Kliker.info

Kućni prag, najviša planina

Ibro, Bosanac, cijeli je život proveo u Mostaru i sav se nekako srodio s tom sredinom: tamo je zaradio i penziju kao šef poslovnice koja se bavila prodajom i distribucijom nečega što se nekad zvalo HTZ oprema, što je značilo da je socijalistička poduzeća snabdijevao opremom koju su nosili radnici – zaštitna odijela, šljemove s lampama, čizme. Kad se sve raspalo i otišlo u helać, Tetak Ibro nije htio iz Mostara, on više nigdje nije htio, niti mogao živjeti. Pod stare dane posvetio se slikanju: taj dar koji nije stigao razviti kao mlad čovjek javio mu se u starosti i dane je provodio, uglavnom, u slikanju. Njegov glavni motiv bio je, a šta drugo nego Stari most, crtao ga je, dodavao i oduzimao linije, ali isključivo precrtavajući ih s fotografija. Nikada nije skupio hrabrost da izađe preko kućnoga praga, pređe tih 300 metara do Starog mosta i nacrta ono što vidi. – Nema više ljudi. – znao je reći o poslijeratnom Mostaru. Nije to govorio da uvrijedi one koji tu sada žive, nego da podvuče tugu kojom odiše svaka pora u gradu na Neretvi.

Čekajući (moćnog) Dragana

O jednoj mostarskoj smrti, i njezinim konsekvencama govori i film Bobe Jelčića "Obrana i zaštita". Slavko (veliki Bogdan Diklić) je penzioner na zapadnoj strani grada koji provodi dan u jalovoj svakodnevici slušajući vijesti i čekajući neku veliku uslugu koju mu je obećao Dragan, vrlo utjecajan političar kojeg nikad nema, ali čija je moć očigledno svugdje. Sa istočne strane stiže vijest da mu je umro prijatelj i Slavkova supruga (opet odlična Nada Đurevska) želi odmah da ide na žalost. Ali, Slavko se koleba: šta će reći ljudi, on trenutno možda i nije u situaciji da ode “tamo”, “kod njih”, jer … Žena nepogrešivo prepoznaje njegovo kolebanje i zamjera mu, podsjećajući da su oni prvi bili tu kad je neko njihov umirao i da se mora ono što se mora, a to je otići na posljednji ispraćaj nekome s kim se provodio život, ili ono što smo mislili da život jeste u svim našim sigurnim prošlostima.

Slavkova drama tako postaje drama svih nas. Kojima je oduzeto da biraju s kim će se i kako družiti, ženiti, udavati, piti kafu, slikati, pisati, umirati. .. Atmosfera filma Obrana i zaštita nepogrešivo govori o tome: praznina i gluhoća haustora na zapadnoj ili mučna ostavljenost sokaka na istočnoj strani Mostara naša su najveća kazna, i o njoj najviše može reći neizrecivo.

Rumunsko, a naše

Estetikom bliskom novom rumunskom filmu – autorima kakvi su Puiu, Porumboiu, Radulescu – kamerom koja nervozno “iz ruke”, više krokijem nego “pravom” slikom, ovaj film na čistac izvodi i sigurnost bolje prošlosti opalivši joj šamarčinu. Kakvu bi trebalo opaliti svima onima koji o vlastitom parazitsvu u prošlosti šire mitove, pljujući sve one koji svojim radom pokušavaju život učiniti barem malo podnošljivijim. Obrana i zaštita je, osim što je poema (o) Mostaru, i mala lekcija kako se skromnim sredstima i s puno emocija priča o stvarima koje zaista bole.

Slika dženaze Slavkovog prijatelja toliko je stvarna da je nemoguće povjerovati da nije dokumentarna, da se stvarno nije dogodila. Duboko vjerujem da će pratiti svakog gledaoca koji je vidi, a ovoga što ovo piše sigurno do kraja života. Baš kao i slika dženaze mog Tetka Ibre, na kojoj su se mogli vidjeti ljudi koji “tamo”, “kod njih” ne prelaze skoro nikada. Jer najveći zid koji valja prijeći je onaj u glavama, onaj koji ne pređe 90% ljudi, koji radije biraju lažnu sigurnost vlastitog (nacionalnog) tora, nego raširene ruke nekog Drugog, makar se radilo i o posljednjem ispraćaju. I makar se nešto moralo i priznati.

Sa Berlinalea već stižu pozitivne reakcije o filmu Obrana i zaštita. Ali, to nije najvažnije. Ono što je doista bitno je da smo dobili film koji ne prepričava tragediju, nego se iznutra bavi njezinim posljedicama. Kad Slavkova supruga izgovori tu strašnu rečenicu, koju je govorio i Tetak Ibro – “nema više ljudi, ovdje više nema života” – tek tada kao da shvatite da niko od nas nema ni odbranu ni zaštitu i da je ono što nas dijeli od zvijeri, zapravo, tanka nit samilosti. Kojom je ekipa “Obrane i zaštite” prošla maestralno. Zbog svih nas.  Ahmed Burić(Radiosarajevo)