Kliker.info

Piše : William Montgomery za B92

Razlog za ovu razliku je u tome što se u ovom regionu (i većem dijelu Evrope) naglasak stavlja na glasanje za partije, a ne određene pojedince, u gotovo svakom drugom slučaju osim u glasanju za predsednika. To stvara jedan hijerarhijski sistem u kojem ista umorna lica zauvek ostaju šefovi partija. Niko drugi u partiji nije direktno odgovoran biračima, već samo liderima same partije.U Sjedinjenim Državama zvaničnici moraju pojedinačno da se takmiče na svakom nivou i da demonstriraju da oni lično – a ne njihova partija – mogu dobiti podršku birača. Američki sistem primarnih izbora, u kojem se kandidati od države do države takmiče za pravo da predstavljaju svoju partiju, predstavlja izvanredno probno polje za potencijalne predsjdničke kandidate. Predsjdnici Carter i Cinton bili su nepoznati guverneri malih južnih država prije nego što su se pojavili na predsjedničkim prethodnim izborima. Tokom veoma teških kampanja u primarnim izborima obojica su morali da pokažu da mogu izdržati pritiske dugačke nemilosrdne kampanje, da izbjegnu velike gafove i prežive najintimnije ispitivanje prošlosti i ličnog života koje se može zamisliti. Kampanja za sledećeg predsjednika već je uveliko u toku. Prvi put u periodu dužem od četiri decenije, i republikanske i demokratske nominacije su potpuno na raspolaganju: nema predsjednika koji može biti kandidat, ni potpredsjednika koji se nadaju da će se popeti stepenicu više. Pored toga, povećana nepopularnost predsjednika znači da apsolutno nema "predsjedničkih peševa" na koje se može prikačiti. Za bilo kojeg republikanskog kandidata predsjednik Bush neće biti pozitivan faktor već potencijalna opasnost.Ima nekoliko faktora koji ovu kampanju izdvajaju od prethodnih. Pre svega, ona je započela mnogo ranije. John  F. Kennedy obznanio je svoju predsjedničku kandidaturu u februaru izborne godine. Sada su gotovo svi ozbiljni kandidati objavili svoje formalne kandidature godinu dana ranije. Dva ključa za uspjeh svake kampanje jesu odgovarajuća finansijska sredstva i ekipa iskusnih stručnjaka koji će pisati govore, koordinirati izlazak birača, osnivati urede u hiljadama gradova, regrutovati dobrovoljce itd. Doslovno, svi kandidati shvatili su ove godine (djelom prateći akcije svojih protivnika), da moraju djelovati brzo kako bi angažovali saradnike i dobili potrebnu finansijsku podršku. Većina procjena kaže da će bilo koji ozbiljni kandidat do kraja ove godine morati da skupi više od 50 miliona dolara da bi ostao u nadmetanju i potrošiti više od 250 miliona dolara samo za dobijanje partijske nominacije. Nadmetanja takođe komplikuju napori jednog broja država da ove godine primarne izbore održe ranije kako bi povećale svoj pojedinačni značaj. To otežava planiranje i čini da su sadašnje pripreme još potrebnije. Mada su novac i osoblje suštinski sastojci za svaku uspješnu trku, ljepota američkog sistema jeste da oni nisu dovoljni. Istorija je puna slučajeva kandidata koji su imali novac, osoblje i prividnu predodređenost za nominaciju, a koji su pretrpjeli neuspeh prije svega zato što nisu mogli da dobiju glasačku podršku koja im je bila potrebna na prethodnim izborima da bi nadvladali svoje protivnike. Daleko najveća novost u ovom smislu jeste meteorski uspon senatora Baracka Obame. Od potpuno nepoznate osobe, on je postao jedini kandidat s nekom vrstom harizme, šarma i onog neodredljivog "žagora", poslednji put viđenog u kampanjama Johna i Roberta Kennedyja. Obama je obdaren jedinstvenom sposobnošću da depolarizuje bukvalno svaku situaciju. U govoru kojim je obznanio svoju kandidaturu bilo je čak veštog izražavanja u Kennedyjevom stilu. On je prvi Afro-Amerikanac koji ima ozbiljne šanse u trci za predsednika i njegova životna priča je, u najmanju ruku, ubedljiva. Život sina crnog kenijskog oca i bijele američke majke iz Kanzasa dolazi pravo iz "američkog sna".Pitanje s Barackom Obamom je hoće li ovaj "žagor" i "entuzijazam" izdržati u nemilosrdnoj kampanji koja će trajati oko 21 mjesec i kulminirati na predsedničkim izborima u novembru 2008. Imajući u vidu njegove godine (45) i nedostatak nacionalnog iskustva, ljudi će ga pomno pratiti čekajući okliznuća i pogrešne procene. Predsjednička trka nije sprint na 100 metara, već pravi maraton; ne jedna jedina bitka, već dugi rat iscrpljivanja. Kako će Barack Obama uspjeti da sastavi nacionalnu ekipu, prikupi novac i obrati se na pravi način posebnim interesnim grupama, tražeći podršku u pitanjima koja se posebno njih tiču? Hoće li izgubiti to specijalno nešto, koje sada privlači toliko mnogo ljudi kada se bude bavio dnevnim biznisom kampanje? Hoće li pokazati snagu i mudrost u artikulisanju konkretnih političkih programa za primjenu, pored sadašnjeg naglašavanja nade, potreba za promjenom i plebejskog pristupa od dna prema vrhu? Kako će uspjeti da ide po užetu između toga da bude suviše identifikovan s afroameričkim pitanjima ili suviše udaljen?Međutim, Hillari Clinton mora da se oseća frustriranom. Ona je više od osam godina radila na tome da postane predsjednica i za sve to vreme nije načinila nijedan korak a da ne proračuna kako će on uticati na njene šanse. Dinamičnim kampanjama za druge demokrate i vrijednim, pragmatičnim

