hamburger-icon

Kliker.info

Vildana Selimbegović : Enver Zornić, SDP-ov Caco

Vildana Selimbegović : Enver Zornić, SDP-ov Caco

Oktobar 01
04:38 2019

 

Šta reći osim da svakom ko je rat proveo u Sarajevu bride obrazi crvenilom zbog slučaja koji je prošle sedmice tresao glavni grad Bosne i Hercegovine i koji je aktualna Vlada Kantona uistinu ekspresno okončala, delegirajući vrući krompir Nadzornom odboru i Skupštini JP Toplane, od kojih se očekuje da sa mjesta direktora smijene Envera Zornića.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Treba vjerovati da će Zornić zaista biti smijenjen u što kraćem roku (nekad treba učiti i od Fadila Novalića, koji je svog savjetnika Muhameda Gurbetu, nekadašnjeg direktora Binasa iz Bugojna, koji je osuđen na šest mjeseci zbog krivotvorenja službene izjave, eliminisao iz kabineta po kratkom postupku), no to i dalje ne znači da treba zatvoriti pitanje kako se vladi šestorke dogodio Zornić.

Tim prije što je osuđeni (ratni) zločinac svojom javnom odbranom – demonstriranom u gostovanju na Face TV-u – braneći sebe u direktorskoj fotelji udario možda i najveći šamar Armiji BiH, MUP-u RBiH i vlasti države Bosne i Hercegovine u opsjednutom gradu. Zornić, naime, tvrdi da je ne samo “njegov” slučaj već i “sve ono što je kulminiralo akcijom Trebević” montaža?!

“Njegov” slučaj – da se odmah razumijemo – najmanje je njegov. Okružni vojni sud u Sarajevu je – u ime naroda – 3. augusta 1993. presudio (1. novembra iste godine je presuda postala pravosnažna) tadašnjem pomoćniku komandanta za bezbjednost VI brdske brigade ARBiH Enveru Zorniću da je kriv što je naredio ubistvo Jagode Janković i Sretena Ninkovića, koji su prvo dovedeni u kuću u Varaždinskoj 34, uvedeni u krajnju prostoriju i tu likvidirani sa po jednim hicem u glavu iz “ranije repetiranog” pištolja TT 7,62 mm.

Potom su njihovi leševi pokriveni dekama i dijelovima namještaja, sve je poliveno benzinom i zapaljeno. Također je proglašen krivim što je pomogao ubicama Jovana Popovića i Josipa Gogala da pokušaju sakriti tragove svojih zločina. I Gogalo i Popović su, naime, po slovu iste presude, prvo ubijeni od pripadnika VI brdske, a potom su njihovi posmrtni ostaci zapaljeni. Dr. Hamza Žujo i dr. Ilijas Dobrača, vještaci Instituta sudske medicine, svojim su nalazima potvrdili da su trojica muškaraca – Ninković, Gogalo i Popović – prvo ustrijeljeni, a potom su njihovi leševi zapaljeni.

Leš Jagode Janković nije pronađen, ali Vijeće Okružnog vojnog suda kojim je predsjedavao sudija Muhidin Kapo je nakon održanog glavnog i javnog pretresa, provedene istrage, iskaza svjedoka, nastupa branitelja – uistinu jaka ekipa, sa Zornićevim advokatima Ekremom Galijatovićem i Edinom Rešidović na čelu – nije imalo dvojbi da je Jagoda ubijena, a njezin leš zapaljen.

Enver Zornić i njegovi suborci uhapšeni su 7. januara 1993. godine, a presuda kojom je uz Zornića kažnjeno još šest njegovih suboraca donesena je sedam mjeseci kasnije. Najveću kaznu zatvora dobio je izvršilac ubistava (15 godina zatvora), saučesnik u egzekucijama i Zornić kao nalogodavac kažnjeni su sa 10 godina i dva mjeseca, jedan od suizvršilaca dobio je pet godina… Dva i po mjeseca kasnije, 26. oktobra 1993. godine, slijedila je akcija Trebević, koju Zornić kao kukavičije jaje podmeće Armiji i policiji RBiH, uz optužbe da “od tada našim životima vlada ista grupa ljudi”.

