znanosti lijepo ilustrirao sličicom iz državnog budžeta, u kojemu je Vlada Andreja Plenkovića za sve znanstveno-istraživačke projekte ukupno predvidjela smiješnih šezdeset milijuna kuna, pet milijuna manje nego što je, recimo, uložila u nove mobitele za deset hiljada zaposlenih u državnoj upravi. Što je još uvijek jedanaest puta manje tragično od činjenice da će hrvatska država ove godine za znanstvena istraživanja ukupno potrošiti točno jedanaest puta manje nego što će po Vatikanskim ugovorima izdvojiti za Crkvu.

Osam milijuna eura, iznos koji će od Vlade dobiti svi ovogodišnji hrvatski istraživački projekti, švedska je Vlada, primjerice, nedavno izdvojila samo za jedan, i to filozofski – filozofski! – projekt na Sveučilištu u Göteborgu: isti novac koji Plenovićeva Vlada ulaže u sva znanstvena istraživanja hrvatskih znanstvenika, instituta i sveučilišta, Švedska ulaže samo u istraživanje uglednog filozofa Paula Russella o aspektima slobodne volje i moralne odgovornosti!

Nakon čega je Pavel Gregorić, jasna stvar, dao otkaz na Hrvatskim studijima i zapalio u Göteborg.

Ima li nakon svega nade za hrvatsku znanost? Po ulaganju u znanost, najmanjem u cijeloj Europskoj uniji, reklo bi se da nema, ali sudeći upravo po živoj javnoj raspravi o Istanbulskoj konvenciji i takozvanoj „rodnoj ideologiji“, nade možda ipak – ima. Nikad prije, naime, nije se u nekoj raspravi tako mahalo argumentima znanja, znanosti i znanstvenosti.

Jedno je, naime, kad o Istanbulskoj konvenciji sa znanstvenih pozicija govori, primjerice, dr. Matko Marušić: kad „Sotonsku, protuprirodnu i protuznanstvenu“ Konvenciju smatra „izdajom Blažene Djevice Marije“, „prodajom vjere Đavlu“ i „pljucanjem u lice Svetom Ocu, Svetoj Materi Crkvi i Onome pokopanom u Jeruzalemskom Grobu“, Marušić ipak govori kao doktor znanosti i profesor na Medicinskom fakultetu u Splitu. Drugo je, međutim – i izvanredno ohrabrujuće – kad znanost kao argument prihvati i sama crkvena inkvizicija.

„U Istanbulsku konvenciju ubačeni su neznanstveni i ideološki pojmovi koji bi u zakonskoj regulativi mogli stvoriti kaos“, otkrila je tako katolička televizija Laudato, pojasnivši kako Konvencija uvodi „neznanstvene rodne teorije“ i „dogme koje nemaju svoje znanstveno uporište“, već su, „dapače, dokazano neznanstvene“. Kristina Pavlović s Laudato TV-a, inače koordinatorica Inicijative Istina o Istanbulskoj, ponovila je u intervjuu za 7Dnevno kako je „u Konvenciji prisutna sporna i znanstveno neutemeljena rodna ideologija“: „Rodna teorija nije nikada znanstveno utvrđena!“

Slično tvrde i Željka Markić, predsjednica katoličke udruge U ime obitelji, upozoravajući kako je „koncept ‘roda’ neznanstven“ i kako „ne postoji niti jedan opravdani razlog da se hrvatskom društvu nameće jedan neznanstveni koncept“, i Ladislav Ilčić, predsjednik udruge Glas roditelja za djecu, ocjenjujući kako je „rodna ideologija politička paradigma koja nema znanstvenu potkovu“. Da je „definicija ‘roda’ znanstveno sporna, nepotvrđena i neusuglašena“, slaže se i Mario Vojvodić iz katoličke udruge Vigilare, čiji predsjednik udruge Vice John Batarelo ovih dana javno poziva Hrvate da „umjesto slijepog slušanja diktata iz Bruxellesa slušaju znanost i zdravi razum, koji pseudoznanstvenu teoriju o rodu prokazuju kao lažnu“.