radom u ulozi senatora, ona je izgradila svoju reputaciju i podršku velikog broja demokrata širom zemlje. Kada se radi o finansiranju kampanje, organizaciji i odnosu prema intenzivnoj vrelini konstantne – i često neprijateljske – pokrivenosti u medijima, ona u ovom trenutku ima veliku prednost u odnosu na bilo kog kandidata iz obe partije. U anketama i u percepciji javnosti, ona je jasan favorit. Ona je takođe prva žena koja ima legitimne šanse u predsjedničkoj trci.Odjednom se, međutim, niotkuda pojavljuje Barack Obama i upućuje joj izazov u njenom prirodnom izbornom tijelu i unosi neizvjesnost u trku za nominaciju. Osim toga, on je od početka bio javno protiv iračkog rata i igrao na snažni antiratni stav s utvrđenim datumom za povlačenje naših trupa. Hiliary izgleda uhvaćena između potrebe da izgleda dovoljno čvrsto kao žena koja treba da bude predsjednik (i vrhovni komandant) i rastućeg antiratnog osjećanja u državi. Ona se konstantno suočava s pitanjima u vezi s njenim glasanjem da se predsedniku Bushu dozvoli da u Iraku koristi svu potrebnu silu. Pored toga, njoj nedostaju spontanost i toplina (nasuprot njenom suprugu) – dvije osobine koje predstavljaju snagu Baracka Obame. Ona takođe treba da prevaziđe jedan izuzetno visok "negativni" rejting. Najnovije ankete pokazuju da 44 odsto potencijalnih birača prema njoj ima "visoko negativna" osjećanja. Njen bolno očigledan zaokret prema centru kako bi privukla umjerene glasače mnoge je naveo da se zapitaju kakva su, u stvari, njena stvarna ubjeđenja. Jedan kolumnista nazvao ju je "vjetrokazom" javnog mnjenja. Ovi problemi ozbiljno su zabrinuli Demokratsku partiju da bi ona mogla dobiti nominaciju, ali izgubiti stvarnu predsjedničku trku. Takođe će biti zanimljivo videti kakvu će ulogu imati Bill Clinton u kampanji svoje žene, ako je uopšte bude imao.Iako postoje i drugi jaki demokratski kandidati, oni će moći da iziđu u prvi plan samo ako ovo dvoje ranih lidera budu posrnuli. Drugi će se konstantno boriti za novac, osoblje i medijsko vrijeme.Na republikanskoj strani, najvažnija poenta ostaje to da nema ozbiljnog kandidata koji predstavlja tradicionalnu konzervativnu bazu partije koju je najbolje definisao predsednik Bush. Dva najverovatnija kandidata jesu senator John MCain Rudy Giuliani . Obojica su centristi koji imaju i snage i slabosti. Prvi ima slavu vijetnamskog heroja koji je izdržao nekoliko godina maltretiranja kao ratni zarobljenik, reputaciju čovjeka koji govori iskreno i privlačnost za centar glasačkog tela. Njegova tri minusa su da je od sebe odvratio mnoge pripadnike republikanske tvrde linije i biće teško pridobiti ih da glasaju za njega; povremeno on uradi nešto "ludo"; i, možda najgore, dopustio je sebi da podrži ideju predsjednika Busha o povećanju snaga u Iraku i time se više identifikovao s ratom nego što bi to vjerovatno želeo i svakako više nego što je to za njega zdravo na prethodnim izborima. Drugii se smatra herojem zbog ponašanja u New Yorku nakon terorističkih napada 11. septembra. Pre toga, on je već skrenuo nacionalnu pažnju zbog odlučnog stava prema kriminalu, što je od ovog grada načinilo mnogo bezbjedniji grad. Njegov zbrkani razvod, oklijevanje da uđe u jednu raniju senatsku trku i stav u korist abortusa takođe će mu napraviti probleme s republikanskim glasačima.Ova kampanja pred sobom ima dug put i izvjesno je da će ići nekim nepoznatim pravcima. U narednih nekoliko mjeseci, međutim, izdvajaju se tri pitanja. Prije svega, kako će Barack Obama izvesti transformaciju u ozbiljnog predsedničkog kandidata. Drugo, kako će produženje iračkog rata uticati na sve kandidate. I, treće, hoće li se pojaviti sposoban kandidat koji predstavlja tradicionalno konzervativnu Republikansku partiju da izazove pomenute candidate. I jedna završna primjedba. Koalicija tvrdih konzervativaca, evangelista, lobista za posedovanje privatnog oružja, bogatih industrijalaca i ostatka religioznih glasača, koju je formirao i tako efikasno koristio predsednik Bush, sada je istorija.