Famozna akcija Trebević nije ništa drugo do obračun države Bosne i Hercegovine sa organiziranim kriminalcima u vlastitim redovima, a zapravo akcija u kojoj je uhapšen Mušan Topalović Caco, komandant 10. brdske brigade ARBiH i njegovi suborci, kasnije optuženi i osuđeni za Kazane, jamu na Trebeviću do koje su pripadnici 10. bbr. odvodili i na čijem su rubu ubijali također sarajevske Srbe i Hrvate, a i pokojeg Bošnjaka koji im se našao na putu. Famozna akcija Trebević – u kojoj se Ramiz Delalić Ćelo predao – bila je unutarnja opsada opsjednutog grada, u kojoj je privedeno više od 250 pripadnika Armije BiH.

Pošto su i Caco i Ćelo imali taoce, pošto je Caco pružao i oružani otpor, tog 26. oktobra 1993. stradalo je 14 pripadnika Armije i policije RBiH, njih devet boreći se usred rata protiv svojih suboraca, a za ideju multietničke države BiH. Spašavajući obraz Armije RBiH i njezinih ciljeva odbrane zajedničkog života u svakodnevno granatiranom glavnom gradu BiH, čije su raskrsnice bile pod budnim okom snajperista Vojske RS-a koji nisu imali milosti, gradu izmorenom glađu i neimaštinom, bez struje, vode i najneophodnijih lijekova, živote su izgubili vojni policajci Kemal Kojić, Admir Hebib, Izet Karšić, Elvir Šovčić, Jasmin Čamdžija i Hamid Humić, te trojica pripadnika CSB-a Sarajevo Srđan Bosiljčić, Dragan Miljanović i Slaven Markešić. Iste je noći ubijen i Caco, koji je četiri godine ležao u humci sa NN oznakama, da bi potom bio uz spektakularnu dženazu kojoj je prisustvovalo čak 12.000 Sarajlija s ruke na ruku ispraćen i sahranjen na Kovačima.

I za Kazane je proveden sudski postupak: prvobitna je optužnica čak 27 Cacinih suboraca teretila za ratni zločin, no suđeno im je za razbojništva, banditizam, ubistva i svirepa ubistva. S obzirom na to da su listom tvrdili da je upravo Caco naredio odvođenje i ubistva Ane i Vasilja Lavriva, Milene Drašković, Ergina Nikolića, Duška Jovanovića, Marine i Radoslava Komljenca, Zorana Vučurevića, Branislava Radosavljevića, Predraga Šalipura… Okružni vojni sud u Sarajevu izrekao im je kazne o kojima se u javnosti polemiziralo upravo s aspekta težine njihovih zločina.

No, odslužili su ih, neki su i pomilovani, neke je dohvatila amnestija, ali su proces i cijela akcija ostali kao nepobitni argument spremnosti vlasti i institucija države Bosne i Hercegovine da se i u najtežoj ratnoj godini obračuna sa zločincima, makar oni bili i u vlastitim redovima. To je, uostalom, bio i krunski haški argument da Kazane ne uzme kao svoj slučaj, jer su zločinci nad sarajevskim civilima kažnjeni.

Neki od ubijenih, poput Predraga Šalipura, nisu bili civili: Predrag je – puno godina kasnije ispričao mi je njegov otac – Cacu poznavao iz mladosti i čak bio i pripadnik 10. brdske brigade. Slobodanka Macanović, kćerka Radoslava i Marine Komljenac, koja još traga za posmrtnim ostacima svojih roditelja, iako je Sud nepobitno utvrdio da su Cacine žrtve, bila je pripadnica Armije BiH, u toj istoj brigadi u kojoj je bio i Enver Zornić.

Cacinu spektakularnu dženazu organizirala je SDA, a Envera Zornića kandidirao je SDP. Imenovala ga je vlada šestorke i kako god danas od tog čina listom peru ruke, posve je jasno da opravdanja nema. Na čelu javnog preduzeća, u zemlji u kojoj politika uprkos konkursima bira direktore, imenovanje osuđenog za zločine počinjene u ratu nad civilima je neodbranjivo.

To što ga SDP briše iz članstva je jalovi pokušaj saniranja političke štete, a problem ostaje i u ovom slučaju se zove odnos prema zločinima: ako SDP može iz nehata kandidirati Zornića, ako Naša stranka može zarad dobrih odnosa s Narodom i pravdom halaliti Mustafu Busuladžića, onda niko nema prava da o sebi i svojoj politici išta govori. Jer sve je potpuno ogoljeno – nema politike, ima samo borba za vlast i popunjavanje fotelja.

Ako šestorka hoće da pokaže da je drugačija od SDA, neka definira vlastite politike i počne ih primjenjivati. Ali bez postdejtonskih ubistava multietničke BiH i nasrtanja na vrijednosti koje su i u ratu čuvane.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *