Kliker.info

Još od izborne noći slušamo vapaje domaćih (ne)ovisnih eksperata kako se u Bosni i Hercegovini baš ništa nije promijenilo, pošto su se, nakon četiri godine vladavine socijaldemokratskog dvojca Dodik – Lagumdžija, na scenu vratili nacionalisti. I taman kad sam pomislila da ovo veliko otkriće ništa neće uspjeti da zasjeni, pojavio se još neovisniji HDZ-ov analitičar i otkrio nam kako je pobjednik izbora u BiH Dragan Čović.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Taj je vrli strateg svima nama otvorio oči: poslije pobjednika Čovića i naravno HDZ-a, naredni je pobjednik Milorad Dodik, i to tako što ima natpolovičnu većinu glasova srpskog naroda “zajedno sa svojim koalicionim partnerima”. Jedina stranka koja nije pobijedila je SDA, kojoj ovaj analitičar – vjerovali ili ne – priznaje najveći broj glasova, ali to, veli on, ništa ne znači. On je, naime, uvjeren da SDA – bez obzira na to što ima najveći broj glasova u BiH i najveći broj glasova među Bošnjacima – nije pobjednik čak ni u svom narodu!

Ne znam, zaista, je li ovu analizu Dragan Čović ponudio kao predjelo Bakiru Izetbegoviću, onomad u Konjicu, ali nema sumnje da Čović dijeli analitičareve stavove. Tako se, uostalom, i ponaša: baš onako pobjednički najavljuje svoju inauguraciju, sklapa vlast na svim nivoima, naravno ne krijući vjernost svom velikom partneru. Taj, pak, partner – onaj pobjednik sa koalicionim partnerima – iako je do sada skoro svaki sat, ne obazirući se na prebrojavanja glasova – pravio također vlast, ovih dana bilježi ozbiljne pobjedničke probleme. Šta će se desiti ako Milorad Dodik ostane bez koalicionih partnera? Hoće li on i dalje biti pobjednik? Ili će se SNSD-u računati samo oni glasovi koje je SNSD na izborima i dobio, kako je valjda red i običaj u svim zemljama? Čak i OSCE Misija u BiH – koja je ove godine skupa sa evropskim parlamentarcima ubilježila rekordan broj promatrača – nije osporila regularnost izbora i jednako priznaje rezultate koje je obznanila Centralna izborna komisija. A oni su poprilično neumoljivi: SDA je sa osvojena 234.332 glasa prva stranka u Federaciji, a sa 235.196 prva u Bosni i Hercegovini. Partija pobjednika Dodika, SNSD, ima 188.847 glasova i na izbore je izašla samostalno, dakle bez koalicionih partnera, a partija naj-pobjednika Čovića 101.893 glasa osvojila je na listi na kojoj se zakitila sa čitavom plejadom pratitelja okupljenih oko Hrvatskog narodnog sabora: HSS, HKDUBiH,  HSP dr. Ante Starčević i HSP Herceg-Bosne.

I, dakle, dok naj-pobjedniku Čoviću niko ne osporava pobjedu, pristojno uvažavajući dejtonske principe BiH, pa ni pobjedniku Dodiku, izuzev – opet kažem – njegovih koalicionih partnera koji mu posljednjih dana zorno demonstriraju gdje je bez njih – Stranci demokratske akcije Čovićevi analitičari osporavaju i pobjedu i kroje vlast i još prijete Demokratskom frontom Željka Komšića! E, pa neka mi samo neko kaže da se u ovoj zemlji na posljednjim izborima ništa nije promijenilo! Čak i ako zanemarimo potpuni debakl koji je ubilježio SDPBiH, pa se pozabavimo Zlajinim drugom Mićom – promjene naprosto bodu oči. Recimo, Republika Srpska više ne govori jednim glasom (što bi rekao Dodik, koji je usred mandata šutnuo SDS iz vlasti i ostao taj jedini jedan glas), a lider SNSD-a koji se – koliko jučer – planetarno hvalio svojim animozitetima spram Bosne i Hercegovine od 12. oktobra i dana izbora ništa drugo i ne radi već se otima za vlast na nivou države BiH. Sarajevo ne da više nije Teheran, nego je i Bakir Izetbegović, na koga je nepun mjesec ranije Dodik bljuvao vatru, postao poželjan partner a ponovo izabrani predsjednik RS-a je prvi potrčao i da kaže kako mandatar budućeg Vijeća ministara mora biti iz SDA. Do formiranja vlasti, kako je krenulo, dočekat ćemo da onu istu Islamsku deklaraciju Alije Izetbegovića, koju je Dodik silno zamjerio Bakiru jer je – nedopustivo – knjiga koju drži u svome kabinetu, Mile zatraži od Bakira sve s posvetom. Za svoj kabinet.

Politički licemjeri, i domaći i uvezeni, u Dodikovu odbranu jedino imaju kazati kako je on politički realist, zaboravljajući pritom na sve one mehanizme kočenja kompletne BiH za kojim je Dodik posezao u vrijeme svoje bahate moći, kada su ga – manje prvi, više oni drugi – branili količinom osvojenih glasova i brojem mandata u Parlamentu BiH. Zanimljivo: u vrijeme kada se Čović inatio sa Lagumdžijom i postavljao ultimatume za formiranje federalne Vlade, Dodik se nije miješao u unutarnjoentitetske federalne rasprave; danas, kada u Republici Srpskoj SNSD ne može sam, već mora okupiti većinu, Dragan Čović ima neodoljivu potrebu da advokatiše u Dodikovo ime. Još zanimljivije – za sve ove godine, od kada je na čelu HDZ-a BiH, taj naj-pobjednik se nije dosjetio advokature u korist prognanih Hrvata iz RS-a, a kamoli svih ostalih prognanika. Kao što mu, uostalom, nimalo ne smeta da preko svojih analitičara promovira politiku zbog koje je u posljednje četiri godine nadigao i Bunu i Bunicu i Europu i Ameriku jadajući se na ugroženost Hrvata, dok sam teška srca priznaje da ne može bez SDA.

No, nije Čović dio problema, već dio rješenja, što bi rekli naši europski savjetnici. Naš naj-pobjednik za rješenje treba Dodika. Očajnički. A da je Dodiku država BiH očajnički potrebna, potrebnija čak i od Željke Cvijanović na mjestu ministrice vanjskih poslova, jasno je i Mladenu Ivaniću, Čovićevom budućem cimeru čija će inauguracija – šta god o tome mislio naj-pobjednik – biti istoga dana kada i njegova i Izetbegovićeva. No, Ivanić je stari mudrac i on zna koliko je ova odjednom otkrivena ljubav Dodika i BiH zapravo pragmatične prirode: Dodik bez SIPA, koja otkako je on kontroliše ne zna za kriminal u RS-u, gubi tlo pod nogama, kako vlastito, tako i svojih odanih finansijera. Što mu je puno veća briga nego recimo mehanizam koordinacije sa Europskom unijom. Baš zato, SDA ima dobru priliku da uči na tuđim i svojim greškama i konačno pita ko daje više. Za ovu zemlju, naravno. Pa makar Izetbegoviću i družini do kraja mandata i Čović i Dodik objašnjavali da su zapravo poraženi. Važno je da politike koje njih dvojica – u paketu – promoviraju ne pobijede.