Kliker.info

BBC je prvi put snimio reportažu unutar golemog sistema  kampova visoke sigurnosti u kojima je navodno više od milion  Ujgura, kineske manjine islamske vjeroispovijesti u pokrajini Ksindžiang.

No kineski režim inzistira na tome da se ne radi o zatvorima, već o školama, i to za reedukaciju ekstremista. 

“Oni su zahvaćeni religioznim ekstremizmom. Naša svrha je riješiti se njihovih ekstremističkih misli.”

No što više BBC-jevi reporteri postavljaju pitanja, što više dokaza pokušavaju sami pronaći o tome što se u ovim kampovima zaista događa, to više pitanja izranja.

“Dok stotine tisuća muslimana nestaju u divovskim sigurnim ustanovama, Kina je počela unutra uvoditi odabrane novinare. Ovo je ono što želi da svijet vidi i što nudi kao dokaz da to nisu zatvorenici, nego učenici koje se uz njihov pristanak udaljava od ekstremizma”, kaže reporter uz snimke mladića i djevojaka koji koordinirano plešu neku vrstu narodnog plesa. 

“Jeste li bili osuđeni za zločin?” pita reporter John Sudworth jednu djevojku. “Nisam počinila zločin, samo sam napravila pogrešku”, odgovara ona.

“Koliko se često možete moliti ovdje?” pita reporter mladića. “Kineski zakoni definiraju škole kao javna mjesta. A na javnim mjestima religiozne aktivnosti nisu dozvoljene”, odgovara on. 

Plešu, pjevaju, slikaju i pišu: “Volim komunističku partiju Kine”

“Je li vaš izbor biti ovdje?” pita jednog mladića koji je na tečaju plesa. “Da. Imao sam slabu svijest o zakonu. Bio sam pod utjecajem ekstremizma i terorizma. Policajac u mojoj školi rekao mi je da se upišem u školu i transformiram svoje misli”, objašnjava mladić, iskreno ili ne, kako je došao u ovu bizarnu “obrazovnu” ustanovu.

“Sve vrijeme u pozadini režimski dužnosnici nadziru svaki intervju. A evo i kako se misli transformiraju. Dugi sati učenja kineskog jezika napamet. Učenje sve strožih kineskih restrikcija religije i zamjena vjere i kulturnog identiteta drukčijom odanošću”, kaže reporter. 

“Volim Komunističku partiju Kine”, piše jedan “učenik” na računalu uz ilustriranu crvenu zastavu. No “učenici” su mahom odrasli ljudi koji moraju nositi uniforme i nakon nastave spavati po desetero u sobi sa zajedničkim WC-om. Nemaju pojma koliko će mjeseci – ili godina – ostati u kampu. 

“Ako ne žele doći, što im se dogodi?” pita Sudworth Mahemutija, voditelja centra za obrazovanje i obuku u okrugu Hotan. 

“Nikad dosad nismo imali takav slučaj, ali bismo ih proaktivno vodili”, odgovara. 

Dolaze prisilno, ne mogu otići dok im se ne dozvoli – ali vlastikažu da to nije zatvor

“Zar mjesto gdje ljudi moraju doći, slijediti pravila, ostati dok im ne dozvolite da odu, ne zvuči kao zatvor? Čak i ako je to zatvor u kojem možete slikati”, pita Sudworth aludirajući na slikarsku radionicu na kojoj su se u tom trenutku nalazili. 

“Zatvor? Zar postoji zatvor u kojem možete slikati? Ne znam što mislite pod zatvor. Naše mjesto je zaista centar za obuku. Slikanje je samo dio toga. To je njihov izbor. Ponajprije se uče mandarinski (kineski), zakoni i vještine. Tako diplomirate”, odgovara pomalo nervozno Mahemuti.

“Pronašli smo grafit: ‘Oh moje srce, nemoj se slomiti.’ Odlučili smo ga ne pokazati kako bismo zaštitili onoga koji ga je napisao”, dodaje reporter.

“U zadnjih nekoliko godina golema mreža ustanova visoke sigurnosti izgrađena je diljem kineske zapadne regije Ksindžang, a okružene su visokim zidovima, bodljikavom žicom i promatračkim tornjevima. No na nekim mjestima na koja smo odvedeni, satelitske snimke pokazuju da su interne sigurnosne ograde i ono što izgleda kao promatrački tornjevi uklonjeni nedugo prije nego što su počele novinarske ture. A prazna dvorišta za vježbu pretvorena su u sportska igrališta, tako su predstavljena kad smo mi došli”, kaže Sudworth dok se na satelitskim snimkama vide dijelovi koji su po svemu sudeći uklonjeni. 

No drugi kampovi u kojima su bodljikava žica i tornjevi i dalje na mjestu, ne izgledaju nimalo kao škole, a reporterska ekipa brzo je potjerana kad ih je pokušala snimiti. 

Kina opravdava svoj zabrinjavajući program “reedukacije” odgovorom na desetljeća separatističkog nasilja. No Ujguri, Kazaci i drugi pripadnici manjina završavaju u logorima i zbog potpuno bezazlenih uvjerenja i ponašanja.

Djevojka odvedena u kamp jer je imala WhatsApp

Rakima Senbay koja sada živi u Kazahstanu, bila je više od godinu dana u kampu jer je imala – mobilnu aplikaciju WhatsApp instaliranu na mobitelu. A tek je pri kraju svoje “reedukacije” bila u kampu poput onog u kojem je bila ekipa BBC-ja. Prije toga je bila u mnogo strožim kampovima. 

“Stavili su mi okove na noge tjedan dana. Nekad su nas tukli. Jednom su me udarili električnom palicom”, kaže Senbay i ističe da su i njoj naredili da laže o uvjetima u kampu pred posjetiteljima: “Prije posjeta su nas upozorili: ‘Ako itko od vas nešto kaže, otići ćete na mnogo gore mjesto.’ Zato se svi boje i rade ono što im se kaže, uključujući ples i pjevanje.”

“Nisu optuženi ni za kakav zločin, nisu završili ni na kakvom suđenju, ali Kina sada smatra da može utvrditi njihovu krivnju unaprijed”, zaključuje Sudworth. Pjesme, inače, variraju od tradicionalnih ujgurskih do propagandne pjesme koju je napisao sam kineski predsjednik Xi Jinping. 

“Neki ljudi prije nego što počine ubojstvo, već pokazuju da su u stanju ubijati. Trebamo li čekati da počini zločin? Ili trebamo spriječiti da se to dogodi?” obrazlaže Zhang Zhisgeng iz ureda za vanjske poslove pokrajine Ksindžianga ovaj sustav “preventivnih” kazni za potencijalne kriminalce.

“Naš fokus je uzeti osobu koja je na rubu toga da počini zločin, sitnog kriminalca, i vratiti je u normalno društvo kao građanina koji poštuje zakone”, kaže Xu Guixiang iz odjela za propagandu Ksindžianga.

“Želimo promijeniti njihove religiozno ekstremističke misli kako bi pronašli posao nakon diplome”, kaže Buayxiam Obliz iz centra za obrazovanje i obuku Moyu. 

“Mi bismo to nazvali ispiranjem mozga”, kaže joj Sudworth. “Ne mijenjamo njihove misli potpuno. Uklanjamo samo ekstremističke elemente”, odgovara mu ona. 

(Index.hr)