Boris Dežulović: Vučić i Nikolić iz 2007. godine bi strijeljali današnjeg Vučića i Nikolića
Kako vam se čini nova vlast u Srbiji? Da li su neki novi proevropejci ili oni stari u novim cipelama?
– Srbija je toliko istorijski umorna, da su joj, kako vidim, čak i Nikolić i Vučić svježi i moderni. Ja im, međutim, ne vjerujem. Sjećam se dobro i Bulevara Ratka Mladića i srpske skupštine kao sigurne kuće za đenerala: nije to bilo prije pedeset godina, već prije samo pet. Nikolić i Vučić iz 2007. današnjeg bi Nikolića i Vučića osudili zbog veleizdaje i strijeljali na Adi Ciganliji. Njihov novi proevropski kurs je, jasno, politička pragma, ponekad može izgledati čak i dobrodošla, ali je ipak samo pragma. I Miloševićev nacionalizam je, jebiga, bio pragmatičan. Problem je što pragmatične reforme nisu suštinske. Njihov „evropski put“ nije katarza nacionalističke Srbije, već samo njen nastavak drugim sredstvima. Logični nastavak katastrofalnog historijskog mandata Demokratske stranke, koji je – odgovorno tvrdim – izgledao tačno onako kako bi izgledao novi historijski mandat Slobodana Miloševića, da je bio mudriji i izborio drugu šansu. Ne dakle posljedica, kako može izgledati, već samo nastavak.
Ima li razlike između hrvatskih i srpskih vlasti i u čemu se ogleda?
– Postavite za stol u kafani Nikolića i Vučića s jedne, i Zorana Milanovića i Vesnu Pusić s druge strane: između njih su sve razlike ovog svijeta. Ne bi se konobar još ni pojavio, a oni već ne bi imali više o čemu razgovarati. Sve dok konobar, kao u onom klasiku Monti Pajtona, ne bi predložio razgovor o politici. I eto ih do zore u kafani, prošla noć dok si rekao keks. Politika je čudesna stvar. Evropejci zatitraju jaja nacionalistima, nacionalisti – Evropi, i eto ih na pola puta, u šest ujutro na izlasku iz kafane zagrljeni teturaju prema Briselu.
Mislite li da je borba protiv korupcije u Srbiji i Hrvatskoj iskrena?
– Pretpostavimo da jeste, pa pretpostavimo čak i da ja u to vjerujem. Nije to problem. U velikim krizama i depresijama, uostalom, novi su politički koncepti uvjek započinjali velikim čišćenjem države. Bezbroj je historijskih primjera, ali niti u jednom od njih iz očišćene države nije nastala Švedska. Hrvatska i Srbija su, bojim se, dva takva primjera. U Hrvatskoj, recimo, u zatvoru je Ivo Sanader, u Srbiji Miroslav Mišković. Sličnost u razlici je očigledna: u Hrvatskoj je politika ucjenjivala kapital, u Srbiji je kapital ucjenjivao politiku. Rezultat takvih „čistki“ biće, međutim, tek zamjena modela. I tako će biti sve dok u zatvorima u obje države ne budu istovremeno i Sanader i Mišković.
Kako se osjećate kao žitelj Evropske unije? Šta ste dobili? Jeste li nešto izgubili?
– Sve što smo imali izgubiti ulaskom u čudovišnu korporativno-bankarsku uniju mi smo već odavno sami zajebali i izgubili, tako da je plašenje Hrvata Unijom ćorav posao. Iz te pozicije, Hrvatska – baš kao sutra-prekosutra Srbija – može samo dobiti. Robovi smo financijskog Velikog brata i u našim tjesnim, vlažnim državicama jednako kao i u velikoj, širokoj Evropi, pa onda, jebiga, radije s ličnom kartom u Madrid ili Provansu, nego s kreditnom karticom u Konzum ili Deltu.
Koliko je iskrena proklamovana namjera hrvatskih vlasti da pomognu Srbiji i regionu na evropskom putu?
– Vidjela se ta iskrenost u onim famoznim prevodima evropske pravne tekovine, što je Hrvatska velikodušno poklonila braći u regiji, pa na kraju ispalo da od deset-jedanaest hiljada dokumenata tri četvrtine valja iznova prevoditi. Što je najgore, to nije napravljeno niti s namjerom da se zajebe Srbe ili Bosance: frustrirana Hrvatska toliko je autistična i nezainteresovana da će propustiti čak i istorijsku šansu da Srbiji i takozvanoj regiji bude pijemontski svjetionik kakav je Srbija bila njoj prij tačno stotinu godina.
Na čemu Hrvati zavide Srbima, i obratno?
– Hrvati Srbima zavide na Miškoviću u lisicama, a Srbi Hrvatima na Sanaderu u lisicama. Srbi Hrvatima na autoputevima, a Hrvati Srbima na dugiću od bijednih dvadesetak milijardi eura. Hrvati Srbima na pepeljarama u kafanama, a Srbi Hrvatima na čistim toaletima. Srbi Hrvatima na domoljublju i odnosu prema haškim zatvorenicima, a Hrvati Srbima na patriotizmu i odnosu prema haškim zatvorenicima.
Jesmo li nešto naučili i hoćemo li se opametiti?
– Nismo i nećemo.
Da li cajke (turbo folk) spajaju ili razdvajaju?
– Smiješna mi je ta trajna polemika, jer kad se razgrnu sve njene kulturološke, politikološke i sociološke naslage, u jedan iza ponoći ostane samo sisata pjevačica na bini. Ljudi, to je samo pjesma, loša ili gora, ništa više, ništa manje. Dvadeset i pet godina kasnije, međutim, mi sve naše nagomilane razlike, antagonizme, mržnje i osvete, sve naše nade i očekivanja, sve ratove i pomirenja tovarimo na leđa jadnici koja za dvjesta eura, u jedan iza ponoći, pred napaljenim balavcima s mobitelima tuli o muškarcu što joj je zabio nož u grudi. A onda na okruglim stolovima palamudimo o tome da li ona spaja ili razdvaja naše narode. To je, jebiga, pizdunski i nepošteno. Cura jedva da pjeva, a kamoli još i da spaja i razdvaja. Kao da joj je malo njene muke, s nožem u grudima. Nataša Bogović (Blic)
Komentari