Kliker.info

Postoji dosta indicija i razloga za tvrdnju da se Bosna i Hercegovina nalazi u vrlo ozbiljnom političkom razdoblju. Čini se čak da je danas njena pozicija najdelikatnija od završetka agresije na nju, odnosno od Daytonskog mirovnog sporazuma koji nikada nije zamijenjen Ustavom, kao u svakoj normalnoj zemlji nakon „normalnog“ okončanja rata.

Piše : Esad Duraković (Vijesti)

U tome i jest problem: rat u BiH nije okončan, nego je zamrznut,promijenjena su samo sredstva i okolnosti kojima se nastoje ostvariti ratni ciljevi istih onih političkih partija pod čijom paskom i čijom političkom energijom sumarkirani ti ciljevi a nastojalo se dosegnuti ih najbrutalnijim ratnim sredstvima.

U promijenjenim okolnostima, ne odustaje se od tih ciljeva čija bi posljedica trebalo da bude konačno rasparčavanje BiH, stvaranje etnički homogenih teritorija/feuda koji bi se trebali, navodno, pripojiti istočnoj i zapadnoj „matici“.

Štaviše, upinjanje da se danas političkim sredstvima ostvare ratni/ratnički ciljevi opasnije je nego u vrijeme rata, i to zbog sljedećih razloga. Prvo, ciljevi o kojima je riječ samo su preimenovani, krajnje lukavo, pa se eufemistički predstavljaju kao bezazleni, čak kao korisni.

Nedavno smo mogli čuti (tako i prilikom posjete Predsjedništva Republici Hrvatskoj) kako se više ne spominje treći entitet, ali se on postavlja kao cilj koji treba da se ostvari, između ostaloga, spajanjem dva kantona(samo dva!), promjenom izbornogzakona u tom smjeru, stvaranje hrvatskog javnog TV kanala i, najzad, podjelom Mostara.

Pri tome, ne samo hrvatski političari – na čelu s nadmoćnim Čovićem, nego i neki uglednici SDA – uvjeravaju javnost da ona ne vidi dobro to što vidi, da to nije ono što ona misli, itd. Štaviše, predstavljaju se korisnim ti koraci koji vode ka istome cilju koji se nazivao treći entitet, a sada se samo preimenuje. Drugo, naša javnost pred kojom se sve ovo zbiva uopće i nije javnost (nju ne može sačinjavati mali broj pojedinaca) apatična je za sve, do idiotske otupjelosti.

U takvim okolnostima, inajgore stvari imaju dobru šansu da prođu, u mūku. Treće, nužno je konstatirati – zato da bi se to promijenilo – da je bošnjačka politika danas inferiorna u odnosima sa protagonistima agresije, sa istočne i sa zapadne strane.

Ne zagovaram konflikte – nipošto! – ali je nedopustivo to stalno i fatalno popuštanje pred ostvarivanjem agresijskih ciljeva koji sada imaju samo drukčije pakovanje. „Slučaj Mostar“ ovih dana je eklatantan primjer.

Govori se javnosti kako nije riječ o podjeli toga Grada-mučenika, nekada simbola multinacionalnostiadanas patnje i cijepanja, pa se to kamuflira fintom o zajedničkom gradonačelniku i sl. No, ipak je riječ o podjeli na dvije općine, svaka sa svojom etničkom većinom, sa izvršnim kapacitetima i td.

Neka mi bude dopušteno da kažem sljedeće, u najboljim namjerama. SDA nema pravo da izručuje „na tacni“ ono što vojni i politički subjekti u ratu nisu uspjeli ostvariti, ono za šta su sve probosanske snage podnijele neizmjernu patnju i krvarenje.

Na to nema pravo ne samo SDA nego ni jedna politička partija u ovoj Zemlji (s velikim „Z“) koju se i dan-danas, evo, čereči. Kakav je to osjećaj moći da se smije i može, u ime svih nas, iznevjeriti ono što se sačuvalo u krvavoj agresiji i gotovo četvrt vijeka nakon nje?!

Postoji sud o takvim potezima i danas, bilo kao izbori ili u drugom obliku, a pogotovu postoji strogi sud historije. Mogu se sada učiniti fatalne greške koje se neće moći ispraviti. Valja o tome dobro razmisliti, izmičući magiji Čovićeve politike.

A i mi umijemo razmišljati. I tiče nas se…