Na kraju, nakon katoličkih udruga i aktivista u široku se i multidisciplinarnu javnu raspravu o znanstvenoj legitimaciji rodne ideologije uključila i sama Crkva. „Termin ‘roda’ se lingvističkim inženjeringom želi uvesti u znanost“, objasnio je studentski kapelan don Damir Stojić, dodajući kako taj „konstrukt odražava ideologiju bez utemeljenja u istini i u znanosti“, jer „znanost bi trebala uzeti činjenice, prosuđivati ih i dokazivati“, ilustrirajući besmislenost rodnog konstrukta „Spidermanovim paradoksom“. „Moj je nećak kad je bio mali mislio da je Spiderman, i skakao je od kauča do kauča. Morao sam ga zaustaviti i reći mu, ‘prijatelju, ti nisi Spiderman'“, tumači don Damir: „Odjedanput misli i osjećaji ulaze na područje znanosti, a koliko znam osjećaji ne bi smjeli biti znanstveni kriterij.”

„Rodna ideologija nema baš nikakvo znanstveno pokriće!“, raspravu je zaključio glasnogovornik Kaptola i uvodničar Glasa koncila Ivan Miklenić, a svoj pravorijek na kraju je obznanila i Zagrebačka nadbiskupija: „Ratifikacijom Istanbulske konvencije u hrvatski se pravni sustav i društvene procese unosi neznanstvena i nadasve štetna rodna ideologija koju je Papa Franjo nazvao ‘ideološkom kolonizacijom’.“

Bio sam, priznajem, osupnut fantastičnom brigom Crkve i katoličkih aktivista za znanstvenu utemeljenost zakonskih i društvenih konstrukcija. Možda bi ih se – samo možda – mrvu ozbiljnije uzelo i shvatilo, samo kad o „znanstvenom pokriću“ i „utemeljenju u istini i u znanosti“ ne bi govorili druidi i šamani u zlatovezenim haljinama što iz obrednih pehara piju krv svoga Proroka, ljube svetačke mumije i štuju raskomadane leševe u srebrnim škrinjama: kad dakle znanstvene činjenice i empirijske dokaze ne bi tražili isti blistavi umovi koji vjeruju da je sav poznati svijet Jahve stvorio u sedam dana, temeljeći svoju „spolnu ideologiju“ na spoznaji da je Stvoritelj muškarca napravio od blata, a ženu od njegova rebra, pripisujući pak „rodnu ideologiju“ rogatom Đavlu i zmiji što je Evi u Rajskom vrtu ponudila jabuku.

O „znanstvenoj neutemeljenosti rodne ideologije“, da se ne zajebavamo dalje, ovih dana jednako dociraju katolički fizičar Davor Pavuna – koji ne vjeruje Charlesu Darwinu da je čovjek nastao od primata, ali vjeruje velečasnome Sudcu da može prolaziti kroz zidove – i katolički mistik Elvis Duspara, čovjek koji ustrajno dokazuje kako je Zemlja ravna ploča sa staklenom kupolom kojom se vrte Sunce i Mjesec.

Možda bi, eto, tada – kad o „činjenicama, prosudbama i dokazima“ ne bi raspravljali znanstveni geniji koji vjeruju u zombije i tvrde da je Zemlja ravna, a žena drugotna – i mrvu više čudilo što njihova pastva ovih dana panično cijuče kako se ratifikacijom Istanbulske konvencije u hrvatsko društvo uvode „kurvarluk, pederluk, pedofilija i zoofilija“, i kako će rodna ideologija djecu pretvoriti u homoseksualce, žene u muškarce, a muškarce u „jarce koji će spolno općiti s kozama“.

