Kliker.info

me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, došla predsjednica Administrativne komisije Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine Lidija Bradara kući u Kiseljak, pa ravno kod svoga svećenika na ispovijed. “Jesi li griješila, kćeri?”, pita je župnik, a Lidija odgovori: “Mislim da jesam, oče.

Piše : Boris Dežulović (Oslobođenje)

Evo, nekidan sam zajedno s kolegama iz HDZ-a, SDA-a i SNSD-a donijela odluku da naknade za odvojeni život za poslanike u Domu naroda povisimo za dvjesto konvertibilnih maraka.” “Dvjesto?!”, iznenadio se svećenik. “Aha”, pokunjeno potvrdila Lidija, “sa šesto na osamsto maraka.” “Dobro, kćeri, nije to nešto što Svemogući ne bi oprostio”, blagim će glasom onda župnik: “Reci, kaješ li se?” “Kajem li se?!”, iznenadila se sad Lidija. “Zašto da se kajem?! Osamsto maraka!”

Iz mjeseca u mjesec, pune dvije godine zastupnici federalnog Doma naroda gnjavili su, eto, cmizdrili i zahtijevali da im se povise naknade za odvojeni život, sve dok u Administrativnu komisiju nisu imenovani Lidija Bradara i Tomislav Martinović iz HDZ-a, Jasenko Tufekčić i Osman Ćatić iz SDA, te Drago Puzigaća iz SNSD-a, da udruženim hrvatsko-bošnjačko-srpskim snagama na sjednici donesu odluku o povećanju naknade za odvojeni život na osamsto maraka.

“Moral je jako relativan pojam”, kratko je rečena Lidija Bradara odgovorila na pitanje o moralnosti takve odluke u vrijeme kad je više od pola milijuna građana Bosne i Hercegovine bez posla, sljedećih pola milijuna živi na granici siromaštva, a još više od pola milijuna ispod te granice. Moral je, naučili smo danas, jako relativan pojam. Odnosno, shvatili ste, “zašto da se kajem, osamsto maraka!”.

Kao u drugom jednom Kožinom vicu, baš o odvojenom životu, kad je ono Mujo pitao Sulju je li ikad probao seks u troje – “nisam”, odgovorio Suljo, a Mujo će na to, “pa požuri onda kući!” – tako su, eto, Bakirov SDA, Čovićev HDZ i Dodikov SNSD na odvojenom životu u federalnom Parlamentu požurili u Dom naroda, da tamo zajedno, u razuzdanom seksu u troje, podijele po osamsto maraka.

Ni o čemu pod kapom nebeskom te se tri nacionalne stranke dogovoriti ne mogu – da se dvoje od njih dogovore kako je Zemlja ravna ploča, treći bi, majke mi moje, tvrdio kako je okrugla – ali kad je riječ o parama, eto konsenzusa kakvoga u Sjevernoj Koreji nema. “Jesil ikad probao seks u troje?”, pitao tako Mujo Puzigaću, “nisam”, odgovorio mu ovaj zbunjeno, a Mujo će na to: “Pa požuri onda u Administrativnu komisiju, sad glasaju o naknadama za odvojeni život!”

Osamsto maraka, to je cijela jedna prosječna plaća u Bosni i Hercegovini, pa tako ono što je zastupnicima u Parlamentu Federacije BiH samo dodatak na plaću – naknada za odvojeni život – takozvanim običnim bosanskohercegovačkim građanima ispada naknada za život kao takav. Čisto matematički, takozvani obični bosanskohercegovački građanin umjesto plaće prima tek jednu zastupničku naknadu za odvojeni život.

I nije da nema čisto matematičkog smisla. Prema posljednjim podacima američkog Instituta Pew – objavljenim, uzgred, svega mjesec dana prije odluke o povećavanju naknada zastupnicima Doma naroda – čak trećina rođenih u Bosni i Hercegovini danas živi izvan zemlje: Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, recimo, lani je objavilo kako u inozemstvu živi više od milijun građana Bosne i Hercegovine, i kako se zajedno s pripadnicima druge i treće generacije taj broj penje na gotovo dva milijuna. Isto je Ministarstvo nedavno objavilo i strašan podatak kako i dan-danas u stotinu dvadeset centara u Bosni i Hercegovini još uvijek živi više od stotinu hiljada interno raseljenih osoba, odnosno, kako se to lijepo kaže, izbjeglica. Stotinu hiljada izbjeglica. Dan-danas. Više od dvadeset godina nakon rata.

U Bosni i Hercegovini, ukratko, nema živa čovjeka koji nije odvojen od bliže ili dalje obitelji, ne postoji ovdje valjda nitko kome barem jedno dijete nije u Turskoj, Norveškoj, Kanadi ili Novom Zelandu. Cijela država odvojena je od sebe, odvojeni život jedini je oblik života u BiH, nikakvog drugačijeg života u Bosni osim odvojenog zapravo i nema, pa kad netko pita kakav je život ovdje, najkraći, najtočniji i najprecizniji odgovor bio bi: “Odvojen.”

To, dakle, da parlamentarni zastupnici u državi čijih dva milijuna građana žive u inozemstvu, a stotinu hiljada u izbjegličkim kampovima, primaju uopće ikakvu naknadu za odvojeni život, a kamoli naknadu za odvojeni život u visini prosječne plaće – to je isto kao kad bi, štajaznam, zastupnici u parlamentu Maršalskih Otoka primali još jednu plaću kao naknadu za život na otoku.

Upravo takve, zapravo samo i jedino takve – odvojene ljude odvojenih života – predstavljaju, naime, poslanici u Parlamentu Federacije BiH, i ne samo da nikakvu naknadu za odvojeni život oni ne bi trebali ni smjeli primati, nego bi im odvojeni život trebala biti radna obaveza. Parlamentarne zastupnike, kako sam ja to zamislio, za trajanja mandata zakonski bi trebalo odvajati od porodice, a guzonjama koji žive u Sarajevu barem bih jedno dijete poslao u inozemstvo.

“Moral je”, međutim, “jako relativan pojam”: guzonje u Sarajevu, recimo, svoju djecu u inozemstvo šalju sami.