Kliker.info

Piše : Gojkio Berić (Oslobođenje)

Koja ličnost iz devedesetih je po vašem mišljenju bila najodbojnija? Ovo pitanje je novinarka Politike postavila ser Ivoru Robertsu, jednom od najuticajnijih britanskih diplomata, bivšem ambasadoru Velike Britanije u Beogradu (1994. do 1997.), koji je u tom periodu imao pedesetak susreta sa Slobodanom Miloševićem. Ser Roberts je odgovorio ovako: "Sarađivao sam i razgovarao gotovo sa svim ličnostima koje su kasnije optužene ili čak i osuđene za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Osim Miloševića, sretao sam se sa Karadžićem, Krajišnikom, Koljevićem, Milutinovićem, Jovicom Stanišićem, Biljanom Plavšić. Mladića sam sreo samo jednom. Teško je odlučiti se za jednog čovjeka kada su toliki nanijeli ogromnu štetu svojoj zemlji, čitavom regionu i međunarodnim odnosima. Možda bih se ipak složio sa lordom Owenom kome je najteže bilo da shvati nekog kao što je Karadžić. Karadžić je bio užasan, ali konkurencija iz tog vremena je velika. Razgovor sa Miloševićem imao je izvjesne prednosti u odnosu na razgovore sa Karadžićem. On je uvijek bio sa delegacijom i uvijek sam morao da slušam dugi historijski uvod čiji je zaključak da su Srbi odbranili Evropu od islama."

Haška optužnica diskredituje Karadžića kao ratnog lidera bosanskih Srba, okrutnog izvođača radova na projektu "Svi Srbi u jednoj državi". Ali ona nije jedina koja mu se stavlja na teret. U međuvremenu je napisana još jedna, koja ozbiljno dovodi u pitanje i njegovu profesionalnu etiku. To se da zaključiti iz intervjua poznatog sociologa Dušana Bjelića, objavljenog 10. marta u Kulturnom dodatku pomenutog beogradskog lista, u kojem ovaj profesor na američkom Univerzitetu Mein tvrdi da su Karadžić i dr. Jovan Raškovićzloupotrijebili psihoanalizu u rasplamsavanju nacionalističkih strasti. Povod za razgovor sa prof. Bjelićem bila je londonska promocija njegove najnovije knjige "Normalizacija Balkana: Geopolitika psihoanalize i psihijatrije", koja se, kako se navodi, do u detalje bavi slučajevima dvojice pomenutih psihijatara. "Rašković i Karadžić su fascinantni karakteri u istoriji psihijatrije i psihoanalize, oni su dva moderna šamana koji su započeli ratove u Jugoslaviji", tvrdi njen autor.

Ističući da su psihoanaliza i psihijatrija korištene u oba svjetska rata, Bjelićkao jedan od primjera navodi bitku za Staljingrad u kojoj je veliki broj njemačkih vojnika bio traumatiziran. Psihoanalitičari iz Goeringovog instituta, u kojem je slika Sigmunda Freuda, oca psihoanalize, visila na zidu sa Hitlerovom, hipnotizirali su ih i vraćali na front. "Ono što je novo je da su dva srpska psihijatra bili političke vođe, a Karadžić imao vojsku pod sobom, i da su ludilo koristili kao politički faktor. To da, po Raškoviću, edipalni Srbi ne mogu da žive zajedno sa analnim Muslimanima i kastratnim Hrvatima, kao što je pisao u knjizi ‘Luda zemlja’, jedinstven je istorijski primjer korišćenja psihoanalize u svrhu etničkih ratova", pečati Bjelić svoju optužnicu.

Jovan Rašković je rođen u Kninu 1929. godine. Bio je jedan od najuglednijih psihijatara u bivšoj Jugoslaviji, vrhunski intelektualac, član Srpske akademije nauka, profesor na univerzitetima u Ljubljani i Zagrebu, i gostujući profesor na mnogim uglednim univerzitetima u svijetu. Bilo je veliko uživanje čitati njegove intervjue, po čemu ga ja i pamtim. Knjiga "Luda zemlja", koju je objavio 1990. godine, najavila je njegov ulazak u politiku u koju, svjedoče neki njegovi prijatelji, nikad ne bi ušao da ga nije inicirao DobricaĆosić, namijenivši mu ulogu šamana, plemenskog vrača, koji treba da riješi srpsko pitanje u Hrvatskoj. U februaru te godine Raškoviću Kninu osniva Srpsku demokratsku stranku (SDS) i postaje lider hrvatskih Srba. Mase ga obožavaju kao novu, neobičnu pojavu na podivljaloj političkoj sceni, ali će ga uskoro sudbina surovo kazniti. Ostao je upamćen njegov susret sa hrvatskim predsjednikom Tuđmanom, kada mu je Rašković rekao da su Srbi lud narod. Možda osobno nije bio za rat, ali je na mentalnom planu učinio sve da kninski Srbi stave srpsku pušku na srpsko rame, što je bio put koji ih je odveo u katastrofu. Liderstvo je preuzeo seoski policajac Milan Martić, a Rašković je napustio Hrvatsku i otišao u Beograd, gdje je u julu 1992. pod navodno nerazjašnjenim okolnostima i umro. Bio je blizak prijatelj Dobrice Ćosića i Radovana Karadžića, koji ga je posmrtno odlikovao Ordenom Republike Srpske sa lentom.

Provokativne teze dr. Bjelića izazvale su plamteću polemiku, koja se protegla na četiri broja pomenutog podlistka. U Sarajevu je prošla potpuno nezapaženo, iako se njen sadržaj itekako ticao naše kože. U raspravu sa prof. Bjelićem prva se upustila dr. Sanda Rašković – Ivić, i sama psihijatar, koja je reagovala i kao kćerka i kao učenica svog oca. Možda baš zbog toga nije bila naročito uvjerljiva. Gospođa, inače, važi za prononsiranu pripadnicu srpske nacionalističke politike – član je Predsjedništva Demokratske stranke Srbije (DSS), na čijem je čelu Vojislav Koštunica. Nešto više posla prof. Bjelić je imao sa ostalim učesnicima u ovoj polemici. U prilog svog stava o ulozi Jovana Raškovića u etničkim sukobima, prof. Bjelićnavodi njegov intervju koji je dao srpskoj državnoj televiziji, a zagrebački Vjesnik ga prenio 24. januara 1991. godine. U tom intervjuu Rašković preuzima odgovornost za psihološku pripremu za rat, optužuje sebe za stvaranje emocionalne napetosti među Srbima bez koje se rat ne bi ni desio. Njegova je partija, tvrdio je, "zapalila fitilj srpskog nacionalizma, ne samo u Hrvatskoj veći u Bosni i Hercegovini".

Jovan Rašković je bio krivac koji je priznao. Od Radovana Karadžića ništa slično ne treba očekivati.