Valjalo bi stoga napraviti mali jedan, hm, znanstveno-istraživački projekt, i koncept roda kao znanstveno diskutabilnu konstrukciju – jer su upitanost i upitnost sami temelji znanosti, jer ne postoji baš ništa znanstveno nepropitljivo, i jer znanost, kako lijepo reče don Damir, „treba uzeti činjenice, prosuđivati ih i dokazivati“ – zajedno s Istanbulskom konvencijom u raspravi zamijeniti, štajaznam, konceptom Boga i Vatikanskim ugovorima. Pa pokrenuti raspravu o crkvenoj ideologiji i ugovorima sa Svetom Stolicom, postavljajući potpuno ista pitanja kojima katolička znanstvena zajednica propituje rodnu ideologiju i Istanbulsku konvenciju.

Istraživanje, odmah da kažem, državu ne bi koštalo ništa. A rezultati bi bili spektakularni.

„U Vatikanske ugovore ubačeni su neznanstveni i ideološki pojmovi koji bi u zakonskoj regulativi mogli stvoriti kaos“, otkrila bi tako televizija Laudato, pojasnivši kako Crkva uvodi „neznanstvene teorije“ i „dogme koje nemaju svoje znanstveno uporište“, već su, „dapače, dokazano neznanstvene“. Kristina P., koordinatorica Inicijative Istina o Vatikanskim, ponavljala bi kako je „u Vatikanskim ugovorima prisutna znanstveno neutemeljena ideja Boga Stvoritelja, čije postojanje nikada nije znanstveno utvrđeno“, predsjednica udruge U ime znanosti Željka M. upozoravala bi kako je „biblijski koncept ‘Boga’ neznanstven“ i kako „ne postoji niti jedan opravdani razlog da se hrvatskom društvu nameće jedan neznanstveni koncept“, predsjednik udruge Glas preporoditelja za djecu Ladislav I. tvrdio bi da je „institucionalna religija politička paradigma koja nema znanstvenu potkovu“, a predsjednik udruge Regulare Vice B. pozivao bi Hrvate da „umjesto slijepog slušanja diktata iz Vatikana slušaju znanost i zdravi razum“.

Uvodničar Glasa razuma Ivan M. zaključio bi kako „biblijska ideologija nema ama baš nikakvo znanstveno pokriće“, a svoj bi pravorijek na kraju obznanili i filozofi iz Zagrebačke nadbiskupije: „Ratifikacijom Vatikanskih ugovora u hrvatski se pravni sustav i društvene procese unosi neznanstvena i nadasve štetna religija koju je Karl Marx nazvao ‘opijumom za narod.“

Meni osobno najdraži bi pak bio don Damir, sveučilišni kapelan što bi studentima tumačio kako se „termin ‘Boga’ lingvističkim inženjeringom želi uvesti u znanost“, odražavajući tako „ideologiju bez utemeljenja u istini i u znanosti“ – jer, kako ono, „znanost bi trebala uzeti činjenice, prosuđivati ih i dokazivati“ – pa zakucao svojim čuvenim „Isusovim paradoksom“. „Moj je nećak kad je bio mali glumio u školskoj uskrsnoj predstavi o uzašašću Isusa Krista na nebo. Morao sam ga zaustaviti i reći mu, ‘prijatelju, ti nisi Spiderman'“, šeretski bi objasnio don Damir, podsjećajući kako „religiozni osjećaji ulaze na područje znanosti, a osjećaji ne bi smjeli biti znanstveni kriterij”.

Onih šest stotina pedeset milijuna kuna tada bi, eto, imalo smisla. Šesto pedeset milijuna kuna, skoro devedeset milijuna eura uloženo samo u jedan, i to filozofski istraživački projekt, kritičko promišljanje koncepta Boga – slobodna volja, moralna odgovornost i te stvari – od Hrvatske bi napravilo humanističku i znanstvenu velesilu, Atenu dvadeset prvog vijeka. Slavna Kraljevina Švedska, cijelo Sveučilište u Göteborgu i Paul Russell sa svojih bi se smiješnih osam milijuna eura, i Pavelom Gregorićem pride, mogli sakriti u mišju rupu.

Jedna Hrvatska, šaptalo bi se po znanstvenom svijetu, toliko ukupno potroši na mobitele svih zaposlenih u državnoj upravi za cijelu godinu.