Vildana Selimbegović : Mišković(i)
Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)
Miroslav Mišković, ubjedljivo najbogatiji Srbin, naredni mjesec provest će na sigurnom: u pritvorskoj jedinici beogradskog Specijalnog suda. Dok se mediji u Srbiji posljednjih dana bave fenomenom Mišković, njegovim usponom i padom, njegovim nesumnjivim političkim utjecajima posljednje dvije i kusur decenije, prvi potpredsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić kaže da je na redu Darko Šarić, narkobos s Interpolove potjernice. I Šarić se zapravo već dosta dugo dovodi u vezu s Miškovićem, a bolji poznavatelji regiona složni su u tvrdnjama da je Miškovićev početak smaka svijeta istovremeno i početak urušavanja krim-bastiona na prostorima bivše Jugoslavije. Argumenti su prilično jasni: Miškovićeva imperija protezala se mnogo šire od prostora na kojima je svojevremeno Slobodan Milošević poveo svoje balkanske ratove, no nesumnjivo je njezin najprljaviji i najjači dio bio baziran upravo na onim teritorijama do kojih se protezala bivša Jugoslavija.
Smak svijeta za Miškovića počeo je nešto prije onog koji su najavile Maje: 12. 12. 2012. obreo se u zatvoru, a samo dan nakon što mu je određen jednomjesečni boravak u pritvoru kolege iz Politike su, opisujući riješenost aktuelne srbijanske Vlade da konačno stane ukraj Miškovićevoj vladavini Srbijom, konstatirale kako srbijanski ministri više ne smiju ni da ližu Deltine sladolede ako ne žele da budu sumnjivi. Priča o Miškoviću počela je paralelno s usponom Slobodana Miloševića u Srbiji: Balkanski kasapin odabrao je tadašnjeg direktora kruševačke Župe kao jednog od ključnih ekonomskih reformatora Srbije kakvu je želio. Ovaj je, pak, prepoznao vlastitu šansu pa se iz politike odmetnuo u ekonooomiju uz punu Miloševićevu podršku koja mu je, recimo, u godinama inflacije omogućavala jedinom privilegirane pozicije odgođenog plaćanja, što će reći da je besplatno osvajao i robe i tržišta. Zauzvrat je, preko svojih kiparskih destinacija, Mišković kršio embargo UN-a i zaradio haški epitet jednog od najznačajnijih finansijera Miloševićevih ratnih pohoda. U postratnim izvještajima srbijanske policije Mišković je pominjan i kao jedan od aktera koji je skupa s Markom Miloševićem, sinom Slobodana, saučestvovao u švercu cigareta. No, iako je policija znala za njegove rabote, nikada nije pokrenut niti jedan postupak protiv Miškovića samo zbog njegovih beskrajno bliskih veza s politikom i političarima: i peti oktobar 2000. i pad Slobodana Miloševića, Mišković je dočekao spremniji od drugih požurivši da plati tzv. ekstraprofit u iznosu od 4,3 miliona (tadašnjih) maraka i na taj način pokaže da je spreman na suradnju.
Iste se godine, po skoro pa istom i receptu, i tadašnji vlasnik Avaza Fahrudin Radončić nagodio s federalnom Vladom Alije Behmena i platio porez koji mu je presudom Vrhovnog suda FBiH bio odrezan u iznosu od blizu milion maraka. Da je Radončić domaći Mišković, svjedoče modeli, ali i zajednički poslovi. Radončić je rezultat domaćih politika na isti način na koji je Mišković preživljavao srbijanske. I ako ima razlike, ona je u načinima vraćanja dugova: dok je Mišković finansirao svoje političke pokrovitelje, a oni mu zauzvrat obezbjeđivali i medijski konsenzus nedodirljivosti; Radončić je svojim političkim pokroviteljima obezbjeđivao medijsku batinu sve dok ne dobije bolju ponudu.
U trenutku kada mu je počeo smak svijeta, Mišković je – po tvrdnjama beogradske Politike – u vlasništvu svog Hamslejda sa Kipra imao ravno 119 firmi. Među njima i nekoliko sa bosanskohercegovačkim adresama: najbolji plasirani je banjalučki Delta sport, na visokom devetom mjestu, na 32. je Juhor-kompani, također iz Banje Luke, na 43. mjestu je Delta agrar iz Laktaša, a Delta real estejt iz Banje Luke čuva 67. mjesto. Na skromnom 118. mjestu su Prezident nekretnine iz Sarajeva. Posljednjih dana, kolegama koje me pitaju za mišljenje o posljedicama afere Mišković na BiH, redovito odgovaram: Prezident nekretnine su već odavno na sudu. I redovito ih razočaram kada priznam da zbog Miškovićevog sarajevskog poslovanja zapravo odgovaramo ja i još nekolicina novinara koji su izvještavali o njegovoj ekonomskoj agresiji BiH, čiju je izvedbu podržavala politika u oba entiteta. U Republici Srpskoj političko gostoprimstvo Miroslavu Miškoviću pružio je Milorad Dodik i dobio čitav niz afera – od Boske do ostataka nekadašnjeg srpskog Oslobođenja. U Federaciji BiH Miškovića je ugostio Fahrudin Radončić, današnji ministar sigurnosti BiH.
Sve sudske slučajeve zbog Prezident nekretnina i poveo je Radončić: pred Općinskim sudom u Sarajevu najmanje je tridesetak tužbi kojima Radončić zapravo vrši pritisak na ovdašnje novinare. Tužio nas je što smo obznanili njegovo i Miškovićevo partnerstvo krunisano postojanjem Prezident nekretnina. Ova 118. firma s kiparske liste u vlasništvu je famoznog trojca – bratsku podjelu napravili su Mišković i Radončić, odnosno Delta M i Avaz, a treći je (su)vlasnik Vanity International Corporation iz Belize Citya s Belizea. Belize City je obalski grad Belizea, male srednjoameričke države na obali Karipskog mora, poznate po Majama i popularne zbog turizma i off-shore kompanija. Ovdašnje službe sigurnosti detektirale su kao važan dio Vanitya i Prezident nekretnina Nasera Keljmendija, evropskog narkobosa prve vrste, makar po ocjeni američkog predsjednika Baracka Obame koji ga je prošlog ljeta i smjestio na crnu listu SAD-a. Keljmendi je Radončiću nešto kao Šarić Miškoviću.
Prezident nekretnine su osnovane s kapitalom od 2.000 KM, a samo koji dan kasnije Avazu su uplatile 9,36 miliona maraka: bio je to iznos prve rate za zemljište u Tuzli gdje su Mišković i Radončić planirali zajednički tržni centar. U tom se poslu iskazao i Keljmendi koji je, po zabilješkama SIPA, kod Selvera Oruča, vlasnika Robot-komerca, posredovao boreći se da Radončić bude najpovoljniji ponuđač na tenderu za tuzlansko zemljište. Kasnije su Oruč i Radončić postali zajednički graditelji, a Mišković Prezident nekretnine preselio u Banju Luku, zabilježili su mrski novinari, kakva sam i sama. Nikako da shvatimo da nije problem u kriminalnim hobotnicama poput Miškovićeve, Šarićeve, Keljmendijeve ili Radončićeve – problem je u nama koji o tome pišemo. I zbog kojih dr. Kučukalić ne može da naštanca potrebne količine svojih stručnih stavova o intenzitetu duševne boli koju proizvodimo Fahrudinu Radončiću. Da je drugačije, Radončić nikada ne bi – pored žive SIPA – ni zaposjeo fotelju ministra sigurnosti. Ne smijem ni da pomislim koliki tek intenzitet duševne boli trpi Radončić otkad je Mišković dolijao. Ma koliko je želio sakriti svoje poslovne veze s Miškovićem, makar istim intenzitetom s kojim pokušava skriti svoje transakcije i razmjene nekretnina i još koječega s Keljmendijem, ovih dana mu nimalo nije lako. Šta ako se neki vučić probudi u ovdašnjim tužiteljstvima pa posegne za svim onim zabilješkama koje su istražitelji o njemu napravili? Ili: šta će reći ministar sigurnosti BiH kada se Specijalni sud iz Beograda zakopa u njegove i Miškovićeve poslove?
){kind=link}
Komentari